Ne znam kako je vama u modernim vremenima, ali u našim vremenima veze su trajale ko Punski ratovi. Tri puta po nekoliko godina. Računajući čekanje zbog vojnog roka u JNA. I onda klasika: Nismo mi jedno za drugo. Ti si jaka (imam jak udarac, op. a.), prebrodit ćeš to! Nemoj me odvalit, molim te! Mamaaaa! Nisam nikad bila komad, ako ste na to pomislili. I nije nikad niko za mnom žile rezo u stilu “otišo si, sarmu pojeo nisi!». No, bilo je nekih s dioptrijom ko dno od bidona kojima sam bila draga. Poznat ćete ih po sretnom osmijehu od uha do uha (da nije uši, smijali bi se oko glave) što su me se riješili na vrijeme. Jedino se ne smiju kad me sretnu. Čudnovato! Nekad je moje ime urezivo u stablo i uokvirivo ga srcem! Srce moje i tvoje u ljubavi stoje! Danas mu je drago što mi se ime rimuje s – jaja! Tko zna, možda me oni doista poznaju i pamte da sam u duši Zmaj (Jova Jovanović). So what? I ja mislim da si ti Malik Tintilinić. Onaj iz Šume Striborove. Pa smo kvit. Možda sam imala faze zone sumraka pa sam ih mučila lancima i bičevima? Od malena sam blesava, kako me Bog stvorio. Povremeno kopam nos, ali, zaboga, svak ima neku manu! Osim toga, trebala sam biti zeru zgodnija i zeru gluplja. Momci oduvijek vole pokazivati svoju drugu polovicu ko paradne konje. A ovo sam ja dofatio lasom, viđu me! Osim dobre dlake i stražnjeg pogona, ima i dobre zube. Njihiiii! – zanjišti cura i pokaže zube. S druge strane, sve zbog muške superiornosti i držanja glavonje kuće, red je da žensko stvorenje ima blago teleći pogled, da ništa ne čita i ne gleda, da je – kako je i red - zanimaju samo tračevi, da tupim pogledom prati Dnevnik (ratovi, klanja, potresi, poplave, silovanja itd.) i komentira kako je onaj novi voditelj strašno zgodan. A ja sam uvijek morala pitat koji kua hoće ovi iz divljih zemalja s kanavcem na glavi. I kad se naroljaju pa budu zemlja- zrak, zašto im neko ne pošalje jednu leteću zemlja – zemlja.Činjenice govore da svi naprasno želimo pokazat kako nam je lijepo u sadašnjoj ljubavnoj priči za razliku od one «naše» koja je bila čisto sranje. Da se razumijemo, osobno računam vrijeme na ono prije M.S. (tj. prije Moga Sina) i na ono poslije M.S. Tako da mi je s toga stajališta sve prije M.S. doista čisto sranje. No, kad vratim film, pamtim samo lijepe dane. Ko fckng Gabi Novak. No, bili bi mi lijepi i da sam bila sa Bikom Koji Sjedi (Haug!) jer sam ih uglavnom sama činila lijepim. Scena prva. Ona nešto šnjuha i curi joj mosur. On nema maramicu pa uzima zimsku rukavicu i čisti joj nos. Ona čvrsto zgrabi rukavicu i dobro iseka mosure. Scena druga. On uči. Ona bleji. Odjednom mu zgrabi seljačku kariranu papuču i zafrljači kroz prozor desetokatnice. Drito u snijeg. Usput pogodi na petom katu susjedova kanarinca Čića. Scena treća. Duboka noć. Svi zombiji spavaju, pa čak i ona. Odjednom nešto šušne. Ona otvara persijanu, a na njoj visi on ko Pedro (maše nožicama u zraku!) i recitira: Ti si moja Julija, a ja tvoj Romeo! I padne dole ko list ujesen. Scena četiri. On je već uru robe u zahodu. Šit hepns. Pušta vodu, no hovno – ni makac. Zove nju u pomoć. Ona se odvali od smijeha. Što raditi s hovnom koje te netremice gleda? Selfie? Eto, nije sve bilo šranje. Nešto je bilo i pišanje. Od smijeha.Maja