Može li poezija i vremenu ‘emojija‘ s društvenih mreža taknuti srca? Očito može, osobito ako i onaj koji je ‘pjeva‘ ispruži srce na dlanu, onako kako što je to napravio Siniša Kostelac, pred svojim sugrađanima Šibenčanima, kojima je ovih dana darovao zbirku Kadena šibenskih ljudi u kojoj je opjevao 955 svojih sugrađana. Za 955 godina grada Šibenika. Svaki je od njih, gradskih ljudi, za uspomenu i dugo sjećanje, dobio svoju fotografiju i svoj poetski portret. Baš kao što je majstor Juraj Dalmatinac isklesao – kažu – glave onodobnih Šibenčana pa ih ostavio potomcima i postavio na friz svoje čudesne katedrale, tako je i Siniša stavio glave nas današnjih u ovaj libar koji su mu, u vlastitoj nakladi, pomogli izdati prijatelji i sponzori. I ostaviti ih potomcima, da vide kakvi smo bili. I kako nas je on vidio. Zaboravit će se da je ovu knjigu pisao – i priređivao za tisak - teško bolestan, izmučen od kemoterapija i slabo pokretan, a pamtit će se samo ‘libar‘ s 955 glava, težak skoro dva kila. I strast s kojom ga je pisao, i nestrpljivost s kojom ga je iščekivao – i strah da ga možda neće dočekati – i toplina ruku s kojom je došao do svih – ili barem većine, koliko je mogao – koji su došli da mu pruže podršku na promociji koja se u četvrtak navečer dogodila u onom intimnom gradskom prostoru ispred ulaza u Muzej grada i krstionicu katedrale, u kojem se na kamenu sidi kao u fotelji, a rasvjeta je topla i meka, pa ti se na momente pari da si u tinelu. I žao mu je bilo što zna da sigurno ima onih do kojih nije došao, kao što mu je žao bilo što se, u onom trenutku, dok su mu Nikola Urukalo, Željko Krnčević i Zlatko Ibrahimović Ibar, ‘davali ruke‘ u predstavljanju knjige, nije sjetio familije, da zahvali obitelji, što su mu bili podrška, baš u svemu. Pa to, evo, ovim putem činim ja, javno, umjesto njega.
A svi oni koji su u knjizi, njih 955, i oni koji u njoj nisu, ali su dali koji euro, da bi se tiskala u 1 300 primjeraka, mogu doći na Stari pazar, u prostor Urbanog centra grada Šibenika, po svoj primjerak. Mukti je, kao i sve što je najljepše i najvrednije u životu, a ne može se kupiti – prijateljstvo, lipo vrime, blagi ljudi, plemenite misli i dobre nakane.
A da bi završili ‘po šibensku‘, prišla mi je u četvrtak jedna naša sugrađanka – nećemo reć koja, ali svi je znaju – i ispričala kako ju je Siniša dirnuo. Posvetio joj je pjesmu, taka je u šuštu, i ona nije mogla dočekat da dođe kući i pohvali se mužu – ‘Ajme, da znaš samo, kakvu je čovik lipu pismu napisa o meni. A niti ja njega znan, niti on mene! Baš prekrasnu!‘ - A muž joj je kao iz topa uzvratija– ‘Zato ti i je lipu pismu napisa, zato šta te ne poznaje! Da te pozna, ne bi bila toliko lipa, ne boj se!‘