Većini nas koji smo pročitali vijest kako su lovačke kamere između Mirlovića, Ljubostinja i Kraljica snimile ovih dana ni manje ni više nego – medvjeda, to je egzotika.
"Super!" – reći ćemo svi mi zaštitari i ljubitelji kad ovih dana kažu da su ih tamo vidjeli čak i s mladima, što znači da u brdima oko nas imaju i leglo. Ali onima koji svakog jutra u pet sati i dvadeset minuta krenu iz kuće da bi uhvatili vlak i stigli na vrijeme do posla u Šibeniku, i koji, kao gospođa Perković, moraju proći jedan kilometar kroz šumu, bez javne rasvjete, pješke – e njima to nije egzotika. Njima nije svejedno!
Ni njoj, veli nam, a ni brojnim drugima koji iz Perkovića svaki dan idu tim putem, bilo ujutro, bilo uvečer, osobito kad se rano smrkava. Ima tu majki s malom djecom, koju voze u kolicima, ima starčadi koja ide do dućana, ili kafića, ili hvata prugu, za u bolnicu, doktoru, na bankomat. A ne vide ni prsta pred nosom, pa ne znaš hoće li te pozdraviti medo, ili ćeš nabasati na vuka, ugaziti na zmiju...
Nije to u rezervatu
– Svega ima! Mene su ne jednom zvali na mobitel da je vepar na cesti. I da se ne miče, ne boji se! Ja velim, pa šta ću mu ja? Ljudi znaju da sam lovac, pa misle da ja tu mogu nešto napraviti. Dođi ga zaplašiti, vele. Misle da se puškom može mahati kako nekome padne na pamet! – govori nam Ante Perković, suprug već spomenute gospođe Perković, koja radi u Šibeniku, pa se vraća s posla kad vlak dođe, taman oko četiri i pol. Kad zimi već padne mrak! I, veli, nije joj svejedno.
Netko je uvijek mora čekati, nju i njezine susjede. E sad, sve bi se to još dalo sažvakati da se ova priča događa negdje u parku prirode, rezervatu za rijetke životinje, na Dinari ili u nacionalnom parku, ali kad se događa u jednom od mjesnih odbora grada Šibenika, e onda ti ništa nije jasno. Odnosno, jasno ti je zašto je na izborima prije neki dan HDZ izgubio, a pobijedila lista nezavisnog Ante Perkovića. Pa će sad u Mjesnom odboru, u Vijeću, on imati pet članova, a lista HDZ-a, koju vodi njegov rođak Zlatko Ćorić, dosadašnji predsjednik MO-a, samo dva člana.
A onda kad vidiš igralište u centru mjesta, o kojem nitko iz grada Šibenika nije vodio računa tridesetak godina otkako je napravljeno, pa mještani – Zvonko Perković – sami po njemu kose korov i travu što je izrasla kroz ispucali, tanko namazani asfalt – ko da je paštetu po njemu mazalo, a ne bitumen – da bi im se djeca i unuci mogli igrati, onda se čudiš što se to nije dogodilo i prije.
A uvjerava nas Ante da bi do promjene došlo i prije da su ljudi znali uopće kad su ti mjesni izbori, kad se održavaju. Prošli su im utekli, iznenadili ih, pa su ove čekali spremne. Nikad sastanka u Mjesnom odboru, nikad zbora mještana, ljudi su bili bez ikakve informacije.
Ništa nisu tražili
– Ma ne misli niko, a posebno ne ja, da se tu mogu neka čuda napraviti priko noći i ne očekujemo mi nešto specijalno, jer ovakvih zapuštenih mista kao što je naše ima i u centru Šibenika.
Evo, ja sam se maloprije vratio iz Šibenika, bio sam kod javnog bilježnika, stali smo kod pizzerije "Forum", pa kad vidiš što je ono, na što ono sliči okolo, sve neuredno, neasfaltirano, onda shvatiš da nije ni kod tebe najgore. Ali, svejedno, narod očekuje da će se nešto pomaknuti s mrtve točke. Zato su i izabrali novu vlast, da nešto pomakne s mrtve točke.
Vjerojatno bi se i dosad nešto napravilo, ali očito nitko nije od Grada Šibenika ništa ni tražio. Da je tražio, i dobio bi. Ne kažem da bi dobio sve, ali bi barem nešto! – veli nam Perković dok zastaje da nam pokaže novu hrvatsku zastavu što se ponosno vije ispred sela, pokraj kapelice Gospe od Zdravlja.
Stara se bandira već bila potrošila i izlizala, od vremena i atmosferilija, trećina ju je nedostajalo, a bivše vodstvo MO-a ni nju nije moglo zamijeniti, iako Perković kaže da to nije nikakav trošak jer su mu novu odmah dali u Gradu. Čim je upitao! A tako je i sa svim drugim stvarima. Treba tražiti!
U svakom slučaju, malo se u Perkoviću stvari maklo od prije trideset godina, kad je tadašnji šibensko-kninski župan Paško Bubalo otvorio u Perkoviću novu poštu s 360 novih telefonskih pretplatnika, s isto toliko brojeva. Bubalo je, kako je donio tadašnji Šibenski list, otvaranje pošte ocijenio velikim danom za Perković i za Hrvatsku.
