StoryEditor
Šibeniknaličje velike nesreće

Šibenski chef Tomislav Žaja nakon volontiranja vratio se kući s prilično gorčine: ‘Prezakusno‘ je na Baniji. Pazite na čiji račun uplaćujete novac!

Piše Davorka Blažević
14. siječnja 2021. - 10:20
Tomislav Žaja u kuhinji na razorenom područjuPrivatni album

Potres na Baniji digao je na noge cijelu Hrvatsku. Solidarnu Hrvatsku. Empatičnu i humanu. Svi su htjeli pomoći, dati neki svoj mali doprinos, osjećati se zbog toga bolje, korisnije, ljudskije. Na prve vijesti o stradanju područja Petrinje, Siska i Gline, ogroman val solidarnosti krenuo je prema potresom pogođenoj Baniji.

Udruge, pojedinci, volonteri, pripadnici javnih službi, vatrogasci, GSS-ovci, Crveni križ, branitelji... svi su pomagali stradalima, bilo u raščišćavanju ruševina, sanaciji oštećenih krovova, ili u prikupljanju pomoći za stradale u hrani, odjeći, obući, novcu...

Građani, koji su htjeli dati svoj mali doprinos za pomoć stradalnicima, bili su posve dezorijentirani. Kome uplatiti novčani prilog za sanaciju razorene Banije? Na račun državnog proračuna, Crvenog križa, braniteljskih udruga, na zaštićene račune pojedinaca da im, zbog eventualnih ovrha, pomoć ne bi odmah otišla u drugom smjeru...? Bilo se doista teško snaći u toj šumi humanitarnih adresa i računa na koje su sa svih strana građani pozivani da uplate svoje donacije. U državi koja ima više od 22.000 registriranih udruga, moglo se teorijski dogoditi da u istom trenutku baš sve krenu u prikupljanje pomoći za potresom stradalo područje i njegove stanovnike.

U toj kakofoniji rasplinute dobrote i sućuti, ne bi bilo nikakvo čudo da pomoć ode u krive ruke, i da se ljudska, općenarodna solidarnost bolno zloupotrijebi. Jer riječ je o značajnim novčanim donacijama građana – samo na račun državnog proračuna uplaćeno je više od 60 milijuna kuna, a na račun Crvenog križa više od 35 milijuna! O drugim računima ne želimo ni spekulirati...

Zato su najbolje, najispravnije i najsigurnije postupili oni čija je pomoć bila ciljana, na konkretne ljude, konkretne obitelji, konkretne kuće. Poput načelnika općina Murter-Kornati, Tisno, Tribunj i Pirovac, koji su se obvezali da će obnoviti četiri u potresu porušene kuće u Sisačko-moslavačkoj županiji, svaka općina po jednu. Ili, recimo kuhari, koji su stradalom narodu na Baniji pomogli u onome što im ide najbolje – u kuhanju. Među njima je bio i šibenski chef Tomislav Žaja.

Glad je jedno, a želja nešto drugo

– Prijatelji dragi, svi nešto pišu, ja sam svoje rekao, znam kako je bilo dok sam ja s kolegama bio u Srednjoj turističkoj ugostiteljskoj školi Topusko i nisam, naravno, bio sam. Očito se digla prašina oko tog svega, vidjet ćemo kako će se priča odvijati. Ne vrijeđam, ne kopiram nikoga, kad za neku priču bude vrijeme, onda ću je i ispričati. I ponosan sam. Eto. Kao i svi vi što ste ponosni na svoje davanje sebe (mislim na nas koji smo došli pomoći kuhati), isto tako sam ponosan i ja na sebe.
I u čemu je problem???

Ovu je, pomalo zbunjujuću, a ipak intrigantnu poruku, 8. siječnja napisao chef Žaja, šibenski kuhar koji je prvog dana potresa na Baniji sjeo u svoj privatni automobil, natankao pun spremnik goriva i krenuo prema Sisku. Zvao je šest-sedam svojih kolega i prijatelja, svi su bili spriječeni zbog nekog svog razloga, posvadio se i s curom, ali je otišao jer ga je nešto snažno vuklo tamo. I u čemu je problem, pita se sada...

Zbilja, i sama sam se upitala, čitajući pomalo šifriranu poruku šibenskog chefa, u čemu je zapravo problem. A onda mi se ukazao još jedan Žajin status na Facebooku, objavljen samo dan ranije, u kojem, 7. siječnja, u nešto opširnijoj objavi navodi:

Samo da se zna da je gore kaos i da nije bilo smisla više ostati. I to je istina. Veliki pozdrav svim chefovima i ugostiteljima koji su imali najbolju namjeru i dali sebe i svoje iskustvo u Petrinji i okolici, koji su dali svoj doprinos u kuhanju i pripremanju hrane za one najpotrebitije. Gore ima svega. Ljudi ko ljudi su pomalo počeli iskorištavati situaciju da bi dobili više namirnica i hrane. Svima je potreban topli obrok i u tome se u potpunosti slažem, ali hrane ima dovoljno i stvar je samo u organizaciji i raspoređivanju hrane na terenu.

GLAD je jedno, a ŽELJA nešto drugo.

Kaos na terenu

Došlo je jako puno kuharskih udruga i individualaca poput mene koji su htjeli pomoći svojim iskustvom, znanjem, inteligencijom i srcem, ali isto tako i oni koji su se htjeli izreklamirati i iskoristiti tuđe znanje u svoju korist, da bi bili što više viđeni (i to je na neki način prirodno kod ljudi), jer svi žele biti prvi u nečem, ali u situaciji kad je proglašena elementarna nepogoda, katastrofa ili, ne daj Bože, ratno stanje, onda je CILJ pomoći, a ne reklamirati se. U normalnim uvjetima natjecanje je normalna stvar, kao i marketing, ali u stanju koje sam naveo, jednostavno nije.

