Najprije smo čitali kako su virus uzgojili Amerikanci pa pustili u Wuhan da bi satrali Kineze. Ljudi su vjerovali, i to ne mali broj njih, jer bilo je u tome logike. Poslije smo, kad se virus počeo širiti, čitali da su virus zapravo pustili sami Kinezi, da bi - kao - jeftino pokupovali dionice svojih vlastitih tvrtki od Amerikanaca, sad kad su im pale cijene. I u to su mnogi vjerovali, pa dijelili preko ‘mreža’ jer im je isto tako izgledalo logično. Pogotovo onima koji su i u nas nagovarali Vladu da po istom receptu Hrvatska od Mađara otkupi INA-u. Što bi se usrećili sad kad je cijena nafte na povijesno niskim razinama, tridesetak dolara po barelu, pa je dobit od proizvodnje ugljikovodika skoro pa prepolovljena. Kad se tome doda još i pad potrošnje i prodaje derivata zbog paralize života i svih ekonomskih aktivnosti, onda je jasno koliko smo sretni što se u svoj ovoj nevolji nećemo još i time morati bakćati - pokrivanjem gubitaka INA-e - nego će se time morati baviti vlasnici. Na svoj, a ne naš račun. Kao da nam treba još koji ‘Treći maj’ !
Bog nam ga poslao
Tako smo ovih dana imali prigodu i čitati kako smo sretni što je ministar zdravstva Vili Beroš. Bog nam ga je poslao, čitam ovih dana po društvenim mrežama. Zahvaljući njemu, pišu jedni, i imamo tako relativno malo zaraženih, odnosno dobro se držimo u borbi protiv korone. Umjesto onog ‘groznog’ Milana Kujundžića.
Da je on ostao ministar, situacija bi već bila ko u Italiji, čitam gdje pišu drugi. I mislim se - koja je razlika između njih? Velika. Beroš puno ljepše priča. I puno bolje komunicira s javnošću. Pristojan je, uglađen, ima konjske živce. I za svakog vremena. I voditi krizni stožer, i slikati s s gospođom za Gloriju. Eto, i u ‘Nedjeljom u 2’ je prispio. Istina, emisija je bila puno kraća, održala se ispred KB-a Dubrava, ali nije Vili ni Acu ostavio na cjedilu, unatoč pandemiji i potresu. Što je sve skupa lijepo, ali nije njemu zadaća biti glasnogovornik ministarstva zdravstva, nego ministar. Resora koji nije ni bolji ni gori nakon što mu je on došao na čelo.
A na to mjesto, nije ga kao što pišu ovi što po fejsu traže Mesiju, postavio Bog, nego isti onaj koji je postavio i Milana Kujunždića - Andrej Plenković. Prethodno je tom istom Kujundžiću, kao ministru, Vili Beroš bio i pomoćnik. Pa je Plenki, kada je zbog muljanja s imovinskom karticom Kujundžić smijenio sam sebe - a s obzirom da je do redovnih parlamentarnih izbora u rujnu ostalo svega par mjeseci - odlučio na to mjesto postaviti nekog iz ‘unutrašnjih rezervi’ da posluži do kraja mandata. A ispalo je marketinški sjajno. Kao što je - piše se po društvenim mrežama, novinama i portalima - i ministar Božinović kao predsjednik Stožera Civilne zaštite odjednom ispao ‘sjajno rješenje’. I njega hvale, kako je staložen, učinkovit, pravovremen, odličan komunikator. Dobro, zajebao je malo ovo s ‘reklamom za televizore’, al je... ga, nema savršenih. Ne može svatko bit Vili. Dva takva nema. Iako svi hvale i prof. dr. Alemku Markotić, ravnateljicu infektivne klinike ‘Fran Mihaljević’. I ona je kao treći član Nacionalnog Stožera ispala odjednom ‘sjajno rješenje’, stručnjakinja kojoj se vjeruje, skromna i samozatajna, njezine se riječi kao ‘snažne izjave’ citiraju i ‘šeraju’ po društvenim mrežama kao da je u pitanju Dalaj Lama ili Padre Pio - o tome da nam ‘materijalno ne smije biti prioritet u životu’ i ‘da su situacije poput ove prigode da razmislimo o tome što su nam stvarni prioriteti u životu i da budemo bolji jedni prema drugima’. A tu je i Krunoslav Capak, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo koji se također pokazao kao OK.
Nismo najgori
Može li to sve skupa - ta skupina sjajnih, kompetentnih ljudi na jednom mjestu, ljudi kojima se vjeruje, koje - bar dosad - nismo uhvatili da nam lažu, da nam nešto kriju ili taje, za koje nam se uvijek činilo da imaju situaciju pod kontrolom i odgovore na sva pitanja - biti slučajna? Naravno da ne može. Ona svjedoči da u nas ipak nije uvijek i svugdje, u svemu, sve kriminal, korupcija i nesposobnost, da je sve što vrijedi propalo, prodano, pobjeglo ili potjerano u inozemstvo, nego da smo u mnogočemu čak i puno bolji nego što mi o sebi mislimo. Da imamo državu koja funkcionira čak i u najtežim uvjetima koje je moguće zamisliti - katastrofalnog potresa u uvjetima pandemije - što je situacija nezabilježena čak i u literaturi, s bolnicama koje prihvaćaju ne samo zaražene, već i ozlijeđene, vojskom koja podiže šatore i raščišćava ruševine, civilnom zaštitom koja kuha čaj i tople obroke, osigurava smještaj za sve one koji su ostali bez domova, pa nogometnim tifozima, volonterima koji spašavaju bebe i opremu iz srušenog rodilišta, liječnike i sestre koji ih porađaju po automobilima, gradskim službama - Bandića na stranu - koje u cijelom tom Armagedonu uspostavljaju još istog dana struju, vodu, grijanje...