Članica Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) stanica Šibenik, vodič i instruktor Hrvatskog planinarskog saveza (HPS), učiteljica zen yoge, majka, baka, sestra, prijateljica…Žena bez granica i ograničenja, naizgled krhka ali jača od svega, žena koja obožava prirodu i poštuje planinu. Prva je to žena iz Hrvatske i jugoistočne Europe koja je krajem svibnja prošle godine krenula na put dug 1300 kilometara, stazom Via Dinarica, koja se proteže najvišim vrhovima Dinarida od Slovenije do Albanije i prehodala ju za 68 dana.
Ime joj je Tatjana Bračanov, i jedna je od sedam kandidatkinja za titulu Šibenska grandeca 2020. Sve su to razlozi zbog kojih se našla u užem krugu žena od kojih će jedna 6. ožujka ponijeti titulu grandece. Na pitanje zašto se odlučila na ovaj neobični pothvat i sama krenula u nepoznato, s ruksakom na leđima teškim 20 kilograma, odgovara da to nije učinila isključivo iz osobnih razloga, već njezin pothvat ima puno veće značenje i jasnu poruku: posvetila ga je ženama i promociji Hrvatske, a time i Šibenika. Mediji su ju zbog tog pothvata proglasili junakinjom, a ona za sebe kaže da je samo ‘obična žena’. Krenula je iz Slovenije, a pustolovinu završila u Albaniji. Inače, Via Dinarica sastoji se od tri osnovna smjera ili koridora - tri usporedne trase. Plava linija prati jadransku obalu povezujući primorski niz dinarskih planina, bijela linija obuhvaća visoke Dinaride, a zelena linija unutrašnje Dinaride. Tatjana je hodala bijelom stazom.
- Prva tri dana u Sloveniji je sa mnom bila kolegica Valentina Futač iz Zagreba koja je vrlo aktivna u promoviranju staze Via Dinarica što mi je bio vrlo drago. Pozvala sam sve žene koje žele dio staze hodati, da mi se pridruže jer je cijela priča posvećene upravo njima. Željela sam proći baš tu stazu i ne otići na neku drugu dugometražnu na drugi kraj svijeta, jer ona je tu u našoj blizini. Čitava ideja leži u tomu da naše zaboravljene Dinaride na neki način vratimo čovjeku, oživimo ljetne čobanske ‘stanove’ i udahnemo život u zaboravljene planinske vrhove i mjesta, da planinar kad tim putem hoda se ne osjeća osamljenim tamo gdje je nekada davno bujao život, već da osjeti i može reći - da, naši Dinaridi žive. U tom smislu ide i moja priča ili pothvat kako vi novinari kažete: promociji lokalnog, regionalnog i globalnog ekonomskog potencijala koje staza Via Dinarica na svom 1300 kilometara dugom koridoru ima. Ono što je fantastično je da unutar tih 1300 kilometara staze čak 550 kilometara se proteže Hrvatskom, što je jedan veliki turistički potencijal i mislim da je to nešto na čemu možemo i moramo raditi, govori Tatjana.
Planinarenje i joga
Slušala sam pozorno i pitala se kako je jedna krhka žena, koja nema više od 56 i kilograma, mogla izdržati toliki put s cijelom ‘kućom’ na leđima, sama u planini, je li ju bilo strah, je li imala nekih nepredviđenih situacija i iznenađenja. Tatjanini odgovori su me prizemljili i shvatila sam, a to je upravo ono što je ona svojim hodanjem željela poručiti: žena može sve, samo treba iskoračiti.
- Tih dvadeset kilograma opreme, hrane, obuće i odjeće vas dovede do toga da zapravo shvatite koliko čovjeku za život malo treba. U ruksaku imate sve. A to da sam krhka…Ne znam, valjda je to neka genetika, ali iza mene su godine i godine planinarenja iako se tek od 2007. godine bavim organiziranim planinarenjem kroz planinarska društva i klubove. Taj specifičan način hodanja meni je postao prirodan, a s druge strane imam sreću što sam jako znatiželjna pa sam i u ‘vodama’ yoge, tako da mi je to dodatna nadogradnja i dobra podloga zašto sam se uopće odlučila na taj pothvat, veli Tatjana.
