Kad bi ja vas pita kakva bi to morala biti najuzornija hrvatska seoska žena, ko zna šta bi vi meni rekli. Ja bi reka da bi se ta morala dizati rano u zoru, prije svih drugih, jerbo ona mora bit uzor, ko šta joj i samo ime kaže. Onda bi van još reka da bi žena morala imat obitelj, muža i dicu, vodit o njima računa, imat imanje, vodit i o njemu računa, pa vozit traktor ki muška, a kad se obuče i namaže onda sličit na damu... Vi bi meni na koncu rekli, bila je jedna takva al je pokojna još tamo od konca 80-tih godina prošlog stolića, otprije zadnjeg rata. I falili bi, žestoko, jer ja san kod jedne takve bija u Piramatovcima, u Podruzima, pa se vi meni možete rugat kolko oćete. Marijana Podrug joj je ime, a uzorita je toliko da bi joj se slobodno mogla zapivat i pisma - Ne samo Dobra večer, nego i dobar dan i dobro jutro Uzorita. Kad te ona i njezin suprug Denis dočekaju u svom selu s domaćin kruvon ispod peke, siron i panceton, pa još i svojin domaćin maslinovim uljem, odmah ti sine iz visine - pa ima za nas još nade i šanse. Dok je ovakvih, bit će svega!
- Eto, vi ste došli prid marendu, a ovi kad su ocjenjivali najuzorniju seosku ženu su došli prid ručak, pa sam ih dočekala sa slatkim i slanim stolom. Nije mi ni na kraj pameti bilo da bih se ja iz Dalmacije, mogla natjecati sa Slavonkama, Zagorkama, Prigorkama i drugim seoskim ženama iz unutrašnjosti, sa svim ovim radovima u kući i oko kuće. One imaju okućnice, koliko je cijelo naše imanje, zborila nam je Marijana, koja se na koncu - to je već i poznato svima - okitila titulom druge pratilje najuzornije seoske žene u Hrvatskoj.
Žive samo od zemlje
A što sve imaju Marijana i Denis? Oko sedam hektara zemlje, ali ne u komadu, nego na više lokacija, kako je to već u nas uobičajeno, pa na njima i oko dvije tisuće komada maslina, pa imaju još i vinograda, pa voćnjaka. Njemu je 48 a njoj 44 godine i žive samo od zemlje, od poljoprivrede i svojih truda. I može li se živit od svega?
- Pa, može! Imamo svoje maslinovo ulje, imamo 1700 panja loze, a bilo je toga prije i više, i do 25 tisuća panja. Od voća radimo džemove i marmelade, kiselimo kupus, kukumare, paprike, pravimo šalšu od pomidora, pa je stavljamo u tegle, za zimnicu, imamo i buternut tikve cilu zimu, i vegetu svoju pravimo.... Ne prodajemo to, to je sve za nas, za familiju. Prodajemo samo maslinovo ulje! Bude kako koje godine, oko pet tisuća litara, pet tona. I to manje - više prodamo na kućnom pragu, nešto na javnom otkupu, u uljarama. I to bi bilo to, zbore nam njih dvoje, dok razgledamo moderne ‘fušte’, odnosno inox bačve za ulje u kojima čuvaju ulje od oblice, krvavice, lećina, pa čak i čempresina, ili njihove kombinacije. O kvaliteti dovoljno govore zlatne medalje i diplome kojih imaju na desetke, izloženih u konobi. I u tome svemu nisu sami, nego koliko mogu, koliko im to školske obveze dopuste, pomažu i dica, sin i kćer, u svim poslovima oko kuće i polja, bez izuzetka i bez ostatka.
- Mi svi radimo. Ode je kod nas prava ravnopravnost. Mojoj ženi niko ne brani uzet traktor, sist na njega, pa orat, frezat, malčirat... Sve što hoće! Ja joj ništa ne branim, smije se Denis, koji svoj vozni park od četiri traktora drži u garaži, uredno složene, kao da su u pitanju Ferrariji, a ne radni strojevi. Dva su od njih Antonio Carraro, sa svim priključcima, i dva stara Ursusa, 335 za ‘rezervu’ i za nedaj Bože. Ali, pametni znaju da bez alata nema ni zanata, pa tako ni poljoprivrednika bez pravog suvremenog traktora. Koji vrijedi koliko i manji stan!
Prava misica
Pitamo Denisa je li mu njegova Marijana bila bolja prije dok je bila njegova, obična, neuzorna seoska žena, ili sad dok služi za uzor.
- Prije! Imala je više vrimena, smije se, što potvrđuje i sama Marijana, koja se kao druga pratilja uzorne, najuzornije seoske žene kao i svaka prava misica odaziva na razne humanitarne ‘evente’, manifestacije, sajmove, obilježavanje starih običaja. Tih je događaja najviše od Zagreba do Podravine, preko Velike Gorice, Pitomače, Virovitice. Tuda je Marijana pronosila ime, običaje, nošnju i znamenitosti Skradina i njegovog zaleđa, Šibenika, Krke i Kornata, cijele županije.
