StoryEditor

Ovaj se virus šulja da ne znaš oklen. Ne ajde vanka, ne ajde među svit, nema utakmica, nema prenosa.

Piše Đuro Perlić
20. ožujka 2020. - 17:15
ilustracija/Matija Djanjesic/Cropix

 

 

 

Svake godine u ovo vrime govori se i piše o proljeću. Od male dičice šta beru cvijeće u proljeće, priko dice šta pišu u školi o prvim vjesnicima proljeća. Svi spominju jaglace, visibabe, ljubičice, šparoge, spominju i laste šta su se vratile s juga. Slavonci spominju Klepetana šta je doša na svoj dimnjak svojoj rodi. Oni nadareniji i poetski nastrojeni znaju se oduševiti krošnjama koje proljeće najprije okiti cvjetovima, a onda ih zazeleni, listić po listić. U par dana krajobraz se pretvori u bajkovite predjele, a Čikola, sada čista, uporno ide svojim putem kroz kanjon sve dok se ne spoji sa svojom velikom sestrom Krkom. Ptičice uporno pjevaju svoje kantilene, pokazujući nama ljudima kako za sreću i pjesmu zna biti dovoljno i par zrna prosa i tračak sunca što lagano zaranja iza obzora.

U svu tu ljepotu naglo, ni od koga željen, uvuče se uljez, Korona virus. Nad svom tom ljepotom kojom smo okruženi navukla se sjena. Tili ne tili, mislimo svi o tome. Uvukla se u ljude sjeta, melankolija, što li već! Netko ljut, netko poluočajan, netko rezigniran. Kažu, ne možeš proći par godina da ih proživiš po komodu. Uvik nešto ižinjaju. Ko to ižinja, niko ne zna reć. Padne mi na pamet svinjska kuga koju smo svi poimali kataklizmično, pa ptičja gripa. U to vrime mnogi od nas su često bacali pogled na nebo da na vrijeme uoče mrskog neprijatelja u obliku kakve tičice. Bilo i to pa prošlo. Kako li su tek izgledala izvješća o eboli. Čista strava. Prva iskustva s tim nekakvim netipičnim bolestima bio je naš susret s HIV-om kad je obolio Rock Hudson, veliko i poznato ime. Ja san ga obožava u filmu Šaputanje na jastuku s Doris Day. Lipo se njizi dvoj kokolavaju, malo i poljube i sve tako lipo. I onda reču da je obolijo od HIV-a, da je taki i taki i da tu nema lika. Bilo mi ga ža jadnika, pravo mi ga bilo ža. Eto šta život učini. Sve te bolešćine i probleme šta san ih sad spomeno, mi smo gledali nekako sa strane, kao pravi pasivni promatrači u stilu “ništa van ja ne znan o tome, ja san iz Drniša.” Tako san ja u Splitu zna odgovarat Splićanima za vrime progonstva.

Divim se Berošu

Sada je stvar puno drukčija. Ovaj se virus šulja da ne znaš oklen. Ne ajde vanka, ne ajde među svit, nema utakmica, nema prenosa. Dio mjera zabrane nije mi baš teško pa. Tako do daljnjeg u nas neće bit kazališta, kina, koncerata i svih sličnih okupljanja. To mi i onako nije falilo ni do sada. Gakali smo svi kolko su dica izgubila nastave kad je bijo štrajk. Šta će tek i kako će tek sada bit sa ovon školom na televiziji. Uvik dite more reć, bile su smetnje. Ja san bacijo zeru oko na to i lipo san se sitijo nekih stvari šta san ih učijo ka dite prije 57,58 godina.

Po prvi put kad san gleda jednog ministra nije mi se diza tlak nego san ga sasluša ki dite kad sluša mater. Ja mu se divin šta je cilo vrime on ponajprije doktur, a ne političar. Nema vike, nema beštime, sve ti lipo reče, ti se umiriš, ne tribaju ti apaurini. Mogli bi se i drugi njijovi kolege štogod od njega naučit. Čovik se zove po imenu i bezimenu Vili Beroš, a drago mi je da je Dalmatinac. Meni se dopala u svemu ovome još jedna stvar. To je ona zapovid da se što više peru ruke. Jednoj civiliziranoj masi ljudi to ni ne triba govorit. To se podrazumijeva. Čini mi se, ako me sićanje ne vara, da je još Krleža u Hrvatskom bogu Marsu spominja one krpe sa slikama šta su ih žene držale pokraj špakera. Pokraj one standardne “Kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori” bila je i ona svevremenska “Peri ruke svagda prije jela, peri poslije ispražnjenja tijela”. Kolko su naši stari bili pametniji od nas.

Ova pandemija je i veliki problem za najrazličitije društvene kontakte. Najobičniji stisak ruke, nešto što je kao dobar dan u našem narodu, sada je postao opasan i rizičan. Barem nitko zločest ne more reć: “Pa kome ti daješ ruku?” I fizički se udaljujemo jedni od drugih, za sada barem na metar. Ja virujen u rađu dr. Beroša i ljudi oko njega. Jedino me dikod progoni misao pokojne matere kad bi se šta loše desilo: “Digli mi ruke od Boga, dite, pa diga i On od nas!” Ja se isto nadam da će nam i On dati barem zeru ruke!

Izdvojeno

25. rujan 2020 09:58