HRVATI NISU ŽELJELI SLUŠATI "HEJ SLAVENI". OTIŠLI SU S POSTOLJA, VIŠE SE NIKAD NA NJEGA NISU VRATILI Sada je jasno da je taj potez bio golema greška

HRVATI NISU ŽELJELI SLUŠATI

 

Eurobasket 1995. godine u Ateni posebnim je slovima upisan u anale hrvatske košarke, jer je to posljednja naša medalja osvojena na velikim natjecanjima. Bronca. Tada prihvaćena skoro pa s negodovanjem, kao, “nije to Bog zna što”, a danas... Danas bi dali sve na svijetu da je možemo ponovno okačiti oko vrata - pišu Sportske novosti.

U prvih šest utakmica isto toliko pobjeda, u četvrtfinalu su naši košarkaši dobili Italiju, a onda je uslijedilo polufinale protiv Litve. Možda nikad jače Litve, s Marčiulionisom, Karnišovasom, Sabonisom... A u našoj reprezentaciji sve velika imena, Kukoč, Rađa, Vranković, Komazec, Perasović, Mršić... Litva nas je dobila 90:80 i ušla u finale protiv Jugoslavije. Mi smo pak protiv Grka, pred 20.000 njihovih navijača, pobijedili 73:68 i osvojili broncu. Litva je u finalu izgubila od Jugoslavije.

Čuveni je to Eurobasket još po nečemu, jer su hrvatski košarkaši nakon bronce otišli s pobjedničkog postolja ne želeći slušati jugoslavensku himnu. U Hrvatskoj je još uvelike trajao rat, bilo je to samo mjesec i tri dana prije Oluje...

Doprinos s klupe

Navodno je i tog 2. srpnja 1995. godine u Ateni u hrvatsku svlačionicu ušao i Litavac Šarunas Marčiulionis, rekavši da će i oni otići s postolja, ali ne zbog rata u Hrvatskoj, nego jer su pokradeni protiv Jugoslavije u finalu. Marčiulionis i Sabonis izabrani su kasnije u najbolju petorku Eurobasketa, uz našeg Tonija Kukoča.

- Bilo je to jako komplicirano natjecanje za nas - reći će danas, s velikim odmakom, izbornik te reprezentacije Aleksandar Petrović:

- Znalo se da su tu tri megamomčadi, Litva, mi i Jugoslavija i svako je mogao otići do vrha. Mi smo osvojili na kraju broncu, ali ta medalja ima i te kako kvalitetan sjaj jer smo dobili Grke u borbi za treće mjesto bez Kukoča, a i Komazec i Rađa su bili ozlijeđeni. Zato smo zahvaljujući sjajnim rolama igrača s klupe uzeli tu medalju. Znam da je Mršić sjajno odreagirao s klupe, pa Žurić... Nije bilo ipak stresa, kontrolirali smo utakmicu svih 40 minuta.

Zagreb, 290817.
Hotel Panorama.
Konferencija za medije HKS-a uoci odlaska na Eurobasket 2017.
Na fotografiji: Aleksandar Petrovic.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX

Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX

 

Sjeća se dobro Aco i finala...

- Đorđevićeve trice i Tolliverovo suđenje odredili su tijek utakmice. I dok se još igrala ta finalna utakmica trajala je neka “tiha diplomacija”, između našeg vodstva, prvenstveno direktora reprezentacije Mirka Novosela i ureda predsjednika Republike Hrvatske. Na toj je liniji praktički i donesena odluka da se izađe na dodjelu medalja, primi bronca i onda napusti dvorana.

Taj čin je dosta negativno odjeknuo u europskoj javnosti...

- Je, ali to uvijek treba gledati u kontekstu vremena. Danas, 2019. je jasno da je to bila ogromna pogreška i kriva procjena. No, 1995. još je bjesnio rat i s te točke gledišta taj je čin bio sasvim normalan.

Bilo kako bilo, ali to nam je posljednja medalja...

