Dragan Blatnjak rođen je u Studencima u BiH. U karijeri je nastupao za Brotnjo, Zadar, Hajduk i Osijek, a proveo je i šest godina u Rusiji u Khimkiju i Rostovu. Za reprezentaciju BiH je skupio 12 nastupa, a nakon igračke karijere započeo je trenersku i vodio Primorac iz Biograda i Zadar, klub iz grada u kojemu i živi i u kojemu je pronašao svoj mir. Blatnjaka smo ugostili u našoj rubrici "Gdje si legendo", piše 100posto.
Krenimo od početka Vaše karijere.
"Prve nogometne korake sam napravio u Pločama gdje sam došao za vrijeme rata, nažalost kao izbjeglica. Živio sam 200 metara od stadiona i bilo je logično da krenem s nogometom. U Pločama sam se i upoznao s velikim nogometom i tu je sve krenulo. Nakon toga sam pola godine proveo u Grudama u BiH u njihovoj drugoj ligi. Nakon toga sam prešao u Brotnjo kada su postali prvaci, prva zajednička liga. Te godine su četiri ekipe igrale kvalifikacije i oni su osvojili prvo mjesto. Onda sam ja došao kod njih i proveo tamo godinu i pol dana. Nakon toga sam godinu i pol igrao u Zadru."
Zadar Vam je ostao u posebno lijepom sjećanju.
"Je, zaljubio sam se u grad, u klub, u ambijent i imam tu sreću i privilegiju da već 18 godina živim u Zadru. Ostao sam tu i našao svoj mir. Ljubav između mene i Zadra se rodila i odlučio sam ovdje ostati. Oženio sam se i imam troje djece", kaže Blatnjak pa nastavlja:
"Nakon Zadra sam proveo tri i pol godine u Hajduku, a nakon toga šest godina provedenih u Rusiji, pa pola godine u Osijeku gdje sam i završio karijeru", sumirao je Blatnjak.
Jakov Prkic / Cropix
Vaš Hajduk je tada osvajao i trofeje. Kako je bilo u Hajduku i možete li usporediti tadašnji Hajduk i ovaj danas?
"Sad kada sam završio karijeru i evo već par godina ne igram, kada sve zbrojim i oduzmem, vidim da je Hajduk ono nešto što se jedino pamti u toj mojoj karijeri. Klub gdje sam imao privilegiju i čast igrati s tako velikim igračima, a na kraju krajeva osvojio sam i dva trofeja. Nažalost, to su i zadnja dva Hajdukova trofeja koja su osvojili u ne znam ni ja koliko, 15 godina. Kada sam došao u Hajduk nije bila bajna financijska situacija, ali zato je bila strašna ekipa i strašna konkurencija. Sve su to bili top igrači i moralo se dogoditi to što smo i napravili. Osvojili smo prvenstvo i Superkup i igrali Europu", kaže Blatnjak pa nastavlja:
"Jako je teško uspoređivati ona vremena i ova danas. Prošlo je već dosta vremena. Sigurno da mi svi koji volimo Hajduk i koji smo vezani za njega očekujemo da se u skoroj budućnosti vrati tamo gdje mu je mjesto, a to je da se svake godine bori za titulu, odnosno da ju i donese na Poljud. Vjerujem da ljudi koji su u Hajduku rade najbolje za klub i pokušavaju stvoriti jedan dobar ambijent i podlogu da se to napravi. Nije lako osvojiti prvenstvo koliko god netko možda misli da je. Treba se tu poklopiti milijun stvari. No, ovo sve predugo traje i svi čekamo taj trenutak da se Hajduk vrati tamo gdje mora biti.", piše 100posto.
paun Paunovic / Cropix
Što se dogodilo? Gdje je krenulo po zlu? Evo ove sezone već nakon prvog dijela se Hajduk oprostio od titule.
