StoryEditorOCM
ŠibenikŠIBENIČE STOPUT HVALA

Ovo je najljepša priča koju ćete danas pročitati - priča o jednoj maloj djevojčici, maloj obitelji i velikom srcu svih onih koji su joj pomogli da se nakon tri godine borbe za život u Rimu nastavi liječiti u svojoj Hrvatskoj

Piše Zdravko Pilić
SNIMILA NIKOLINA VUKOVIĆ STIPANIČEV/HANZA MEDIA
16. veljače 2020. - 09:56
Sibenik, 140220. Djevojcica Eva Rozajac koja boluje od teske bolesti, nakon tri godine lijecenja u Rimu, pocela je primati terapiju u KBC Rijeka. Na fotografiji: Eva s majkom Marijom i ocem Seadom.Nikolina Vukovic Stipanicev/Cropix

Nije ovo "the end", nije ovo još ni "happy end" – bolest je tu, i borba s njom i njezinim posljedicama bit će duga i teška – ali bilo je ovo u domu Rožajčevih ipak napokon jedno veliko, a tako obično i malo – sretno Valentinovo. Koje su dočekali svi skupa, zajedno, jedna mala, skladna familija, mama Marija Mihaljev i tata Sead Rožajac, brat Leon i sestrica Tea, sa svojom malom sekom Evom koja se u srijedu navečer vratila iz Rijeke, gdje je prvi put nakon što se prije tri godine – u Rimu za Božić 2016. – počela liječiti od rijetke i teške Battenove bolesti, primila terapiju – kod kuće. U svojoj lijepoj, maloj zemlji Hrvatskoj.
Na koju čovjek nekako u ovim trenucima, dok gleda Evu kako slatko grguće, kao grlica, kako se smije i lupka rukicama dok gleda crtiće na malom Huaweijevu tabletu, bude neizmjerno ponosan, bez obzira na to što ju je prije toga toliko puta poslao kvragu, kritizira njezine političare, Ministarstvo zdravstva i HZZO, proziva ih da su bezdušni, ovakvi i onakvi.
Ali, eto, na koncu uvrstila je ona – ta naša Hrvatska, kakva je takva je, ali naša – tu spasonosnu Brineuru na listu rijetkih, posebno skupih lijekova, riješila je i sve te "papire" koje je trebala da bi se naša mala "vila Zvončica" liječila kod kuće, u zemlji za koju je i njezin tata Sead ratovao – u Devetoj gardijskoj, ako se ne varam – zajedno s mnogima drugima. I to baš zato da bi se njegova, ali i sva druga djeca mogla liječiti i imati sve ono što im treba da bi imali, ako ne sretno i bezbrižno, a onda barem ikakvo djetinjstvo, kruh i mlijeko na stolu, topli dom i Valentinovo barem jedanput godišnje, ako već ne i svaki dan, kad se svi zajedno okupe za stolom.
I kad, velim, vidi to, onda se sve ono ružno što je bilo briše, a ono kojeg će još biti – jer život je takav – nekako lakše podnosi...
– Kako se osjećamo? Pa, iskreno, još smo u nevjerici, pogotovo jer je trebalo pripremiti mali milijun stvari kad su nas obavijestili da idemo u Rijeku. Eto, trebalo je pripremiti dokumentaciju, a to vam je, između ostalog, osamdesetak otpusnih pisama, svako od dva, tri zaklamana lista, pa to sve skenirati i ponijeti sa sobom doktorima. Samo toga ima cijeli tovar! A to je samo jedan detalj – vele nam Sead i Marija, koji sad, nakon prve runde liječenja, napokon imaju malo vremena i prostora da se mogu i ovako javno spomenuti i zahvaliti svima onima koji su im u ove tri godine Evine borbe za život bili pri ruci.
Pa im odmah na um pada dr. Nicola Specchio, voditelj specijalističkog tima za rijetke bolesti povezane s epilepsijom u bolnici "Bambino Gesu", u kojoj se Eva liječila, zajedno s dr. Nicolom Pietrafusom i dr. Marinom Trivisano, te medicinskom sestrom Constanzom Calabrese.
