Obnoviti ulicu, obnoviti zgradu, obnoviti tvrđavu, jednu, drugu, treću... To je nama ništa, ide nas to. To je dok kažeš keks i dok se javiš na EU fondove u Zagreb, pa u Bruxelles. Naizgled je komplicirano, ali štima, ide, gura se naprijed, milijardu je kuna već Šibenik uložio nad zemlju, u sve što se vidi, bliješti, ali i pod zemlju, u cijevi, odvode i dovode, u podzemnu garažu.
I sve je to bilo lako, o svemu će se tome snimati filmovi, pjevati pjesme, pisati ode i laude, ali popraviti jednu malu kamenu ploču u Kalelargi, gabarita oko 50 x 20 centimetara, to nas neće, ne ide, to riješit nikako. A nema koga nisu zvali. I gradsku upravu, važne glave i face, i komunalne redare. I svi su obećavali: evo ih, odmah, sad će, sutra, samo što nisu, čim se vrate s godišnjeg odmora, ali sve to utaman. Nitko ništa. I koliko to već dugo tako stoji, pitamo mi Zoranu Dimić iz “Manufakture” i Marijanu iz “Meca”, trgovkinje iz poznatih butiga u vrlo frekventnoj Kalelargi, kroz koju dnevno prođu stotine, a ljeti i tisuće duša. Tjedan, dva, tri, mjesec?
Ljudi nemilo padaju
– Ma šta mjesec? Godinama već! To vam se dogodilo prije par godina, kad su tu bili kamioni, kad se radilo na obnovi kuća u Kalelargi... I onda kako je kamion stao na nju, ona je utonula, ispod nje je propala podloga, i sad je ona neka dva ili tri centimetra ispod razine ostalih kamenih ploča. Idealno da se za nju zapne i padne! Padaju li ljudi? Još pitate! Evo, prije neki dan je pala jedna gospođa u šezdesetim godinama, rasprostrla se jadna koliko je duga i široka. To je tako bubnulo da smo mislili da ništa od nje neće ostati. Ležala je nekoliko sekundi nepomično, u šoku, da smo se svi prestrašili. Srećom je nakon toga brzo došla k sebi. Ali samo srećom! – govore nam Marijana i Zorana.
I pitamo Šibenčane kako su zadovoljni onim što se po gradu radi ili se ne radi. Da su turisti zadovoljni – znamo, i bez pitanja. Jer to je lako. Da nisu zadovoljni, ne bi ni dolazili, niti se vraćali. Ali naš svit, on je bitan. On tu, u Šibeniku, živi preko cijele godine, on najbolje zna kakvi smo. Ko pokojni Šimun Madžar, kad su mu hvalili ženu: “Šimune, dobra je tvoja Mara!” “Je, Gospe mi, živiš ti s njom pa znaš!” odgovarao je Šimun izrekom koja je u Ostrogašici ušla u legendu.
Drago je nama kad nas Splićani i Zadrani hvale kako nam je grad čist i uredan, ali nije nam drago kad nam žene moraju u gradu lipiti na ploče crvenu izolir traku da upozore ljude da je tute “dangerous”. Opasno! A stvar se može riješiti brzo – fanglom cimenta, čašom vode i s dvije vrijedne ruke!
I sad dolazimo do onog najbitnijeg – u Šibeniku je puno toga dobro, još se više toga promijenilo od lošeg nabolje. Ostale su na toj lijepoj slici samo sitnice, da je kvare. Eto, Marijana će prvo spomenuti Poljanu. Lijepa, bijela, prekrasna, bez automobila. Divota. Užitak ju je pogledati, proći preko nje, na posao. Pa tvrđave, milina ih je vidjeti iznad grada, onako gizdave i upicanjene.