- Tamo drže do seoskih žena, a ovdje kod nas ne. Vele pošalji nam sliku sa županom, a ja velim - kako ću vam poslat kad nemam, Nitko mene nije dočekao. Možda da sam bila miss Dalmacije, to da, al’ seoska žena - ništa. To očito nije zanimljivo! Ali, kako je pokroviteljica ove manifestcaije gospođa Ruža Tomašić, onda smo prošli tjedan bili par dana kod nje tamo, pozvala nas je u goste i stvarno je to bilo jedno prekrasno iskustvo. Posjetili smo EU parlament, kuću europske kulture, s nama su išli u pratnji i župan Virovitičko - podravski Igor Andrović, dožupan Mario Klement, načelnik Pitomače Željko Grgačić i gradonačelnica Ozlja gdje je bio sam izbor, Gordana Lipšinič. Susreli smo se s Dubravkom Šuicom i Karlom Resslerom, Jakšom Petrićem iz Odbora za poljoprivredu, razgovarali smo o problemima koje muče nas poljoprivrednike u Hrvatskoj i EU, posjetili nedavno otvoreni Ured za Slavoniju i Baranju, sipa nam Marijana kao iz rukava.
Sve mi se čini, bit će od nje još solidan politički kadar. I s ministricom poljoprivrede Marijom Vučković je pričala o problemima s džavnim poljoprivrednim zemljištem. Eto, još uvijek se duma tko će ga davati u najam - država, ministarstvo ili lokalna samouprava. A dok se oni tako loptaju, igraju ping - ponga, pola Hrvatske stoji neobrađeno, zaraslo u korov i draču. Ma šta pola - cijela! Kad se tome još doda da je sve skupa neuknjiženo, vlasnički nesređeno.
Mjera za mlade
Eto, mi bi prvi uzeli još deset hektara zemlje raditi, posaditi na njoj masline i vinograde, ali ne možeš, vele nam Podruzi, koji su puni elana, ambicija i planova, pa tako namjeravaju u svom domaćinstvu otvoriti i kušaonu maslinovog ulja, pravu profesionalnu kakve još nema ne samo u skradinskom zaleđu, nego ni u cijeloj županiji. Povukli bi u tom smislu i novac iz mjere EU, najavilo je u poljoprivrednoj emisiji da će krenuti - Marijana na kojoj je OPG je već povukla jednu mjeru za mlade poljoprivredmike s kojom je obnovila već spomenutu mehanizaciju - pored traktora nabavili su malčerm frezer, atomizer, berače maslina, škare električne, pile. Mjera je bila 380 tisuća kuna, još najmanje toliko je bilo i njihovih sredstava. Ma, okruglo, oko milijun kuna je bilo sve to skupa, ali ne možeš bez tehnike - danas su u ekološkom uzgoju, prijelaznom razdoblju, drugoj godini, nakon treće dobivaju eko - markicu, pa će imati i ‘crno na bijelo’ da je sve njihovo što proizvedu i ekološki certificirano.
- Ma, znate što je tragedija? Da je ovo zemlja oko nas u Piramatovcima i cijelom skradinskom zaleđu dosad bila riješena, da je sređen katastar, zemljišne knjige, da se dalo ljudima da rade, u najam, onda je moglo biti na desetke i stotione ovakvih kao mi. Bilo bi im dobro ko i nama I bolje i lakše. Zato i ljudi bježe vanka u Irsku i što ja znam di. Zbog nereda i nesređenih stvari u državi. Pa, kome se dvadeset godina čeka da mu netko kaže možeš ili ne možeš zemlju dobiti! Pa meni život za 20 godina prođe, meni i svakom drugom. A zemlja stoji zapuštena i neobrađena! Smanjuju na selu građevinske zone, a želili bi da ljudi ostanu. Evo, ovo di mi mislimo radit kušaonicu je naša parcela, ali će nas vlasničko ‘čišćenje’ sudskim tužbama doći skuplje nego ona realno vrijedi. A di je još izgubljeno vrijeme! Tisuću i sto kvadrata, ona realno vrijedi tisuću, tisuću i pol eura, a mene će samo papiri za nju doći dvadeset tisuću kuna! Eto, kuća mi ima uporabnu dozvolu, bila je srušena, pa ju je gradila obnova, ali zemljište nije na meni, zemljište je RH. I sad to triba 300 čuda da bi mi to uknjižili na sebe. I onda kažu - pretrpani sudovi. Kako neće bit kad im donosiš svašta, i šta triba i šta ne triba na rješavanje. Zar se to nije moglo riješit kad je bila obnova, pita se bračni par Podrug s kojim se lako složiti - najlakše je radit u polju!
Al, da bi danas bio poljoprivrednik tribaš bit i pravnik, i arhitekt, i geodet, marketinški stručnjak. Ne moš više ništa bez papira! No, dok je ovakvih ljudi kao što su oni, ima za nas nade!
