Središnje misno slavlje na blagdan sv. Dujma na Rivi je predvodio mons. Želimir Puljić apostolski upravitelj Splitsko-makarske nadbiskupije.
U svojoj propovijedi spomenuo se brojnih splitskih simbola, poput Hajduka i Starog placa.
- Na Starome placu prije sto lita počela se pisati bila povist Splita“, veli jedna pjesma koju pjeva poznati Zadranin. Sjećam se i svojih studentskih dana u Splitu (tamo 70-ih) kako smo u rano nedjeljno poslije podne napeto gledali sportska natjecanja na toj „Staroj placi“ s naše bogoslovske terase iz Zrinsko-Frankopanske.
Povijesti hrvatskoga nogometa pridružili su se prije dva tjedna i „mladi majstori s mora“ i obradovali svoju publiku i stanovnike ovoga grada. Ne bih htio ovu svečanost „kontaminirati športom i navijanjem“.
Ali, pjesma o Starom placu gdje se „pisala bila povist Splita“, bila mi je inspiracija podsjetiti na dugu povijest ovoga grada, koja se piše, ne samo „stotinu lita“, već nekoliko tisuća godina. Naime, nalazište predmeta na Gripama iz Bakrenog doba potvrđuje da su ovdje bila naselja u kojima su ljudi živjeli i radili još krajem 3. tisućljeća prije Krista.
Već dva milenija ovo ozemlje obilježeno je znakovima kršćanstva. Od četvrtog pak stoljeća ono je u znaku svetoga Dujma, solinskog biskupa i mučenika, zaštitnika Splitsko-makarske nadbiskupije i grada Splita.
Njemu, naime, otada trajno upravljamo svoj glas jer je „svjetlom svete vjere pokazao nama spas“. Nije bez razloga sveti Ivan Pavao II. u prigodi pohoda našoj prvostolnici, gdje počivaju Dujmove relikvije, diveći se kamenom zdanju Dioklecijanovog mauzoleja uskliknuo: „Ovdje povijest nije šutjela“.
To je Papa rekao prije 25 godina kad je u marijanskom svetištu u Mariji Bistrici proglasio blaženim našeg nacionalnog junaka, kard. Alojzija Stepinca (3.10.1998.). A već sutradan došao u Split gdje je prije podne slavio Misu na Žnjanu, a navečer u našem Prasvetištu Gospe od otoka u Solinu imao susret s mladim.
U kontekstu tog 25-godišnjeg jubileja Papinog pohoda Splitu i Solinu, učinilo mi se prikladnim prisjetiti se nekih detalja iz njegovoga bogatoga 27-godišnjega pontifikata. A započeo ga je pozivom i glasnim poklikom: „Otvorite širom vrata Kristu. Neka se Njegovoj spasiteljskoj vlasti otvore granice država, gospodarski i politički sustavi, široka područja kulture, uljudbe i razvitka. Neka se nitko ne boji Krista, jer on zna što je u srcu čovjeka“.
Taj poziv i vapaj on je ponavljao punih 27 godina tijekom brojnih putovanja u 129 zemalja diljem svijeta. Ostavljao je dojam „Božjega generala“ koji predvodi vojsku u borbi sa zlom i idolima našeg vremena, posebice sa svijetom koji bježi od Boga. Kao izabrani Petrov namjesnik nije se umarao braniti ljudska i božanska prava i žarko moliti sve neka „otvore vrata Kristu, jedinom otkupitelju i spasitelju ljudi“.
Dok se sjećamo njegova blagoslovljenoga pohoda ovoj nadbiskupiji, pokušajmo učiti nešto od ovog osobitog Božjeg viteza. Nadahnuće nam pružaju neki detalji iz njegova interesantnoga i svetoga života. Jer, bio je veliki strateg s osobito razvijenim osjećajem za čovjeka i njegovu povijest.