Zapelo u startu
"Takva će povezanost sa svijetom nesumnjivo pokrenuti i gospodarstvo", kazao je župan, posebno pozdravivši osnovnoškolce mjesne škole i njihova učitelja, "koji neće morati odlaziti od doma tražeći posao". Sad kad imaju telefon, moći će raditi od kuće – čitamo novine otprije 30 godina. Novu je poštu blagoslovio i pokojni biskup Srećko Badurina, ali – avaj – zapelo je već u startu. Čast da upute prvi poziv iz Perkovića "u svijet" pripala je županu i dogradonačelniku Veći Baranoviću, ali unatoč nekoliko pokušaja – nije uspjelo!
– Bilo je onda nekih najava da će se osnovati općina, od Perkovića, Sitnog Donjeg, Mravnice, Slivna. Zapelo je navodno na imenu! Sitnjani se nisu mogli dogovoriti s Perkovićanima oko imena općine. Oni su tili da se općina zove Sitno, Perkovićani da je to ruganje, općina pa – Sitno. Je li istina, nije li, ne znam, ali znam da bi bilo bolje da smo dobili općinu. Misto bi sigurno napredovalo, i jedno i drugo – kaže Perković.
Za one neupućene u naša mala mista i njihove rivalitete, željeznička stanica u Perkoviću zapravo je na teritoriju Sitnog Donjeg, pa Sitnjanima nije pravo zašto se zove Perković. Bilo je zbog toga, kažu nam mještani, i premještanja table s nazivom Perković. Vadilo bi se je, pa bi je vraćalo nazad, u svoj katastar!
Perkovićani uzvraćaju da je čuvena stanica odmah u startu bila planirana da se gradi kod njih, ali nije mogla, zbog prevelikog uspona, pa se sagradila ovdje gdje je i danas, u Sitnom Donjem.
– Šta ima veze? Pa i željeznička stanica Drniš se tako zove, iako nije u Drnišu, nego je u Badnju! – tuku se argumentima.
– Svi su govorili da idu u Perković u školu, u poštu, u mlinicu, sve smo imali!
– Eto, a danas nemate ni kafića! Nego dolazite pit kavu u nas, u Sitno Donje! – vele oponenti. Perkovićani su u bivšoj Jugoslaviji bili sinonim za hrvatstvo – između ostalog i zbog svog čuvenog malonogometnog kluba koji se zvao Croatia – ali susjedi Sitnjani ih, vele nam upućeni, nerijetko znaju zvati i "komunistima". Zašto? Jer je granica između NDH i Italije prolazila baš ispred njihova sela. Tako je Sitno bilo u NDH, a Perković u Italiji! Kamena kuća u kojoj je bila carinarnica, i rampa pored nje, još uvijek je živa, iako razrušena, kao nijemi svjedok povijesti. Zajedno s nedalekom gostionicom babe Luce, koju je unuk koji živi u Splitu lijepo obnovio pa uživa u njoj kad se zaželi mira od gradske vreve.
Perkovićani se nadaju kako će osim dovršetka javne rasvjete – pola sela je ima, pola nema – i obnove sportskog igrališta dobiti novi asfalt u selu. Ili barem još jedan trak, s obzirom na to da sad imaju samo jedan.
Cesta im preuska
Cesta im je široka dva metra i dvadesetak centimetara, pa kad bi, primjerice, Stojko Vranković legao na nju, noge mu ne bi bile na asfaltu, nego na travi. Ne mogu se na dva bicikla mimoići, a kamoli automobili. Ili autobus, školski, ili onaj za Split. Pa moraš dobro u zavojima paziti da se ne dogodi kakav belaj.
I stočni sajam, odnosno pazar, nekad su Perkovićani imali. Čuveni! I njega se Joso Juras pokojni sjetio kad je ovdje 90-ih dolazio na skupove HDZ-a. Što nije ni čudno, s obzirom na to da je tip po struci veterinar! Mjesto gdje se nekad prodavala stoka, na koje se dolazilo iz cijele Zagore, a na kojem su u međuvremenu niknule kuće, mještani i danas zovu – pazar, govori nam novi predsjednik Mjesnog odbora. Čije su prostorije u jednom starom građevinskom kontejneru. Ne bi imali ni to da Lovačka udruga "Vuk Perković", čije ime još uvijek stoji na vratima, nije napravila svoj Lovački dom, pa je Mjesnom odboru ostavila svoj kontejner. Sreća da imaju zog za balote pokraj njega, i idu ljepši dani, pa će se moći sastajati vani, na mjestu na kojem se ionako cijelo selo okuplja.
– Tu ćemo se dogovarati oko svega što budemo mogli raditi za napredak našeg mista. Ovo je lijep kraj, koji ima puno potencijala, i sve uvjete za normalan život. I svima su, što se toga tiče, vrata otvorena. Svi su prijedlozi u tom smislu dobrodošli. I nas koji smo dobili, i onih koji su u oporbi, i svih koji imaju volje i želje raditi. Ima nas u mistu stotinjak, 91 birač. Otprilike pola od njih izašlo je na izbore, i ne trebamo se dijeliti ni po jednoj osnovi. Svima nam je Perković na srcu! – poručio je Ante Perković, od kojeg bolju poruku nismo mogli čuti.
