GIUSEPPE PINO GIERGIA (82) OBJAŠNJAVA KAKO JE 'TRUST MOZGOVA' VIRUSOM 'STUPIDUS' ZARAZIO HRVATSKU KOŠARKU Ljubitelji košarke, kad na ulici vidite Daneua, naklonite mu se, pokojnom Koraću odnesite cvijeće na grob, a mene možete i dalje pljuvati jer nisam apsolvirao 'ulizivačku tehniku'!

GIUSEPPE PINO GIERGIA (82) OBJAŠNJAVA KAKO JE 'TRUST MOZGOVA' VIRUSOM 'STUPIDUS' ZARAZIO HRVATSKU KOŠARKU

Stotine bivših košarkaša iz velikog dijela Europe ovih su dana na turniru u Zadru i malo komu je jasno kako na parketu još uvijek mogu gledati košarkašku legendu Giuseppea Giergiu, koji je zakoračio u osamdesetdrugu godinu života. Ali, vitalnost i onaj stari iskričavi duh ostali su njegova prepoznatljivost.

- Hvala na komplimentima, međutim, mene su u proteklim danima ponajviše mučila pitanja o hrvatskoj i zadarskoj košarci. Nema tko me nije povukao za rukav sa željom da čuje što mislim na ovu temu. Moj odgovor bio je kratak: “Pitanje je kompleksno, jer su košarku uzurpirali neznalice!” Što je još gore, vratili su nas na razinu košarke kakva se igrala prije 70 godina u bivšoj nam državi, zapravo u vrijeme dok se na sceni nisu pojavili Ivo Daneu, Radivoje Korać i moja malenkost. Od našeg dolaska sve se promijenilo, izvukli smo reprezentaciju s dna i odveli do naslova svjetskih prvaka, odnosno, nema koga nismo dobili, od Amerike do Rusije - podsjetio je Pino koji je imao potrebu naglasiti kako su tada Mađarska, Čehoslovačka, Rumunjska i mnogi drugi bili košarkaška velesila za bivšu Jugoslaviju.

- Nažalost, povijest se ponavlja, danas su od Hrvatske bolji Mađari, Rumunji i Nizozemci. Nešto slično bilo je prije, jer je Jugoslavija na Europskom prvenstvu 1949. od četrnaest reprezentacija bila trinaesta. A znate zašto? Jer je igrala i Albanija! I onda kao i danas gledamo sumornu košarku, koja je šablonizirana, čime ubija kreativnost i limitira napredak igrača. A sve radi stereotipa koji su se temeljili na nikakvim tehničkim znanjima. Opet ću ponoviti, Daneu, Korać i ja zadivili smo svijet jer smo stubokom okrenuli takvu košarkašku filozofiju. Bili smo nositelji moderne košarke kojoj se divio svijet, jer smo imali vještine kakve traži ovaj sport. Toga danas, konkretno u Hrvatskoj, nema - čvrst je Giergia.

Želite kazati kako su ti stereotipi i dalje na snazi?
- Jesu! Jer oni koji danas vode našu košarku zarobljenici su tih stereotipa koji su se mogli vidjeti u vrijeme prije dolaska nas koje sam ranije spomenuo kad je u pitanju košarka u bivšoj državi. A to vam je izgledalo ovako. Prvo što je bilo zabranjeno jest dodavanje iz skoka, ali i na svako dodavanje koje se odnosilo na više od sedam metara udaljenosti od suigrača. Znači, mogao je biti sam ispod suparnikovog obruča, ali ti nisi smio dodati. Da ne govorim da se nije smjelo šutirati iz trka, ili pak skočiti i zaplivati zrakom i dodati iza leđa. Dobro se sjećam kako su ondašnjem izborniku Aci Nikoliću na licu izlazile fleke kad bih tako nešto učinio.

Čega danas najviše nedostaje u hrvatskoj košarci?
- Znanja! Jer se u začetku kod igrača ubila osobnost, samim time i kreativnost, nema eksplozivnosti, brzine, kao ni tehnike. Zašto se stalno vraćam na taj stereotip? Kako neću kad prije svake utakmice treneri govore: “Danas će odlučivati skok!” Jest, skok je važan kao jedan od košarkaških elemenata, ali oportuno bi bilo stručno kazati da je skok u korelaciji sa šutom. Jer, ako je šut stopostotan, recimo 20-20, gdje je tu skok?

Ranije ste govorili o dodavanju. Čini se kako vas to najviše peče?
- Odgovorno tvrdim da naši košarkaši ne znaju ni jedan tip dodavanja. Istina, lako je dodati kad je igrač pokraj tebe, moderno rečeno uručivanje. Ili kad je suparnički igrač tri metra od vas, onda nije teško dodati, to može i baba Ikača i neće pogriješiti uvjeren sam. Ali, kad ste u punoj brzini i na prostoru od 15 metara imate samo 50 centimetra za dodavanje i da pritom suigrača ne izbacite iz ravnoteže. E, to je preciznost i selekcija dodavanja. Toga nema kod nas, odnosno, ako netko i pokuša i pogriješi dva puta, treneri krenu vikati “što radiš” i čovjek se pogubi, krene se igrati statično, odnosno kako volim kazati “trapa-njapa”. Eto, to je hrvatska košarka.

