Neki dan konačno pronađem dugo traženi mir. Svi su namireni, nikome ništa ne fali, niko me ne treba za neki kua, čak su i djeca ispod balkona mukom zamukla (mora bit da je sutra test iz matematike ili nešto tako – hvala Irudu), ptice razvukle kanconu, a ja čitam neku literaturu tipa ko je koga, kad odjednom ti dolampa ptičica u petoj brzini, upravo ona s kanconom, i opizdi o moje staklo od prozora. Ono, totalno se zalijepi. I potom iscijedi sa stakla. Izletim na balkon iskreno zabrinuta, kadli vanka ova tetura ko napušena, a dvije njene suptičice umiru od smijeha pri tom mlateći krilima po podu. Ja ti fakat nisam za kućne ljubimce. Meni bi odmah sutra crko. Možda ne od gladi jer bi preživio od mrvica kojih ima posvuda okolo, ali bi sigurno uginuo od samoće. Jedna moja prijateljica na studiju imala je hrčka zvanog Lizzy koji je stalno sebi lizo jaja. I to nam je bila glavna zabava, gledat Lizzyja kako se dotjeruje. Jednom mu je kupila ono neko kolo za zabavu misleći da će zaboravit na svoja jaja. Ideja je propala od prve – Lizzy je stao u ono kolo koje se zakotrljalo brzinom svjetlosti. Vidjeli smo samo dim i čuli njegovo skvičanje. Kad je kolo konačno stalo, iz njega je izletio nesretni Lizzy totalno zamantran. Za pet minuta ponovo je sebi lizo jaja. Druga moja prijateljica imala je jednu groznu mačketinu imena Mindža koja je mislila smo na one stvari. Ne bi je bilo po 3 dana, potom bi se vratila cijela ražjebana, očerupana, ali sretna osmijeha. Jednog dana došo se i susjed žalit da mu se ova noćima rastura ispod prozora i da joj zašijemo mindžu jer to više mora prestat. Kul, kažemo mi, može ako ti otkineš svoga. Pa je presto. Ali mi smo nesretnici zabranili izlazit vani pa se stala parit s ogledalom. Po principu hebo sliku svoju. Valjda je mislila da je onaj s druge strane hebač prve lige. Nije ti to ništa, kaže moj prijatelj, ja ti imam kučka Trljicu koji se istrljo o noge svih živih koji su mu došli u goste, pa kad mu više niko nije htio zbog toga doć, ovaj se nastavio trljat o nogu od stola. Malo deblju i okruglu, ali ipak samo nogu. Bogami, nije loša ideja. A jedan frend imo je mačku majku i dva njena mačića. Ona ih nije obadala i možemo reći da su bili zlostavljani njenim ignoriranjem. Tipičan primjer roditeljske nebrige. O kvalitetnom vremenu neću ni govorit. A oni su, jadni, stalno smišljali štoseve kako će privuć njenu pažnju. Jedan dan, kaže moj frend, izlazim ja iz kuće na dvorište i prolazim pored panja preko kojega svaki put padnem kad se ono keka vraćam doma, kadli ova dva mališa izmislila štos zalijetanja jedan u drugoga preko panja. I onda se, ko u američkim filmovima, nađu na određenoj visini iznad panja i puknu jedan u drugoga. Čuješ „tup“ i onda slijedi let u prazno. Mati njihova samo je jednom podigla nezainteresirani pogled. Mislim da to nije bilo radi njih, nego joj se učinilo da dolazi klopa. A glupi Tupko moga pokojnog đeda stričevog polubrata dočepo se jednom balona pa ga gura, grebe, cijedi, baca... dok odjednom nije puko. Puff! I cijeli mu se zalijepio na njušku. Poslije smo ga nosili na psihijatriju za kučke. A tako prolazi svaki onaj što se igra onim što nije za njega.