Nakon nekoliko predavanja u osnovnim školama i Domu za starije i nemoćne osobe, Tjedan mozga u srijedu je nastavljen okruglim stolom "Mozak diše, mozak govori: govorno jezični razvoj i poticanje komunikacije kod djece", održanim u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru. Kako je istaknula viša asistentica na Odjelu za psihologiju dr. sc. Marina Vidaković, ova se tema nametala i na prošlogodišnjem Tjednu mozga, u kojoj je naglasak bio na razvoju mozga u prve tri godine života.
- Tema je dotaknuta u 15 minuta te je ostala nedorečena. U godinu dana dobila sam više upita o razvoju govora i poteškoćama s kojima se djeca susreću, pa smo pozvali stručnjake da nam pomognu, rekla je Vidaković i predstavila predavačice, suradnice privatnog centra za podršku djeci s neurorazvojnim odstupanjima 'Feralić': Dijana Miočić, prof. defektolog, specijalist rane intervencije, te mr. sc. Tamara Ciciliani, logoped.
Nedostatna komunikacija kod djece, rekla je Miočić, kompleksan je problem koji se stvara puno prije dolaska govora.
- Prvi korak je interakcija, nakon njega dolaze komunikacija i razumijevanje jezika. Dijete već u maternici stječe habituaciju na majčin glas, a kad se rodi prepoznaje osobe i stvari. Novorođenče je tri četvrtine vremena usmjereno na majčino lice, plače, vrpolji se, ali ne zna komunicirati. To su prvi signali, koje nakon par mjeseci dijete počinje povezivati i učiti.
U dobi od devet mjeseci dijete počinje namjerno komunicirati i slati poruke. Vrlo važna vještina koju stječe u ovom vremenu je združena pažnja, kada dijete počinje biti svjesno da mora pozvati drugu osobu da bi se ona njemu posvetila. Ključni pokazatelj je gesta pokazivanja prstom. Roditelj u tom razdoblju mora biti odgovorljiv, komentirati što dijete gleda, čitati slikovnice... Združena pažnja kasni i manje je učestala kod djece s down sindromom, visokorizične nedonoščadi i djece iz spektra autizma.
Sljedeća pretpostavka nastanka govora je teorija uma - dijete mora imati i svijest da druga osoba ima svoje misli i ideje, koje se razliku od njegove, da roditelji ne mogu znati što oni žele ako im to ne prenesu. Indikator urednog govora je i činjenica da dijete ne komunicira samo imperativno, već i deklarativno, kada želi nešto pokazati samo zato da bi izrazilo svoje zadovoljstvo. Dijete 80 posto vremena komentira, a samo 20 posto treba nešto, istaknule su predavačice.