Mislim da je stvarno vrijeme da se državne institucije i civilna zaštita, a koja bi trebala jako dobro funkcionirati u ovim uvjetima, organizira za dobrobit civila koje zastupaju. Ovo nije prozivanje bilo koga, već treba znati stati na loptu i primiriti situaciju i vidjeti gdje, kud, što i tko je tko. Tako se radi svugdje u sistemima, pogotovo u ugostiteljstvu, kad morate dobro paziti na higijenske uvjete, a da ne bi došlo do još veće katastrofe ili trovanja hranom.

To je velika odgovornost svih nas ugostitelja, jer u ovakvim uvjetima, kad nemate adekvatnu profesionalnu opremu i kad se morate snaći u okolnostima koje ste zatekli, može doći do još ozbiljnijih posljedica.

Navest ću primjer: kad imate veliku tavu na plin, ona mora biti prije provjerena, morate znati u kakvim uvjetima ona može raditi, plin se na niskim temperaturama smrzava i ako niste bistre i trijezne glave, napravit ćete samo štetu. Kome? Sebi!

Umor, nebriga i nestručnost rade svoje i to je neminovno. Da ne dužim, mislim da ste svi dovoljno pametni da znate o čemu pišem. Da ponovim, GLAD je jedno, a ŽELJA nešto drugo.

Svaka čast svim ljudima koji su pristigli, od volontera, Crvenog križa, vatrogasaca, civilne zaštite, vojske, policije, običnih ljudi i građana, kuharskih udruga, ugostitelja koji su u najboljoj mjeri htjeli pomoći i koji su pomogli i pomažu kako najbolje znaju.

Poseban pozdrav svim djelatnicima Srednje turističko-ugostiteljske škole Topusko – napisao je Žaja.

E sad je ponešto ipak jasnije o čemu govori ovaj šibenski kuhar, koji se nije ni trenutka premišljao kad je trebalo pružiti pomoć stradalim ljudima u Sisačko-moslavačkoj županiji i s čim se sve suočio na terenu kad je stigao nošen snažnim emocijama i prirodnim nagonom da pomogne unesrećenim ljudima. Proveo je u Topuskom punih sedam dana, kuhajući, skrbeći za gladne, traumatizirane i promrzle ljude kojima je potres u trenu ukrao život.

Što je to na Baniji doživio šibenski vrsni kuhar, koji se školovao na Aspira university college of management and designe, potom tri godine bio šef kuhinje u hotelu "Jure", tvrtke "Amadria Park" (Solaris), trenutačno nezaposlen? Koliko mu je njegovo iskustvo na terenu, u uvjetima katastrofe, koristilo? Što je isprovociralo njegov opor ton i neku vrstu gorčine koju, očito, nosi s Banije?

– Svoju priču još nisam napisao, čekam da to naprave ostali, da saberem svoje misli, a onda ću i ja napisati što imam – veli mi odmah "na prvu" chef Žaja, pomalo rezerviran, nesklon medijskoj promociji, ali opet, u njemu kao da ključa, i riječi, njegovu otporu unatoč, same izlaze.

– Slučajno, ali prvi sam se javio sa željom da odem na Baniju i da pomognem stradalim ljudima. Ma, naravno, nije to atletika pa da se broji tko je prvi, a tko drugi ili treći, ali u Sisku sam bio već 29. prosinca iza podne. Svi koji su došli, tu nema rasprave, svi su pomogli. Otišao sam tamo isključivo kao čovjek s imenom i prezimenom, ne kao predstavnik firme, ili Komore, samo kao čovjek kojemu je silno stalo da nešto učini za te nesretne ljude. A činio sam najbolje što znam, kuhao – govori Žaja, i svako malo naglašava kako se kloni medija jer "previše je tu začina, ako razumijete o čemu vam govorim".
Baš kao i u ratu, tako je i u katastrofi, uvijek ima onih koji na tuđoj grbači ugrabe medalje, i samo to im je važno.

– Meni je – veli Žaja – na prvom mjestu bila odgovornost i profesionalnost. Ako ste ostali zadnji kuhati, a kuhali smo u Srednjoj turističko-ugostiteljskoj školi u Topuskom, ne možete ključ od škole dati bilo kome, nego isključivo ljudima od povjerenja. Ali nisu svi o tome mislili tako...

Gdje je nesreće, tu je svega. I onih koji su ostali bez krova nad glavom, i onih čija se kuća još drži, i onih koji koriste situaciju da bi ušićarili, i onih kojima nije ni do čega. Ali, kakvi god bili, ne možete ljude odbiti kad dođu po obrok – nastavlja svoju priču, punu nepovezanih fragmenata i nagomilanih emocija. Kuhali su, kaže, za vatrogasce, volontere, policiju, Crveni križ i stanovništvo. Za sve. I bilo je obroka za sve. Ukusnih obroka, naglašava, jer on ne može kuhati nego tako. Oni iz Michelinove udruge nemaju iskustvo kuhanja "na velike teće", za razliku od Žaje, pa su to njegovo iskustvo iskoristili. No, kad je vidio da se neka hrana vratila, shvatio je da mu tu nije mjesto i otišao...

Izdvojeno

07. ožujak 2021 17:38