"Teško je analizirati kad nisi unutra i ne znaš sve. Jasno je da Hajduk luta i sa strukom i sa svime. Nije dobro da se toliko mijenjaju treneri i uprava. Svi nekako žele prići Hajduku i na neki način mu pomoći, ali neki ljudi mu više odmažu nego pomažu. Trebaju se stabilizirati i znati što im je prioritet i koji su igrači za Hajduk, a koji nisu. Ima tu dosta stvari i ne želim ulaziti u dublje analize jer nisam unutra", kaže Blatnjak pa dodaje:
"Naravno, pratim situaciju i nije dobro kad Hajduk već na polusezoni se oprosti od titule i onda se ponovno fokusira na mlade igrače i svoju školu nogometa, a već je sezona propala. Dosta se luta i dosta je stvari nejasno, ali mi koji smo bili tamo znamo koliko je to breme i da je jako teško funkcionirati u Hajduku. Jako je teško ispuniti očekivanja navijača i svih onih koji vole Hajduk, ali možda se previše lutalo ovih zadnjih 10-ak godina po pitanju trenera, rukovodstva i igrača. Hajduk je uvijek bio fokusiran na domaće igrače, na igrače iz Dalmacije, a oni stranci koji su dolaziti u klub su bili istinska pojačanja. U zadnje vrijeme, ne podcjenjujem nikoga jer je jako teško igrati u Hajduku, ali mislim da nije to to. Evo Hajduk u zadnje vrijeme živi od prodaje svojih igrača. Rijetki su stranci na kojima oni zarade. Ne mogu ih se ni sjetiti. Možda Ibričićili onaj mali Kouassi, a puno ih je dolazilo i Hajduk im je bio usputna stanica."
Duje Klaric / Cropix
Kažete da je teško igrati za Hajduk, isto su rekli i neki drugi bivši igrači Hajduka. Kažu da kad se izgubi utakmica, po tjedan dana nema van na rivu.
"To je Hajduk. To je ono što ga čini velikim. Imao sam tu sreću da sam osvojio prvenstvo i Superkup i prve dvije godine mi je bilo sjajno. Živio sam kao u raju. Nismo se tada žalili i nismo govorili da je pritisak nego smo mislili da je sve super. S druge strane, kada dođu loši rezultati kao što se nama dogodio Debrecen i Shelbourne, onda je naravno bilo pritisaka da nisi mogao se malo slobodnije šetati jer to je teret Hajduka. Onaj tko se ne zna nositi s tim onda se ne treba baviti nogometom. Svaki klub, a posebno Hajduk, ima tu jednu veliku hordu navijača. Kada ostaviš srce na terenu i kada je dobro, ljudi te nagrade i kad izgubiš i plješću ti. Oni koji ne mogu istrpjeti to sve, onda Hajduk nije za njega. To je najveća draž nogometa koju igrač može osjetiti", kaže nam Blatnjak, piše 100posto.
Paun Paunovic / Cropix
Nakon Hajduka, uputili ste se u Rusiju. Tamo Vas je dočekala drugačija kultura, klima, nogomet, hrana,... Što pamtite iz Rusije?
"Tri godine sam bio u Khimkiju u Moskvi i tri godine u Rostovu. To je stvarno bilo predivnih šest godina. Rusija je predivna zemlja. Ljudi su srdačni, topli i jako pristupačni, a to su klubovi koji su financijski jaki. O Moskvi ne moramo ni govoriti, a Rostov je nešto manji grad na jugu Rusije. Predivan grad, predivni ljudi i predivan klub. Iz Rusije nosim samo lijepe uspomene. Naravno, bilo je malo i naporno jer ima dosta putovanja. Svi klubovi su udaljeni dva,tri sata, a neki čak i devet sati avionom. No, kažem, stvarno mi je bilo predivno. Stekao sam dosta prijatelja i igrao protiv velikih igrača", kaže Blatnjak pa nastavlja:
"Prvo sam došao u Khimki, to je u Podmoskovlju. Moskva je ogroman grad od 18-20 milijuna ljudi i tu se bilo jako teško snaći. Nekada bi na trening krenuli dva, tri sata prije i ne bi stigli kroz ogromne gužve. Naravno, tu je i zima. Znalo se igrati na -17,-18, -19... Kažem, letjeli smo avionima po devet, devet i pol sati primjerice u Vladivostok. Kada letite devet sati i vremenska zona je u sedam sati razlike, onda dođete na utakmicu kao da ste došli iz diskoteke u šest ujutro. Mislim da bi lakše bilo i igrati da dođeš iz nekog kluba nego iz aviona na tu utakmicu", kaže Blatnjak.