Do zadnjeg dana života bio je u pokretu među ljudima. Istrošio se obilazeći svijetom i braneći ljudska i božanska prava. Ostavljao je dojam poniznog i skromnog pastira koji je djelovao proročki, snažno i zauzeto. Volio je tišinu i samoću. Ali, pamtimo ga i kao predvoditelja velikih masovnih okupljanja gdje je u životnom ringu pokazao umjetničke manire oca i svetog svećenika. Neumorno je propovijedao o Bogu koji ne prolazi, dok obličje ovog svijeta prolazi i nestaje. To je zauzeto činio i ponavljao različitim skupinama svrstanim u određene krugove:
U prvom krugu bile su obitelji, mladi i bolesnici. Obiteljima je poručivao neka „postanu i ostanu ono kako ih je Bog zamislio“: intimna zajednica osoba, u službi i obrani života, te mala Crkva u kojoj se raste u krijeposti i svetosti. Oslanjao se posebice na bolesne i nemoćne, te svoje velike nakane preporučivao u njihove žrtve i patnje. Osobitu pak naklonost i ljubav očitovao je prema mladima. Njemu su, kao ocu i voditelju Crkve, obitelji, mladi i bolesnici bili „njegova pješadija“, velika uzdanica i snaga - prisjetio se nadbiskup Puljić.
Nastavio je kako su se u drugom krugu nalazili oni „koji oblikuju javno mnijenje“ - državnici, znanstvenici, političari, djelatnici kulture i obavijesnih sredstava.
- Obraćao im se u različitim prigodama, te neumorno ponavljao da će se pravi napredak dogoditi kad se „poveže tehnika s etikom, a vjera udruži sa znanošću“. Vjera, dakle, u zagrljaju sa znanošću i tehnika pod ruku s etikom dat će, po mišljenju Karola Wojtyle, pozitivan obol razvoju i doprinijeti napretku i općem dobru društva i svijeta.
U trećem krugu bili su biskupi s kojima se često savjetovao, svećenici, bogoslovi i Bogu posvećene osobe. Njima je svake godine barem tri puta pisao: na Veliki Četvrtak, na Dan Posvećenog života, te za nedjelju Dobroga Pastira. Biskupe, svećenike i Bogu posvećene osobe držao je svojim časnicima i generalima, neposrednim suradnicima.
Smatrao ih je „duhovnom vertikalom“ na koju se može osloniti u borbi sa zlom u svijetu. Stoga, nije se umarao poticati ih neka budu vidljivi znak onostranosti; evanđeoskim rječnikom rečeno: sol zemlje i svjetlo svijeta. Naš sveti zaštitnik već 17 stoljeća upućuje nas i predvodi k Isusu našem Spasitelja i jedinom Otkupitelja čovjeka.
Stoga mu uz njegov blagdana zanosno pjevamo: „Zdravo Dujme, mučeniče, Splita grada zaštitniče. Upravljamo k Tebi glas. Zdravo, sjajni naš bisere koji svjetlom svete vjere, ti pokaza nama spas“.
Svetog Ivana Pavla II., koji je bio obdaren istančanim osjećajem za povijest, možemo pridružiti brojnim velikim Europljanima koji su sanjali pomirenu a ne posvađenu, ujedinjenu a ne raskomadanu Europu. On je svojim porukama i propovijedima vraćao povjerenje i budio osjećaj nostalgije za izgubljenim jedinstvom.
Nije se umarao poticati ljude neka ne zaboravljaju svoje korijene i neka sanjaju bolji svijet i drugačiju Europu. Kada se u četvrtoj godini svoga pontifikata našao u prastarom svetištu sv. Jakova u Španjolskoj (9. studenog 1982.), poručio je jasno svima tko je i što želi: „Ja, Ivan Pavao II, sin poljskog naroda, koji se uvijek smatrao europskim zbog svojih korjena, tradicije i kulture; koja je slavenska među latinima, i latinska među slavenima; ja nasljednik svetog Petra na katedri u Rimu, koju je Krist htio postaviti u Europi; ja biskup Rima i pastir sveopće Crkve, vičem tebi, stara Europo, s ljubavlju iz Santiaga: Pronađi sebe! Budi svoja! Otkrij svoje početke! Oživi svoje korijene i povrati se životu“. Riječi koje je izgovorio u svetištu sv. Jakova nisu bile samo proglas ili program. Ne, one su bile DOGAĐAJ.
Čini mi se prikladnim uz svetkovinu mučenika sv. Dujma spomenuti događaj iz života svetoga Ivana Pavla II. koji je i njega zamalo ubrojio među mučenike. Njegov izbor uzgibao je veliko oduševljenje diljem Poljske, a u zemljama iza „željezne zavjese“ probudio osobito raspoloženje i veliku nadu.