A Zorana nastavlja:
– Ma sve nam je lipo. Stari dio grada najviše, ali Šibenik općenito ima dušu, cijeli. I ljudi isto tako, taj naš karakter, ta čvrstina, ali i senzibilitet, mi smo istovremeno i tvrdi i mekani, to je jedna čudna, ali prekrasna kombinacija. I grad je življi nego što je prije bio, još kad bi takav bio preko cijele godine, gdje bi nam bio kraj! To je ono čemu trebamo težiti. Svakodnevno slušamo žalopojke u stilu, ajme stare gradske jezgre, kako je mrtva zimi, kad bi se barem nešto otvorilo, da malo živne. A kad se to dogodi, kad se nešto otvori, onda mi to prvi ne podržimo, ljudi svejedno trče u centre izvan grada, ovi se u Kalelargi zatvore, i tako se mi stalno vrtimo u začaranom krugu – povjerava nam se Zorana, koja je i sama svjesna da često puno toga ovisi i o nama, građanima. Jer nikome danas ne može ništa garantirati.
Bum u rujnu
Evo, očekivao se turistički bum u kolovozu, a od rujna što bude. Dogodilo se obratno! Rujan je ispao bolji od kolovoza, i po posjetu i po prometu! Grad je pun!
– Osjeća se turistički uzlet i vidi se golim okom. Mi smo prije četiri-pet godina imali jedan hotel u gradu, sada ih imamo, čini mi se – šest. A ima i puno apartmana koji su iznajmljeni, tako da je posve uobičajeno vidjeti turističke grupe i u studenom i prosincu. Ide to, mijenja se, ljudi s koferima pitaju me gdje je ova ili ona ulica, King Palace. To je do prije koju godinu bila znanstvena fantastika.
A što bi se još moglo popraviti, što ne valja, a moglo bi biti bolje, što je to što spada u tih “sto sitnih, jedna velika”?
– Čistoća, to bi se moglo popraviti! Puno se pažnje polaže na krupne stvari, a sitne nam promiču. I kvare dojam! Te vreće za smeće pokraj košara, vlasnici koji ne čiste iza pasa, koji zapišavaju kantune. Možete zamisliti kako to smrdi navečer, po onoj vrućini, kad to preko noći nitko ne pere. Grad bi svakako trebao više prati gradske ulice! I više čistiti! Znam da će svi naći stotine izgovora, ne ulazim u to tko što radi, tko ne radi, ali jednostavno nema opravdanja ako ulice smrde, ako su kante na plažama pune smeća koje se ne prazni, ili ih na pola mjesta nema.
Brat mi radi na jahtama, puno putuje i kaže mi da ima takvih mjesta i gradova u kojima, kad se ujutro probudite, imate dojam da cijeli grad daje po parfemu. I to je nešto što trajno pamtite i nosite kao dojam! Možete vi uložiti milijune i milijarde, ali ako po zidovima stalno vise neki ružni plakati, reklame, bez reda, ako se ljušte fasade, to sve kvari tu lijepu sliku. Dakle, ono što nama fali, nije ništa krupno, nego – finese. Sitan vez! – veli Zorana.
Zadovoljstvo onim što svakodnevno vidi dok iz Težačke ulice, u kojoj stanuje, dolazi do starog dijela grada, u kojem radi – zajedno s Mašom Štrbinić Šunjić drži “Vintage Love Boutique” – dijeli sa Zoranom i Sandrom Eraković. Jest, ide pjehe, nije joj daleko, ali voljela bi da ima malo više mjesta za parking, i da nije deset kuna na uru u podzemnoj garaži ispod Poljane, nego povoljnije, pa bi koji put došla i autom.
Zlatna sredina
– Teško je nama ugoditi. Mi bismo neku zlatnu sredinu, ali to je teško postići. Kad turisti nagrnu, onda mi vičemo: Ajte ća, ne možemo disati od vas! A kad odu, onda: Vratite se, sve nam je mrtvo. Ali mislim da će i to sve doći na svoje. Ima šušura po gradu, ima i turista, ljudi se još i kupaju, dobro je. Jesam, zadovoljna sam i čistoćom grada, generalno, i Varoša, gdje živim. Evo, sada sam vidjela da se tamo gdje su ljudi običavali stavljati smeće, ilegalno, ispred “Partizana”, da se tamo stavlja zid, što mi je drago, sanira se i ta crna točka, pa će i to biti bolje. Sve je drugo manje-više okej.