Emica Elvedji / CROPIX
Biste li preporučili našim igračima odlazak u Rusiju?
"Apsolutno, posebno sada nakon ovog Svjetskog prvenstva. Sada je drugačija infrastruktura i novi su stadioni. Imaju vrhunske ekipe i jako tešku ligu. Zenit, Spartak, CSKA, Lokomotiv, Dinamo iz Moskve, Rubin, Krasnodar, sve su to ekipe koje su u rangu lige petice. Super su uvjeti, stadioni i ima vrhunskih igrača. Apsolutno bih preporučio svakome tko dobije ponudu da ju uzme i neće sigurno požaliti ako ode u Rusiju. Na kraju krajeva, Ćorluka je u Lokomotivu pet, šest godina, tamo je i kapetan. Da klub i prvenstvo nisu dobri, ne bi se on toliko ni zadržao tamo."
Skupili ste 12 nastupa za reprezentaciju BiH.
"Za mladu sam nastupao četiri godine, a za seniore skupio 12 nastupa. Čast je i privilegija biti s takvim igračima. Nažalost, nismo se uspjeli kvalificirati na veće natjecanje. Imali smo šanse protiv Danske, ali nismo uspjeli. No, drago mi je da sam dijelio svlačionicu s igračima poput Salihamidžića, Hibića, Baljića i drugim velikim igračima. Bila mi je čast nastupati za reprezentaciju BiH."
Jakov Prkic / Cropix
Mislite li da uspjeh Hrvatske na zadnjem Svjetskom prvenstvu može pokrenuti i regiju? BiH i Srbija ne zaostaju talentom.
"Svi smo mi tu negdje. Hrvatska je nakon 1998. godine napravila napokon još jedan veliki rezultat i mislim da se to moralo dogoditi i drago mi je da smo svi to doživjeli. Što se tiče BiH, imaju jako puno talentiranih igrača i uvjeren sam da će se s Robijem i oni kvalificirati na jedno veliko natjecanje i polučiti jedan dobar rezultat. Koliko pratim, u Srbiji imaju nekih problema u svojem savezu. Bili smo svjedoci što se dogodilo s Muslinom. Imao sam i tu čast i privilegiju da me on trenira u Khimkiju. To je jedan krasan čovjek i vrhunski trener. Kvalificirao se s njima na SP i onda su ga potjerali tako da oni očito imaju malo više problema", kaže Blatnjak pa dodaje:
"Puno talenata je tu na Balkanu, ali ono gdje zaostajemo za drugima je infrastruktura. To je ono na čemu treba poraditi. Treba više ulagati u infrastrukturu i u svoju djecu. Koliko imamo talenata i vrhunskih, izvanserijskih igrača, a imamo najgore uvjete na svijetu. Na primjer, NK Zadar ima 500 klinaca u školi nogometa, a nemaju svoj teren. Djeca nemaju gdje trenirati, a iz tog kluba su potekla četiri igrača koja su sada bila na Svjetskom prvenstvu: Luka Modrić, najbolji igrač na svijetu, Danijel Subašić koji je po meni bio i najbolji golman na SP-u, tu je mali Dominik Livaković, tu je i Vrsaljko, a tu su još i Santini, Tomasov,... Vrhunski igrači, a djeca nemaju gdje trenirati. Time se moramo više pozabaviti jer nemamo nikakve uvjete.", piše 100posto.
Evo sada je HNS počeo ulagati u terene... Rano su se sjetili...
"Ma da, ali to je sve slabo. Kada dođete van tek vidite kakve škole nogometa imaju i gdje treniraju ta njihova djeca. Bio sam u par navrata kod Subašića u Monacu i vidio kakve uvjete imaju ta njihova djeca, a bio sam i po Rusiji. Mi se možemo posramiti i zapitati se kako radimo. Odnosno, možemo reći da smo mi šampioni. Naši treneri koji rade u omladinskim pogonima su čarobnjaci."
Luka Gerlanc / CROPIX
Osim što treniramo po pašnjacima i nemamo infrastrukturu, kakav nam je danas HNL?