U Rusiji i u nekim dijelovima svijeta zavladao je muk, šok i zabrinutost, posebice nakon njegovih pastirskih pohoda i susreta s milijunskom mnoštvom diljem svijeta. Trebalo je „zaustaviti Papu Poljaka“. Planiran je i izveden „zločin stoljeća“, koji je izvršio Turčin Mehmet Ali Agca, 13. svibnja 1981.
Bio je to strašan šok za Crkvu i za svijet. Ranjeni i teško ozlijeđeni Papa ipak je preživio. Četiri dana nakon atentata uputio je kratku i potresnu poruku: „Znam da ste ovih dana sjedinjeni sa mnom, pa vam zahvaljujem i sve blagoslivljam. Posebice sam blizu dvjema osobama koje su sa mnom ranjene, te se molim za brata koji me ranio i kojem iskreno opraštam.
Oproštenje ubojici herojski je čin koji su kadri učiniti samo sveci! Hvala Ti, sveti Ivane Pavle II. za to divno svjedočanstvo. I nama si 13 godina kasnije u prigodi povijesnog susreta na Hipodromu u Zagrebu (1994.), u tijeku najžešće agresije jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih formacija u Hrvatskoj, poručio i zamolio da „budemo kadri oprostiti i moliti oproštenje“.
Pomozi nam da Te slušamo i slijedimo Tvoje pastirske i očinske savjete kako bismo izgrađivali Lijepu Našu na principima ljubavi, pravednosti i solidarnosti. Neka Europska Unija, u koju smo ove godine ušli, da bude kontinent mira i napretka, tolerancije i razumijevanja.
Bogu smo zahvalni za očinsku brigu koju nam je očitovao sveti Ivan Pavao II., pa došao u pohod Hrvatima pet puta, tri puta u Hrvatskoj i dva puta u BiH. Dok mu zahvaljujemo za blizinu i pomoć koju nam je pružao tijekom svoga pontifikata, upravljamo žarku molitvu našem višestoljetnom zaštitniku sv. Dujmu riječima njegove himne: „U Tebi je naša nada, procvat svaki našeg grada! „Zdravo, sjajni naš bisere koji svjetlom svete vjere, ti pokaza nama spas“.
U sklopu 25. obljetnice pastirskog pohoda Ivana Pavla II. u nacionalnom svetištu Mariji Bistrici, gdje je proglasio blaženim kard. Stepinca, te sutradan pohodio Split i naše Marijansko Prasvetište u Solinu, možemo kako smo imali Papu vizionara s jakim osjećajem za ljude i njihovu povijest.
Čini se kao da mu je bio san popeti se jednog dana kakvim svemirskim brodom u nebeska prostranstva pa odozgor doviknuti preko svih planeta i meridijana da „kraljuje Gospodin Bog“. Kad je prihvatio Kristovo poslanje, osjećao se kao „glasnik Velikoga Kralja, koji je poslan na raskršća života“.
Providnost ga je pozvala u povijesnom prijelazu uvesti Crkvu iz drugog u treće tisućljeće. Dok mu od srca zahvaljujemo za sve što je govorio i činio za nas, sada ga žarko molimo neka nas prati s neba onom istom naklonošću i ljubavlju kako nas je pratio tijekom svojih 27 godina pontifikata.
Zahvaljujemo mu, ne samo za misijsku vatru koju je zapalio, već i za osobitu ljubav i brigu koju je prema nama očitovao u teškim danima Domovinskoga rata. Stoga mu Hrvatska od srca kliče, hvala: „Kad te je u suzi zvala, čuvao si nju i nas. Srca su nam katedrala, tvoja Crkva puk je tvoj. Hrvatska ti kliče, hvala. Novu snagu podaj njoj“.
Danas, uz svetkovinu našeg nebeskog zaštitnika, posebice smo zahvalni i radosni što smo kroz cijelo vrijeme naše duge povijesti imali zagovornika sv. Dujma u kojem je bila položena „naša nada, kao i procvat našega grada“.
Njemu i danas posebice upravljamo svoju molitvu i pjesmu: „Oj, pastiru, oče mili, u zajedništvu sa svetim Ivanom Pavlom II., čuvaj nas trajno, brani nas i zakrili“. Tako neka bude. Amen - završio je svoju propovijed mons. Puljić.