Nogometni život ponekad ponudi priče zbog kojih na koncu možete kazati “je, vrijedilo je”. Ne mislimo tu na uspjehe, titule, medalje, rezultate. Ovo je priča o ljudskoj strani nogometa, ili možda još bolje, o poštovanju i respektu dobrih ljudi. O onoj poznatoj uzrečici, dobro se dobrim vraća. Ako si živio i radio s dobrim ljudima, pišu Sportske novosti.
Prije sam vozio ‘traktor’
Na ovim prostorima teško da se može pronaći trener s tolikim stažem i iskustvom kakav je Željko Nježić (74). Deda. Tako ga zovu u nogometnim krugovima, mnogi su već zaboravili njegovo ime, za nadimak Deda pak znaju svi. Već skoro četrdeset godina prenosi svoje znanje raznim generacijama hrvatskih vratara. Branio je u Lokomotivi u dva mandata, bio je u Casinu Bregenzu, Zagrebu... kroz njegove ruke prošla su mnoga poznata imena poput Stojkića, Tomića, Piplice, Žitnjaka, Mihačića, Gospića, Solomuna, Vasilja, Livakovića, Čondrića...
Ova posljednja dvojica, Dinamov reprezentativni vratar Dominik Livaković i čuvar mreže Istre 1961 Josip Čondrić, odlučili su se zahvaliti Dedi za sve one dane koje je kao njihov vratarski trener proveo u Ulici pjesnika, zahvaliti mu za sve znanje koje im je nesebično dao učeći ih svim vratarskim tajnama. Dedi su kupili - novi automobil!
- Sve se dogodilo spontano. Prije mjesec dana čuli smo se s Dedom, našli smo se, pa kad smo vidjeli u kakvom je autu došao, Livi i ja smo mu odlučili kupiti novi kako bi se sigurnije vozio. Kupili smo mu Opel Corsu. Imao je neki stari Ford, iz tko zna koje godine, neki hrđavi, Bože sačuvaj. Stariji od Livija i mene kad se zbroje naše godine, ha-ha-ha... Uz sve to, Deda je rekao da mu se automobil pokvario, trebala je sekunda za odluku da mu kupimo novi - kazao nam je Josip Čondrić.
Kad smo se jučer čuli s Dedom, samo što nije zaplakao...
- Joj, joj... Kako sam se iznenadio, ostao sam paf. Nekoliko dana nisam spavao od sreće. Tak sam se tresel da sam morao pozvati sina da ode sa mnom po automobil, nisam ga mogel voziti. Sva sreća što je sin bio u Zagrebu i što je otišao sa mnom. Sve me to tak šokiralo da ne znam kak bi ga ispeljal. Još nemrem k sebi doći. Kak sam ih zagrlil, joj, joj... Ne znam kaj bi vam više rekel - kazao nam je još uvijek uzbuđeni Deda.
Veli da ne zna kako bi se uopće zahvalio svojim nekadašnjim učenicima.
- Znate kaj? Ja sam prije ovog novog automobila vozio “traktor”. Sad mi je malo frka. Kad smo preuzeli novi auto, prvo sam se vozio malo oko zgrade, a sin je bio uz mene. Onda sam otišel malo po benzina. Motao sam volan misleći kao da i dalje vozim “traktor”, nisam ja naučio na servo volan. Sin mi veli: “Tata, laganini, ne trebaš tak motati.” Joj kak mi je drago, kakvi su to sjajni dečki.
Ispričao je još jednu zgodu nakon preuzimanja novog automobila...
’Deda, je l’ imaš za benzin?’
- Livi se u jednom trenutku vozio paralelno uz nas, spustil je šajbu i pital: “Deda, je l’ imaš za benzin?” Joj, sunce moje, moj Livi... I moj Čoki... Kad smo stigli po auto, Livi mi je rekel: “Deda, kak ste se zrihtali.” Velim mu: “Pa kad sam ovo doživio, moram se malo zrihtati.” Dečki su supač, fenomenalni, vidite kako ima dobrih ljudi na ovom svijetu. Uvijek smo si bili dobri, uvijek sam im rekel: “Dečki, dok god Deda može, samo zovite, dok god živim uvijek ću vam pomoći.” A Liviju sam sad rekel: “Mali, daj sad šiknite tu Atalantu pa da smo mirni.”
Imao je Deda u životu 11 operacija. Kuk, dva puta menisk, vene, tri puta bruh...
- Ali još uvijek radim stoj na rukama i kolut naprijed. Sad bih opet trebao operirati koljeno, ali se ne dam. Bit će koljenu lakše sad u novom “tutaču”...