Petsto i pedeset tisuća ljudi okupilo se na zagrebačkim ulicama dočekujući hrvatsku nogometnu reprezentaciju i slaveći uspjeh magične momčadi na čijem je čelu stajao mali čarobnjak po imenu Luka Modrić. Ipak, kao što svaki dramatičar zna, heroj je tek polovica velike priče. Da bi heroj bio velik, da bi njegovo djelo bilo junačko, potreban je i dostojan protivnik. No tko je taj arhizlotvor na drugoj strani epohalnog mundijalskog uspjeha “vatrenih” u Rusiji? Jesu li to protivničke reprezentacije, falični sudac finalnog ogleda ili pak odbjegli suborac Nikola Kalinić? Ili se pak taj negativac krije negdje drugdje? Jednom u budućnosti, kad euforija splasne, a neki od vatrenih kroničara krene ispisivati romantiziranu povijest ovog turnira, primijetit će kako je u ludih 27 ruskih dana naš nogomet možda dobio svog Harryja Pottera, ali je zato istodobno postao bogatiji za svoga Voldemorta.
Taj gospodar nogometne tame i donedavno najmoćniji i nezaobilazan faktor hrvatskog nogometnog sistema dvadeset i sedam dana opće nacionalne euforije proveo je izoliran, odsječen i zaboravljen u hercegovačkom svetištu, osuđen da svoju pojavnost na najvećem nogometnom natjecanju na svijetu održava kroz izjave i reminiscencije svojih donedavnih pulena, suradnika i adlatusa. ”Ako me se sjete, sjete...” tužno bi promrsio prije svake od sedam utakmica “vatrenih”, samo da bi zadnji sučev zvižduk dočekao s teškim razočaranjem. Ako su nakon nepravomoćne sudske presude na šest i pol godina zatvora i prekograničnog bijega postojale dvojbe o tome koliki će u budućnosti biti utjecaj Zdravka Mamića na hrvatski nogomet, sad se čini poprilično izvjesnim da je postao Onaj Čije Se Ime Ne Spominje, piše Jutarnji list. Bezobzirna efikasnost i sustavnost kojom je nogometni establišment uspio ignorirati Mamićevo postojanje, pa onda i zaustaviti bilo kakvo spominjanje njegova imena i ostavštine u široj javnosti tijekom Mundijala vjerojatno zaslužuje biti tema zasebnih članaka, ali priča o padu nogometnog Voldemorta prije svega je jedna intimna drama.
Jer, oni koji su imali priliku upoznati Zdravka Mamića ili barem pažljivije pratili njegovo djelovanje na javnoj sceni tijekom zadnjih desetak godina vjerojatno znaju kako je uza sav novac, moć i utjecaj on čeznuo i za aplauzom otvorenih tribina. Možda je to bila tek ljudima inherentna potreba za omiljenošću, možda crv koji se uvuče u psihu onih koji dio svoje primarne socijalizacije steknu skandirajući na stadionu, a možda tek mazohističko stremljenje prema nedostižnom. Što god da je bilo, pretvorilo se u kletvu. Što je više to želio, to mu je više izmicalo iz obzora. Pred maksimirskim sjeverom gurao se ispred pokojnog Josipa Kužea, samo da bi se ovacije pretvorile u zvižduke.
S neistomišljenicima se obračunavao uličnim rječnikom i metodama, no nad njim su se zgražali i oni s kojima se želio identificirati. U jednom televizijskom nastupu zavapio je: “Zašto me nikad ne zovete u političke ili ekonomske emisije. Ja imam rješenja za Hrvatsku...” Ismijavali su ga. Bile bi to Tantalove muke, da nisu anestezirane golemim bogatstvom, dominacijom u domaćem nogometu i statusom koje to dvoje donose. Ako ga već ne vole, barem ga se boje. Ako mu ne žele pljeskati, barem neka znaju da mu njihovi zvižduci ne mogu ništa.
Ako ga ne žele nositi na rukama, neka stenju zbog njegova uspjeha. Priča je to koja je - sad je to jasno - morala imati rok trajanja. Kad su Mamićeva moć i proporcionalno jaka njegova omraženost dosegle vrhunac, politika - kao apsolutni arbitar svih odnosa u hrvatskom društvu - osjetila je ugrozu, pa polako počela uklanjati neformalne mehanizme zaštite koje je prije uživao. Pravosudnu sankciju izbjegao je emigriravši u BiH, no kazna sudbine ipak je stigla. Život je okrutniji od bilo kojeg suca. Shvatio je to vjerojatno i Zdravko Mamić gledajući preko televizijskog ekrana kako i na sam spomen njega knedle gutaju, glave okreću i zure u nebo ljudi koje je protežirao, avansirao ili čak - budimo tu posve izravni - i poslao u tu nesretnu Rusiju.
Petsto i pedeset tisuća ljudi okupilo se na zagrebačkim ulicama na sam rođendan Zdravka Mamića slaveći uspjeh selekcije saveza čijeg je čelnog čovjeka Mamić oktroirao, ispunjene igračima kojima je Mamić bio menadžer ili koji su igrali u klubu kojim je Mamić upravljao. Petsto i pedeset tisuća klicalo je slavljeničkoj koloni u koju su se ukrcali svi koji su mogli, od pjevača kojima je lijepio eure za strune do predsjednice kojoj je organizirao rođendanske tulume. “Ako me se sjete, sjete”, stoti put ponovit će u sebi osamljeni tip ispred televizijskog ekrana u Međugorju. Nisu se sjetili...