– Ne znaš je li bolja kao medicinska sestra ili kao osoba...
Sipaju njihova imena Rožajčevi kao iz rukava, vidi se da su skoro i familija postali koliko su puta kod njih bili, čuli se i "mejlova" izmjenjivali, a ja sve strahujem da ću im faliti imena, ispustiti koje slovo. Pa onda časne sestre, kćeri milosrđa trećeg samostanskog reda svetog Frane, kod kojih su odsjedale svaki put kad bi došli u Rim. Sestre Mirjam Gadža, Terezija Kustura, sestra Martina, časna majka, Argentinka Marija...
– Ma sve su se te naše časne sestre, a neke ćemo sigurno zaboraviti spomenuti, rasplakale kada smo zadnji put bile kod njih, samo su spominjale: "Pa zar nam stvarno nećete opet doći?" Neke su naše, iz Hrvatske, a ima ih iz Južne Amerike, ali opet se sporazumijevaš s njima – rasplakali su se i Rožajčevi dok nam govore i prisjećaju se svega.
I opet, vele, neke ćemo sigurno zaboraviti.
– Ma napišite – cili Šibenik. Cili smo grad imali iza sebe, svima zahvaljujemo. Ništa ne bismo uspjeli bez ljudi, svi su stali uz nas. Svakako moram istaknuti Davora i Željku Kulušić, moje poslodavce iz "Dalmostana", koji su nam prvi, odmah, riješili smještaj u Rimu i poslali nas na put: "Ajte, spašavajte dijete, mi ćemo riješiti ovo drugo." I svakako gospodina Vladu Čovića, vlasnika "Tržnica", "Dalmarea" i "Zagreb Montaže", on nam je cijelu godinu plaćao avionske karte do Rima i natrag. Ma, opet velim, svi su tu bili, i rodbina, prijatelji, znanci, sugrađani... – govori Sead, a Marija se odmah prisjetila posebnog detalja koji ih i danas gane do suza.
– Prišao mu je jedan mali dečko u parku, nije imao ni deset godina, ma kakvi, bio je još mlađi. Mali mu je dao cijeli svoj džeparac, dvjesto kuna: "Ovo je za Evu!"
Sead je ušao u kuću sav obliven suzama, nisam imala pojma što mu se dogodilo, sve dok mi nije kazao što je doživio:
– Pa što si ditetu uzimao novce? – govorim mu, a on mi veli:
– Ma mali nije htio uzeti nazad. Ja sam ga zvao, ali on je ostavio novac na klupi i otišao ća. Rekao je da mu je to mama dala.
Sead plače dok priča, a evo, iskreno, suzim i ja dok pišem. I zamišljam scenu. Malog šibenskog dječaka kako prilazi kolicima, pita: "Jel to Eva?", a onda vadi iz džepa dvjesto kuna i veli: "Ovo je za nju!" I odlazi. Čovjek misli da se to događa samo u filmu!
– Kako zadržati suze kad dobiješ pet eura u pismu od ljudi za koje znaš da ni sami za sebe nemaju, da su od usta otkinuli? I koliko god ti je teško, toliko je bilo i tih velikih, veličanstvenih trenutaka, upoznaš ljude za koje nisi ni znao da postoje, male-velike ljude, stvoriš uspomene za cijeli život.
– Recimo, hrvatska udruga u Rimu, "Mosaico Italo Croato". Oni su dva puta organizirali humanitarni koncert u Rimu, sav prihod išao je za Evino liječenje. Jelena Kovačević svirala je klavir, pa Lorena Milina iz dubrovačkog benda "Silente" svirala je violinu, prvi put je bila i operna pjevačica Helena Mamić, koja je ujedno i liječnica, pa nam je pomogao i don Tomislav Puljić, župnik s Baldekina, i on je zvao u Rim za nas – kažu.
A Sead se sjetio kako mu je došao u kuću i rekao: "Što god ti treba, slobodno mi kaži. Ako triba i oprat, očistit, skuvat..."