U početku, odmah po osamostaljenju Hrvatske, reprezentacija je bilježila zapažene rezultate, ali oni su nestali s obzora. Koji je glavni razlog tome?
- Imali smo briljantne rezultate, to svi znaju i nije im teško prisjetiti se srebra s Olimpijskih igara u Barceloni, 1992., zatim srebra na Europskom prvenstvu u Njemačkoj 1993. ili bronce na Svjetskom prvenstvu u Kanadi 1994., potom bronce na EP u 1995. u Grčkoj. I jedan podsjetnik, kad sam kao izbornik na SP-u Kanadi uzeo brončano odličje, taj je rezultat zbog samo jednog poraza na čitavom prvenstvu i to od Rusije proglašen najvećim neuspjehom. Gdje to možete doživjeti nego kod nas.

Što se dogodilo iza tih spomenutih uspjeha, zašto se stalno tonulo?
- Stigli su uzurpatori, odnosno, trust mozgova, koji su započeli s neprimjerenim trenažnim procesom i nimalo prihvatljivim za rad s mladima. Virusom “stupidus” kontaminirali su cijelu košarkašku obitelj u Hrvatskoj. Svi smo u karanteni već dugo, četvrt stoljeća.

Ali, došli su novi ljudi u vodstvo Hrvatskog košarkaškog saveza, koji iza sebe imaju odličja koja ste spominjali. U čemu su pogriješili?
- Ne znam u čemu nisu. A zašto? Jer su prihvatili istu košarkašku filozofiju koja nije davala rezultate, zapravo, oni ni ne shvaćaju bit ovoga sporta. Što je njih zagolicalo prije nego su sjeli na tron i zbog čega su razjapili usta? Procijenili su kako imamo šest igrača u NBA ligi i da je to dovoljno. Nisu bili svjesni, možda i danas tako misle, da i drugi imaju ne samo NBA igrače, nego i mnoge koji igraju u euroligaškim momčadima. Za takvo nešto nije potrebno biti košarkaški ekspert, nego običan promatrač.

Jedan ste od rijetkih koji je dugo najavljivao debakl koji se dogodio u kvalifikacijama za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Kini?
- Samo oni koji ne žele vidjeti nisu vidjeli da srljamo i još su se pravdali sustavom natjecanja, koji je koliko znam vrijedio za sve. Pazite ovo, u vrijeme dok sam igrao samo je 12 reprezentacija moglo na SP, kasnije nešto više. Ove godine će ih u Kini biti 32 i mi se nismo mogli tu progurati, iako smo u nekim utakmicama, po meni ključnim, imali NBA igrače na raspolaganju. Zar to nije sramota?

Koji biste vi potez povukli da imate vlast u rukama?
- Oni koji danas vladaju moraju odstupiti jer su pokazali koliko (ne)znaju! Znači, iščupati sve iz korijena, pronaći mlade ljude kojih imamo i uz njih staviti mentore, kao što su Petar Skansi, Mirko Novosel. Mogu čak i mene zvati da pomognem savjetom. I nikako ne razmišljati glavama onih koji nas godinama teroriziraju verbalnom košarkom, raznim predavanjima i kada se spuste na teren ne znaju što će sa sobom, a kamo li s igračima.

Među brojnim kritičarima sadašnjeg stanja našli su se mnogi koji su imali našu košarku u rukama. Što mislite o njima?
- Mislim ono što i prije, odnosno, u vrijeme kad su vodili reprezentaciju i nisu ništa napravili. Ne mogu ih sve nabrojiti, jer ih je bilo previše, ali će se sami prepoznati.

O Zadru danas?
- Moram zahvaliti gospođi Zdenki Zrilić koja svake jeseni već nekoliko godina u Zadar na turnir dovodi najjače europske klubove i na taj način održava ili bolje kazati stvara iluziju o Zadru kao gradu košarke, međutim, grad košarke je aorist. Nikoga ne prozivam, ali već deset godina ili ispadaju iz ABA lige, ili plaćaju ostanak, ove su pak godine čak uspjeli osigurati kvalifikacije, o naslovima prvaka Hrvatske ili Kupa Krešimira Ćosića nema ni govora. Ono što bih preporučio svim ljubiteljima košarke jest to da kad na ulici vide Ivu Daneua, neka mu se naklone, pokojnom Radivoju Koraću odnesu cvijeće na grob, mene mogu i dalje pljuvati.

Zašto tako grubo idete prema sebi?
- Zato što se odnos prema meni nije promijenio nikada, obrazac ponašanja ostao je isti unatoč postignutim rezultatima, kako osobnim, tako klupskim i reprezentativnim. Očito nisam apsolvirao “ulizivačku tehniku”. Vidite da je “feler” u meni, a ne u njima.

I čemu se onda možemo nadati u budućnosti, ima li spasa za sport koji je nekad bio jako velik na ovim prostorima?
- Nada je hrana za siromahe.

Naslovnica Sport