Maštala je o toj hodnji, kako ona voli reći, dugo vremena, ali uvijek je bilo nešto važnije, odgađala je dok ne napravi ovo ili ono. I konačno je shvatila da je došlo vrijeme da sebe i želje koje su bile skrivene stavi na mjesto broj jedan.
- U jednom trenutku shvatite da se ništa loše neće dogoditi vašim ukućanima ili obitelji ako vas dva mjeseca nema doma. Pošto sam okružena divnim ženama, majkom Ivkom koja ima 75 godina, kćerkom Anom kojoj je 29 godina i trogodišnjom unučicom Emanuelom, one su mi bile velika, velika podrška u ostvarenju ovog sna. A moram se pohvaliti da sam prije tri mjeseca dobila i unučića Adriana, koji u vrijeme mojeg odlaska na hodanje Via Dinaricom još bio u maminom trbuhu. Dakle, ja sam od mojih žena dobila predivnu podršku i riječi: hajde mama, hajde kćeri! I na tomu im hvala. Shvatila sam tada da ono što želite možete realizirati, samo treba se odlučiti i učiniti prvi korak, a kasnije će se sve posloži. I, drage moje žene, nemojte svoje želje gurati u drugi ili treći plan, potiskivati ih i čekati pravi trenutak. Pravi trenutak je sada! Plešite, smijte se, crtajte, putujte, kuhajte, budite fizičarke, kemičarke, budite to što jeste. I, naravno, ne morate nužno biti planinarke, rekla je iskreno Tatjana.
Život s prirodom
Na pitanje odakle u njoj tolika ljubav prema planinama, nismo dobili konkretan odgovor, jer ga Tatjana, priznala je, zapravo i nema. Ne može reći da se u petoj ili petnaestoj godini života iz nekog razloga zaljubila u planine.
- Imam osjećaj da je to nešto na ovaj svijet došlo zajedno sa mnom. Ne konkretno planina, nego priroda i ja oduvijek volim boraviti u njoj na sve moguće načine, a planina je izazov koji mi omogućava da još bolje upoznam samu sebe i svoje granice. Planina je ta koja mi daje slobodu, ona me izgrađuje, daje mi mogućnosti da se educiram i postanem bolji čovjek, a u konačnici da učim druge i pomažem im kao članica HGSS i instruktorica za planinarske vodiče.
I sve to što radi, je na volonterskoj bazi. Jedna je od 47 članova šibenske Stanice HGSS-a koja svoje slobodno vrijeme daje kako bi sudjelovala u aktivnostima i akcijama da bi prevenirali nezgode.
- Ja sam samo jedan kotačić u timu koji može napraviti i čini čuda kad se radi o akcijama spašavanja. Na našem širem području često se događa da idemo u potragu za starijim osobama koje su negdje odlutale, u pravilu žive same i tu vidim određenu povezanost sa važnošću vraćanja života na i uz stazu Via Dinarica.
Trenutno se ne sprema na nova duga hodanja, a veljača joj je ispunjena edukacijama i vođenjem tečajeva za zimsko planinarsko vođenje. A planova, kaže, uvijek ima i bit će ih. Dodajmo da je za prijeđenu stazu Via Dinamica dobila priznanje Hrvatskog planinarskog društva i hrvatske Udruge Via Dinamica koja od 2011. godine intenzivno radi na populariziranju ove planinske staze.
Na pitanje kako je reagirala na vijest da je kandidirana za „Šibensku grandecu 2020“ kaže:
- Moje pitanje je odmah bilo čime sam ja to zaslužila, jer mislim da je Šibenska grandeca osoba koja bi trebala biti na neki način vrlo grandiozna, osoba koja je zadužila ovaj naš grad nečim puno većim i plemenitijim od ovoga što sam ja napravila. Sigurna sam da takvih žena ima, odgovorila je Tatjana.