StoryEditorOCM
ArhivMAŠTELA

Ljetni đir

Piše PSD.
20. lipnja 2015. - 11:00
“Zacijelo želite spavati bolje!” – kažu ovi što reklamiraju čarobne madrace. A ja toliko dobro spavam da bi, kad bi spavala još bolje, mogla biti slobodno i mrtva. Toliko sam se ulijenila, da mi je teško podić pogled prema satu za viđet koja je ura. Osim kad me neko zove na barku. Sve počinje skupljanjem prnja i klope, što se pomalo pretvara u veliku seobu domorodaca pred najezdom doseljenika. Na opće veselje, jutro počinje bestimanjem. Đe mi je lanjski kupaći, sve do sinoć je bio tu! Hebote, nismo sinoć napunili mobitel. Ja ne bi s vama, ja bi gledo prijenos (uvijek je nekakav prijenos!). Kad se sve pokrca u auto, obično se jedan ili dvoje sjeti da su nešto važno zaboravili. Npr. ključe od barke. Onda se onako nakrcani i šareni (auto je nekim čudom nagnuto na jednu stranu i to onu đe sam ja), uz seljačku svirku s radija i žamor bestimajućih glasova, vraćamo tamo odakle smo i krenuli. Kad smo konačno uzeli sve što nam treba (a nismo baš najsigurniji), slijedi žustro ukrcavanje na barku. Prvo muški i klopa, a onda žene i djeca. Žene su obično u nekim šlapama koje se kližu, a ionako su smotane pa ih po dva muška pridržavaju (treći drži konop od barke) da ne ulete u onu kanalizaciju oko barke. Djeca su kao ležerna i ližu sladolede, a obavezno jedno padne preko konopa i razbije nos. No, neko je od nas ponio i hanzaplast - za ranu da ne krvari i za usta da više ne zavija. Nakon upornog i živčanog natezanja s motorom, napuštamo kopno. Neđe na pola puta neko se sjeti da mu je osto mobitel na klupi pored veza. Svi u glas bestimamo “Hebo te mobitel!” i vraćamo se nase. Konačno krećemo. Barka je nagnuta na moju stranu. Sam pogled na valu briše sav bijes, sjećanje na zločeste s posla, male plaće i skupi život.Svi se nešto blaženo gledamo i jedni drugima uskačemo upomoć. A nije tako izgledalo pri akostavanju. Kako si se to vezo, seljačino iz Mokošice, bolje je onaj mali vezo svoj gumenjak! A ja samo kišam i pišam. I onda počne infantilno vraćanje u djetinjstvo. Picigin. Jedva me mogu odlijepit od pijeska (čudan neki pijesak!), no najviše me bole komentari. Što je, guzice pritežu prema dole?! Bijesno odvalim loptu svom snagom u komentatorovo međunožje. Nakon urlika boli i negodovanja, slijedi komentar: Igramo li picigin ili na glava? Klopa. Mokoški narodni preporod. Cijela vala preživa. Sve se jede, pa čak i ono što se doma kao ne voli. Stomci su konačno puni, zvijer je konačno namirena. A onda počnu tračevi ekipe sa susjednih barka. Vrhunac je priča o starom mužu, mladoj ženi i silikonskom koku. Sreća po mladu ženu, stari je brzo riknuo, ali je želio da ga kremiraju. Tako je od njega osto samo silikonski koko. Uz cerek namještamo tendu za popodnevni pižulet. Svak hvata svoju postu. Gasi se radio. Iz duboke kome budi me neki okrutni glas. Đe mi je maska i dihalica? Potom Neptun labuđim skokom s barke ulijeće u more i sve budi. Opće bestimanje. Povratak je najbolniji. Treba pokupit sve čantarice i saketiće, od čega nam pola nije ni trebalo, a najteže je nas skupit. Čim jedan dođe, drugi se već neđe izgubio. Nakon što smo uvjerili motor kako mu je bolje da radi, polako krećemo. Ubrzo uviđamo da smo nekoga ostavili. Taj još neđe njori. Uskoro lagano isplovljavamo, svi su na broju, sluša se Narodni radio i “glasne minute”. Neđe prije Dakse motor stane. Kurbl, kurbl. Ništa. Stavljamo pomoćni i polako prprprćemo. Svi nas mimoilaze i smiju se. To se zove život.Maja
07. svibanj 2024 00:08