Gradski prijevoz ne koristim, ali čujem da su oni koji su koristili nove autobuse uglavnom zadovoljni. Eto, meni fali što na jednome mjestu nema informacija što je gdje, što se u gradu događa, održava, gdje izići. To bi meni trebalo! Sve mi je drugo super! Volim ovaj mir nakon sezone, dugo ispijanje kave. Stranci su nam ljeti glavne mušterije, naši su ljudi okolo, po otocima, a onda nam se vraćaju zimi, izvan sezone. Radimo cijelu godinu, imamo posla, i to nas raduje – konkretna je Sandra Eraković.
A Šibenik dočekuje ovogodišnji Dan grada i blagdan svetog Mihovila ulazeći u 30. godišnjicu proglašenja gradom u neovisnoj Hrvatskoj. Dogodine će biti točno 30 godina otkako je na prvim slobodnim i višestranačkim izborima za gradonačelnika izabran Ante Šupuk – njegovi prethodnici bili su Josip Juras, predsjednik Izvršnog vijeća, i Paško Bubalo, predsjednik Skupštine općine Šibenik, kasnije i prvi šibenski župan.
Nakon Šupuka došao je HDZ-ov Franko Čeko, a onda SDP-ovac Milan Arnautović. Kojega smo na njegovoj stalnoj jutarnjoj štaciji za kavu ispred “Bona, kao bivšega gradonačelnika, a današnjega gradskog čovika, iznenadili pitanjem: Kako mu izgleda grad Šibenik (skoro) 20 godina poslije njegova (nedovršenog) mandata, koji je počeo 2001.?
– Izgleda mi dobro! I puno bolje nego kad sam ja bio gradonačelnik. Puno se toga napravilo, uredilo, grad je čist i uredan, na čemu nam mogu zavidjeti i neki puno jači i bolji gradovi od nas! – ne štedi pohvale bivši gradonačelnik, koji očito ne pati od toga da je sve prije bilo bolje. I nakon mene potop! Dapače!
– Napredovalo se u svemu! Napravljen je, očito, dobar sustav u gradu i iskoristili su se europski novci. U moje vrijeme nije ih bilo, bili su pretpristupni fondovi, u kojima se nešto moglo ušićariti, ali ni izbliza kao danas. I ja sam, stoga, vrlo zadovoljan kad vidim koliko se toga u gradu napravilo i koliko se grad poredio! – jasan je Arnautović. Koji se nasmijao na pitanje je li zadovoljan i smjerom u kojem grad ide. Da se oslanjamo samo na turizam!
Neka nam zavide
– A nemamo se mi na što drugo oslanjati kad cijela država ide u tom smjeru, a mi se tu samo dobro šlepamo. I koristimo tu turističku priliku dosta dobro!
U njegovo se vrijeme počela graditi knjižnica na Poljani – i gotovo smo je napravili – pa se krenuo graditi bazen – dopola – riva se uredila, popločala, kroz nju se provukla kanalizacija. To su bila tri najznačajnija projekta u to vrijeme. Podsjećamo Arnautovića, kojega su glave došli upravo njegovi u tadašnjem Gradskom vijeću, da su tada u Šibenik došli i novi trgovački centri, najprije Plodine, pa Konzum u Dalmare, došlo je i Jadransko osiguranje, koje je godinama bilo na čekanju, pa im je Grad omogućio da kupe komad parcele od “Čistoće”, dobiju pristup i izgrade novu poslovnu zgradu.
– Trudili smo se nešto napraviti, u onim uvjetima koji su tada bili. Ali ovo danas je vrlo dobro. I ja bih se čak usudio i pohvaliti gradonačelnika, koji je to sve skupa dosta dobro organizirao, napravio je taj odjel za europske novce, povlače redovito ta sredstva, i tu se više nema što reći. Svaka čast!
U svakom slučaju, bit će gradonačelniku lijepo čuti pohvale od nekoga tko “zna kako mu je”.