"HNL je puno kvalitetniji jer se smanjio broj klubova. Prije smo imali previše klubova, a nije bilo kvalitete. Čim se smanjio broj klubova i tako se podigla kvaliteta. Više ti igrači koji nisu za prvu ligu ne mogu ni doći blizu. Dobro je što nam se pojavila Rijeka, a onda i Osijek pa imamo veliki četvorku s Hajdukom i Dinamom. Oni su digli kvalitetu i njima treba ići zahvala za to. To je pravi put", kaže Blatnjak pa dodaje:
"Drago mi je zbog Osijeka. Proveo sam gore šest mjeseci i mislim da sam bio tamo kada je bilo najteže u povijesti tog kluba. Danas kada vidim klub i kada komuniciram s ljudima iz kluba i bivšim suigračima, to je razlika nebo i zemlja. To je pravi put i to je pokazatelj kako bi svi trebali funkcionirati. Svi se mi bojimo nekog stranog ulagača kao da će on doći ovdje meni u Zadar i odnijeti Stanove sa sobom. Čim nam spomeneš stranog ulagača, odmah misle da će sve odnijeti sa sobom. Bojimo se stranaca, a s druge strane naši ne ulažu ništa, a žele imati sve. Rijeka i Osijek su najljepši primjeri, čestitam im i želim da tako nastave."
Tom Dubravec / CROPIX
Za kraj, gdje ste danas? Bili ste u Zadru, ovaj puta u funkciji trenera, no ta epizoda je završena.
"Trenutno nisam nigdje. Nije ovaj trenerski put lagan i tek sad shvaćam trenere koji su nam govorili da uživamo dok smo nogometaši jer da ćemo tek kao treneri vidjeti da je to sto puta teži posao. Bili su u pravu, a kada sam bio nogometaš sam mislio da pričaju gluposti. Jako je teško. Teško je doći na poziciju i raditi na neki svoj način. Danas je dosta ljudi u nogometu koji su vodoinstalateri i slično, a imaju funkcije i prave se pametni. Misle da znaju sve o nogometu, a nisu nikada ni konzervu na cesti udarili. Nama mladim trenerima koji smo bili u nogometu je jako teško s njima funkcionirati. Ako im ne ideš niz dlaku je jako teško", kaže Blatnjak pa dodaje:
"Nadam se da ću naći sredinu u kojoj će me pustiti da radim onako kako znam. Nisam najpametniji i ne pokušavam to biti. Ne mislim da znam sve o nogometu, ali neću dozvoliti nikome da se miješa u moju struku. Zamislite da jednom doktoru kažete kako treba operirati kuk. Taj doktor bi Vas odmah proglasio ludim, a o nogometu svi mogu pričati. Taj doktor može pričati kako treba igrati nogomet i kako treba raditi u nogometu. To neću dozvoliti. Trenutno sam na čekanju. Bilo je nekih kombinacija, ali vidjet ćemo. Prioritet mi je završiti pro licencu. Imam A licencu, a pro želim završiti zbog sebe bez obzira na to hoću li raditi kao trener cijelo vrijeme."
Luka Gerlanc / CROPIX
Svakako je plan ostati u nogometu?
"Pa vjerojatno u nogometu, ali kada vidite kako sve to funkcionira i tko je i što je u nogometu, onda se jednostavno dosta nas ohladi. Ima dosta kolega koji slično razmišljaju i koji su nakon karijere pokušavali raditi u nogometu i uključiti se u neke sredine, a onda kada se uključe tek vide na kakve zapreke nailaze i kod kakvih ljudi, nestručnih prije svega", kaže Blatnjak pa dodaje:
"Kažem, u ovom nogometu možete naći svega i svakakvih ljudi koji rade, a nemaju nikakve veze s nogometom. Toga u drugim zanimanjima nema. Zamislite da ja dođem u Elektru i kažem da želim biti tamo šef. Rekli bi da sam lud i da ne mogu jer sam igrao nogomet. Ali taj neki šef Elektre može bez problema sutra postati predsjednik kluba ili sportski direktor. Vidim se u nogometu i pokušat ću raditi, ali nije mi to presing. Evo da se malo pohvalim, došao sam ovdje igrati balote. Imamo ekipu, zovemo se Crvene kuće i zabavljamo se. S njima se družim, popijemo pivicu i mozak na pašu. Možda postanem profesionalni boćar pa ako netko ima nekog menadžera za boćanje, neka mi javi", kroz smijeh zaključuje Blatnjak, piše 100posto.