Dvogodišnji dječak Šimun Stojanović rođen je s dvije teške dijagnoze. Nije imao 25 kostiju, koljeno i čašicu kuka. S roditeljima se nakon teške operacije u Americi vratio 31. ožujka, ali bližnje i dalje nije mogao vidjeti. Nakon dvotjedne samoizolacije susreo ih je krajem ovog tjedna, piše JUtarnji list.
Punih sedam mjeseci maleni Šimun Stojanović i njegova majka Martina bili su razdvojeni od ostatka obitelji, izuzmemo li Šimunovog tatu Tomislava koji ih je povremeno posjećivao u Americi. Punih sedam mjeseci Šimunova braća Tomislav i Noa Matija čekali su da im se mali braco i mama vrate s Floride, gdje je hrabri Šimun u rujnu prošle godine podvrgnut operativnom zahvatu nakon kojeg je dobio protezu za nogu kako bi napokon mogao samostalno hodati.
Nakon toga uslijedila je rehabilitacija, a onda je dugoočekivani povratak kući u Županju poremetila pandemija koronavirusa. Ipak, Šimun se s majkom i ocem Tomislavom vratio u Hrvatsku 31. ožujka, ali braću, dide, bake te ostalu rodbinu i dalje nije mogao vidjeti. Njih troje morali su u dvotjednu samoizolaciju koja je napokon okončana u utorak 14. travnja.
Nije bilo jednostavno, jer smo bili na svega nekoliko kilometara od djece i naših roditelja, ali morali smo izdržati. Nismo ni smeće iznosili sami van, a dida nam je donosio namirnice. Bilo je i smiješnih scena kada on dođe sav maskiran, ostavi vrećicu pred vratima i otiđe, a Šimun na to kaže: 'Dida, bježi od nas!'. No to je sad iza nas, a našoj sreći nije bilo kraja kad nam je liječnica rekla da napokon možemo izaći iz stana, da napokon možemo zagrliti Tomislava i Nou Matiju.
Njima nismo ništa javljali, nego smo sjeli u automobil i svi troje se odvezli do susjednog Gradišta gdje nam žive roditelji koji su brinuli za njih dvojicu u našoj odsutnosti. Samo smo banuli pred kuću mojih roditelja, a onda je uslijedilo neopisivo veselje uz neizbježne suze radosnice što smo napokon opet svi na okupu - ispričala nam je Martina prve trenutke ponovnog susreta sa sinovima... Kaže da su prvih 10-ak minuta samo plakali i grlili se. Nitko nije imao snage bilo što reći, a Šimun je bio u šoku.
- Nekih pet minuta sve mu je to bilo čudno, jer smo on i ja već mjesecima praktički bili u izolaciji s obzirom da u Americi, izuzev jedne talijanske obitelji, nismo imali prijatelje s kojima bismo se družili. I naravno, predivnih liječnika i medicinskog osoblja u bolnici.
No ovo je za njega bilo pomalo šokantno, ali vrlo brzo se pribrao i počeo se smijati, grliti braću, bake, dide... Odmah je tražio da ide vidjeti pse, mačke, kokoši, svinje..., a onda ga je dočekalo i posebno iznenađenje - ispričala ja Šimunova majka. A iznenađenje su mu priredili baka i djeda s očeve strane. Poklonili su mu kućnog ljubimca. Mladog škotskog graničarskog psa, pasmine border collie, starog otprilike četiri mjeseca, čime je Šimun dobio svog novog najboljeg prijatelja.
- To je bilo veliko iznenađenje za sve nas. Naime, riječ je o iznimno inteligentnoj pasmini koja se koristi i za rad s djecom s posebnim potrebama, kakve smo imali i u rehabilitacijskom centru u Americi. Baka i dida su vidjeli te pse na našim videosnimkama, pa su me pitali sve o njima, a onda su bez našeg znanja odlučili iznenaditi i Šimuna i nas.
Bilo je to stvarno prekrasno iznenađenje, koje će nam biti i od velike koristi, jer smo se u SAD-u osobno uvjerili koliko je važna njihova uloga. Pas se, naime, prema djetetu postavlja iznimno obrambeno, pa recimo ako osjeti ili vidi da se Šimun počeo ljuljati i da bi mogao pasti, odmah se postavi pokraj njega kao oslonac. Iako je ženka, dali smo joj ime Simba po omiljenom Šimunovom liku iz “Kralja lavova”, što mu je i motiv na protezi koju je dobio u Americi - kazala je gospođa Martina, dodavši i kako je Simba još jako razigrana, što i ne čudi s obzirom na njezinu dob, a uskoro će ići i na posebnu obuku. Inače, vlasnik psa Stjepan Živković iz obližnjeg Štitara, kada je čuo za koga baka i dida kupuju štene, odlučio im ga je pokloniti, pa obitelj i njemu ovim putem zahvaljuje.
- Šimun obožava svog novog prijatelja i jako se puno igraju zajedno - dodala je majka.
Maleni se, pak, još uvijek privikava na protezu, pa mu se samostalno hodanje za sad svodi na neka 2-3 koraka, no Martini se čini da bi mu život u poznatom okruženju i u tome mogao pomoći.
Ovdje ima puno sadržaja i nas je više, a njemu je trebalo nešto što će mu odvratiti pažnju od walkera, odnosno hodalice koju koristi kao pomagalo, pa sad često na nju i zaboravi i krene sam hodati u društvu nas, ali i sestrični i bratića. Za sad 2-3 koraka, ali mislim da će to sve ići na više i bolje. Što se tiče ostalih njegovih zdravstvenih tegoba kojih, na žalost, ima puno, one su za sad na svojevrsnom čekanju, no već smo kontaktirali sve liječnike specijaliste drugih grana medicine koji skrbe o Šimunu i polako dogovaramo kontrolne preglede, jer se sad moramo usredotočiti i na druge njegove tegobe, moramo uskladiti sve lijekove i terapije...
Pred nama je još puno posla i drugih zahvata, ali sve ćemo to zajedno lakše prebroditi - poručila je Šimunova majka, dodavši i kako njezin hrabri lav otkako su opet svi zajedno ne da mira starijoj braći.
- Obožava ih i obožava biti s njima. Navečer, kad legnemo spavati, on se kriomice izvuče se iz kreveta, pa ode kod njih u sobu. Suprug i ja kao da više ne postojimo, traži da ga oni i hrane. Baš ih se poželio, a hvala Bogu ni njima ništa nije teško kad je o njemu riječ - rekla je za kraj Šimunova majka za Jutarnji list.