Poznati šibenski veterinar, nekad šef Veterinarske stanice Tomislav Vrčić (93), preselio se u Zadar daleke 1959. godine gdje mu je supruga Jadranka dobila posao pošto je bila stipendistica Ministarstva zdravstva. Nakon toga i u susjednom je gradu vodio veterinarsku službu. Ali svoj Šibenik nikad nije zaboravio.
Njegova obitelj s ocem Josipom i majkom Marijom (izvorno prezime Vrcić) doselila se u Šibenik iz Boraje. Otac mu je sagradio kuću u Varošu u Težačkoj ulici. Kasnije je postao vlasnikom još dviju, pošto se vratio iz Amerike gdje je proveo neke godine. Dugo živjeli u Varošu. Tomislav je imao sestru Gordanu i braću Marinka i Zdravka. Nisu više živi.
Nije bilo onoga tko zbog brige za svoje životinje nije znao za Tomu i njegovu službu, Veterinarsku službu na Meterizama. Bio je iznimno cijenjen i kao druželjubiv čovjek, uvijek spreman svakom priteći u pomoć.
Poznavali smo Vrčiće. Bio nam je susjed. Igrali smo se s drugom djecom u njihovu vrtu.
A onda, nakon toliko desetljeća, dogodi se slučajan susret u gradskome kafiću, nakon što je iz Zadra došao još jednom, tko zna po koji put, obići svoju obnovljenu kuću i ljude koje još zna.
Obratio nam se imenom kad je sjedio u kafiću pored nas, odjeven u bijelu majicu i crne hlače. Prepoznali smo se kao da je bilo jučer. I onda je krenula priča o Šibeniku, ljudima i prilikama kakvih više nema.
- Kad je otac doselio u Šibenik, kazuje Tome dok se njegovim autom vozimo na Brodaricu gdje je išao pozdraviti prijatelja, za neke je ostao „obični Borajac“, kao da mu u gradu nisu davali „pravo građanstva“. Tako je to bilo u nekim navikama. Kasnije je obitelj na dobrobit svoju i drugih i te kako opravdala svoj status pa smo svi živjeli u slozi“.
A kad ga ljudi pitaju što ga veže za Šibenik, kad mu se toliko vraća, Tomislav odgovara, da ponekad ni sam ne zna. A nama će potvrditi: “Jest, ovdje su moji korijeni, Šibenik nikad nisam zaboravio i neću. Vraćam mu se uvijek s radošću kad god mogu.
- Cijeli Domovinski rat proveo sam u Zadru koji je bio strašno razaran. S našom službom veterinara otkopavali smo ruševine, sahranjivali mrtve. Ali misli su mi tada uvijek letjele ovamo: kako je u također razaranom Šibeniku?
Danas u susjedstvu naše kuće dobro znam Mariju Sekso, ženu nekadašnjeg predsjednika općine Dane Seksa, pa Franu Juras, koja mi je vršnjakinja. Ali, nestale su obitelji Laurića, Belamarića, Bedrice i mnoge druge. Na Šibenskim ulicama, posebno u Varošu, nema više djece. Ne čuje se ni dječji smijeh ni dječji plač. To me silno žalosti - kazao nam je vitalni Vrcić.
Podsjetili smo Vrčića na tužnu činjenicu, da u njihovu i našem susjedstvu, u dvanaestak kuća živi jedva toliko ljudi... A nekad, između dva rata i kasnije, samo u jednoj znalo je biti po desetak "svita".
Na posljetku, kad smo pošli snimiti Vrčićevu kuću, sa svoga prozora nas je ugledala Tomina susjeda Frana Juras. Kazavši kako njega tamo nema jer je u Zadru.
„Ali ga ponekad vidim i pozdravim kad dođe obići svoje stanje“