- Je, tako je nažalost ispalo - kaže Aco i okreće malo temu, misli su ga odvele u drugom smjeru:

Istina na roštilju

- Mirko Novosel tada je imao jedan drugi plan, da mene profesionalizira u Savezu kao izbornika, a postavi na mjesto trenera Cibone Jasmina Repešu. Jasko je tada bio jako nestrpljiv, no propustili su se u tim dogovorima konzultirati s nekim tko je bio možda i najvažniji u toj priči - sa mnom! Oni su radili te pretumbacije, a nisu me niti pitali.

E sada, zašto mu je to palo sada na pamet...

- Zato što su se te kombinacije već vrtjele tijekom Eurobasketa. Doduše, to još tamo nije došlo do mene, ali sam se jako naljutio kad sam to saznao. Jasko je prije EP-a htio potpisati za Zagreb, na što sam ga ja odgovorio, rekavši mu da mislim biti u Ciboni još sezonu 1995./96., a da je onda klupa njegova, da je idem. No, kažem, bio je nestrpljiv, utjecao je na tadašnjeg direktora Cibone Božu Miličevića, ovaj na Mirka, i oni su to dogovorili, ponavljam, bez mene. Nazvao sam Draženova agenta Warrena, i on mi je u roku od 48 sati pronašao Sevillu, i ja sam otišao tamo na dvije godine.

Je li možda ta situacija na bilo koji način utjecala na rezultat reprezentacije?

- Ne, ne, ja sam to saznao nekoliko dana nakon Eurobasketa, i tek tada povezao konce. Jer, znate kako to ide, osjetite da je nešto čudno, ali ne znate što... Tek kasnije povežete sve. Stojko mi je kasnije, na roštilju kod mene, gdje je bio i Jasko i još neki moji prijatelji tada iz reprezentacije, to kazao, rekavši da je to čuo još u Ateni. Tada sam dao ostavku u Ciboni i u Savezu.

Tadašnji igrači danas su čelnici Saveza, Stojko je predsjednik, Joke Vranković tajnik, Rađa predsjednik Stručne komisije, Mršić izbornik... A što je s pričom da smo zapravo cijeli Eurobasket bili malo pod pritiskom, možda čak i u strahu, mogućeg sudara s Jugoslavijom?

- Ma nema to veze, nas je uništio Karnišovas koji je imao svoju večer. Nego je nešto drugo problem, sve ovo vrijeme. Nama su tada playevi bili Marić i Alanović, a 2016. sam imao samo jednog playa, Roka Ukića, a 2017. je čak bio i ozlijeđen. Problem hrvatske košarke je što su raspadom bivše države svi kvalitetni playmakeri ostali s one strane granice. Imali smo ih, ali tek korektne klupske igrače, ne i vrhunske reprezentativce. Jedino je Mulaomerović imao tu karizmu i karakternu osobinu da bude lider.

Nitko nije naredio da odemo s podija, bila je to spontana reakcija igrača

Mirko Novosel ima drugačiju verziju priče o odlasku s podija od tadašnjeg izbornika Ace Petrovića. Stari košarkaški bard sve to lagano spušta na zemlju, možda čak gura i pod tepih, kad u nekoliko rečenica kaže:

- Nije to nitko naredio, bila je to spontana odluka igrača, kao određeni revolt za suđenje u finalu američkog suca. Nismo to planirali. Nema se tu više što puno pričati...

Zagreb, 110317.
Kosarkaska utakmica izmedju KK Cedevite Zagreb i FMP Beograd, posljednje kolo regionalne ABA lige.
Na fotografiji: Mirko Novosel.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX

Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX

 

To je bila naša zadnja medalja.

- Ja sam se htio povući iz reprezentacije već godinu dana prije toga, nakon SP-a u Kanadi. Ali, tadašnji su me čelnici Cibone, Lalić, Klarić i Miličević, nagovarali da ostanem, da ne ostavimo Acu samog, pa sam pristao odgoditi to još jedan EP. Atmosfera je bila negativna iako smo od priznanja do te 1995. godine na pet velikih natjecanja osvojili pet medalja. Međutim, ta je bronca proglašavana neuspjehom, a ja sam tada ispao zloguki prorok jer sam rekao da ćemo ubuduće biti sretni ako uopće dođemo na velika natjecanja. (zk)

Naslovnica Sport