Nekog ćemo sigurno zaboravit, ali evo, ja unaprijed prihvaćam da sam ja za to kriv. Novinar je zaboravio.
– Eto, ovi iz udruge "Italo Croato", oni zapravo svi rade u hrvatskom veleposlanstvu u Rimu. Čim smo došli u Rim, odmah smo se s njima upoznali, došli kod njih i oni su nam odmah organizirali taj humanitarni koncert, gdje smo mi bili na večeri kod njih. Ponudili su nam i vozača iz veleposlanstva da nas svaki put vozi do bolnice. I prvih nekoliko puta i išli smo s njim, ali poslije nismo htjeli maltretirati vozača izvan njegovog radnog vremena, poslije smo skužili, kad smo se snašli, da se može i vlakom doći za četrnaest eura. Veleposlanstvo je bitno, jer je dobro imati taj osjećaj sigurnosti, kad dođete u stranu zemlju da se imate kome svome obratiti – govore Marija i Sead.
Takva je bolest, satare te, ponizi, ali te i blagoslovi dragim ljudima, koji ti pomognu, oplemene te svojom dobrotom, pa ih s dragošću pamtiš cijeli život.
– Ma da i nije same bolesti, to je fizički jako teško, naporno je putovati svaka dva tjedna. Eva je već velika, teška, imat će sedam godina u travnju, ja sam je već jedva u avion unosila, već je nisam mogla na ruke dizati, jedva, krajnjim naporom. Sad su joj noge u gipsu, ali i bez toga bilo je teško proći tih pet skala: jednom se rukom držiš, drugom nju. Ova Rijeka došla je u krajnji čas. Ponedjeljkom smo išli u Rim, četvrtkom se vraćali. Sad idemo utorkom autom, vratimo se u srijedu navečer, vozimo do tamo autom tri i pol sata. I toliko nazad. Puno kraće, puno brže. A i trošak je puno manji!
Naravno, naš trud da nekoga ne zaboravimo ide i dalje – Sead nabraja prijatelje koji su bili uz njega: Ive, Bećo, Brico, Jakša, Tomislav, Ante, Damir...
– Ne triba prezimena, nisam ljude pitao za dozvolu, pa ne bih. Ali oni su sve napravili za nas, a bez nas su kontaktirali firme, udruge za pomoć, donacije, humanitarne akcije, animirali su šibenske sportaše, snimili su video i stavili ga na YouTube, dilali ga okolo... Mi nismo nikoga zvali ni potezali za ruku. Ni trenutka nismo ostali sami. Mi smo se mogli posvetiti liječenju, papirima, Evi, brizi o još dvoje djece, Leonu i Tei. Nismo imali vremena niti isplakat se, telefoni su stali zvonili, to je bila strka, gužva, borba, bitka da se uopće upadne u Rim. Liječenje je bilo eksperimentalno, bilo je ostalo samo jedno mjesto. Alternativa je bila strašna jer je naprosto nije bilo...
Na kraju mi je još poslao i poruku preko Fejsa:
"Ajme, nikako ne smijem zaboraviti Saru Bajlo, dopredsjednicu Hrvatskog saveza za rijetke bolesti, koja nam je dosta pomogla, prijateljicu iz djetinjstva Dadu, koja je iz Barija doputovala u Rim kako bi s Marijom i Evom išla kod doktora u bolnicu kao prevoditeljica, pa prijatelje Beću, Ivu, Jakšu, Bricu, Tomislava, Niku, Antu, Matu. I drage nam šibenske sportaše, koji su snimili spot za Evu, s Damirom Lambašom kao inicijatorom."
A onda je na koncu stigla i još jedna poruka:
"Evo, Marija vas moli da pored sestara svakako dodate, ne zaboravite, sestru Martinu Vrkić"...
Evo, nisam zaboravio, dodajem. I zatvaram popis. Završavam tekst. Ostale ćemo objaviti na Valentinovo 2021. godine. Bit će ih sigurno. Eva nas i dalje treba. I sva druga naša djeca, također.
Volite se, ljudi!

16. travanj 2024 19:40