Oni se ne bune puno. Njihove bijesne kritike neće vas zapljusnuti u javnom prostoru. Zapravo, malo ljudi zna da oni uopće postoje, a još manje gdje rade. Oni su "bolnički učitelji".
Točnije, oni su "pravi", školovani učitelji, nastavnici, profesori, ali cijelo svoje radno vrijeme, ili dio radnog vremena, odrađuju u nastavi na bolničkim odjelima gdje se liječe teško ili, srećom, manje teško bolesna djeca. Ako se kaže da je učiteljsko zanimanje jedno od najplemenitijih, ovi ljudi još su barem mrvicu iznad. Ali oni to sami za sebe neće reći.
Jedna od njih – Lana Borčić (33), učiteljica razredne nastave iz splitske OŠ "Marjan", koordinatorica za taj program u KBC-u Firule u Splitu, gdje se jedino u gradu organizira škola u bolnici.
– Imam dvoje male djece i kad sam prije tri godine nakon porodiljnog došla raditi u školu u bolnici plakala sam svaki dan, i tako dva tjedna. A onda sam se "skulirala". Kad ih vidite u tim pidžamicama stalno mislite: "Moram im vratiti osmijeh na lice i reći bit će sve u redu" – kaže nam.
Mnogo je emocija i povezanosti između učitelja i tih mališana...
– To je poseban kontakt koji ostvarite. Nama se znaju dublje povjeravati nego profesorima u školi – podijelila je učiteljica Lana s nama početke na novome "bolničkom" radnom mjestu.
– Najgore je bilo vidjeti strah, neizvjesnost na njihovim licima. Nismo ni mi u početku znali koliko će to sve potrajati, ali bili smo im i psiholozi, animatori, tješitelji. Kad je počeo "lockdown" bila je preporuka da što manje ljudi dolazi u bolnice, pa su se djeca uplašila da im neće moći dolaziti roditelji. Trebali ste vidjeti ta mala lica u pidžamicama kako čvrsto stišću mobitele, čekaju njihov poziv. Trudite se utješiti ih, odvratiti misli od te teške situacije. Sad je u redu, puno bolje, roditeljima su omogućeni dolasci, a to ovoj djeci puno znači – prisjeća se mlada učiteljica Borčić trenutaka kada je do tada nepoznata pandemija ušla u naše živote.
– Jedva čekamo da se sve vrati u normalu, i mi i djeca. Ne možete ni zamisliti što njima znači škola uživo, zbog kontakta, energije koju dobiju izvana. Na ovaj način zadržavaju kontinuitet rada, ali i života. Ovdje smo neke od njih naučili prvim slovima, mnogi su sretni što mogu nastaviti s gradivom tamo gdje su stali u školi. Naravno, radi se individualno, jer sve ovisi o njihovu zdravstvenom stanju. Odemo ih poučavati i u sobe, dok su u krevetu, čak i kada su spojeni na infuziju. Tako im brže prođe vrijeme – objašnjava mlada učiteljica, koja je već tri godine "bolnička učiteljica" u punom radnom vremenu, a od početka korona-krize do danas i osoba "iz vanjskog svijeta" koja s njima neprekidno radi uživo.
Sada je i koordinatorica, spona između ovih učenika i nastavnika s kojima, osobito djeca iz viših razreda, rade u online nastavi.
Lana priznaje kako je i ona u početku pandemije strahovala da nekoga ne zarazi, ili da ne donese iz bolnice zarazu u kuću, ali sada su i ona i kolegica cijepljene i taj je strah bitno manji.
Pitamo je ima li uopće kakvih zamjerki u protekle dvije godine i na koga?
– I prije korone malo je ljudi uopće znalo da postojimo. Ni roditelji ni djeca nisu znali da se provodi škola u bolnici. Možda bi bilo dobro da se o tome više zna i da javnost shvati koliko je to za ovu djecu važno. Samo želimo da se sve što prije vrati u normalu, rad uživo daleko je kvalitetniji nego online nastava. Djeci je važan naš kontakt, da ih gledamo u oči – skromna je želja mlade učiteljice Lane Borčić koja ovaj posao misli raditi "dok god bude mogla".
