ZAŠTO SE NE UGLEDAMO NA KANADU? U zemlji u kojoj se smije urlati "Za dom spremni" i bez kazne lemati suprugu ili napastovati djecu u sakristiji legalna marihuana još je uvijek "nemoguća misija"

ZAŠTO SE NE UGLEDAMO NA KANADU?

 

Mano Negra, ¡clandestina!/Peruano, ¡clandestino!/Africano, ¡clandestino!/Marihuana, ¡ilegal!... Tako je pjevao Manu Chao u svom mega hitu "Clandestino" no vrijeme ga sve više demantira. Jer, nakon američkih država i Ugande, ni u Kanadi marihuana više nije "ilegal". Dapače - piše Zlatko Gall u Slobodnoj Dalmaciji.

Po novom zakonu, Kanađani u dobi od najmanje 18 ili 19 godina mogu legalno kupiti do 30 grama kanabisa za rekreativno pušenje te kod kuće uzgajati do četiri biljke "cannabis sative". Slijedom novog zakona, privatne i javne trgovine za prodaju kanabisa te prodaja putem interneta otvorene su u 13 kanadskih pokrajina i teritorija a, kako su izvijestili mediji, sve raspoložive količine doslovno su rasprodane preko noći. Prema očekivanju, odnosno iskustvima američkih država koje su uradile istu stvar, nova industrija u trenu je privukla golem kapital, a licence za uzgoj kanabisa dobilo je prvih stotinjak uzgajivača.

O pravom gospodarskom bumu svjedoči kanadska tvrtka Tilrey - prva registrirana za proizvodnju "trave" s obilatom dozom THC-a - koja je nakon odobavanja uvoza njihove konoplje u SAD zabilježila rast od 51 posto i postala hit na Wall Streetu. Naravno, u igru su se uključili i veliki ulagači, poput tvrtki Constellation Brands i Coca-Cola koji žele što prije na tržište plasirati bezalkoholna pića s kanabisom.

Račan i 'džoint'

Sve koji su pratili američka iskustva spomenuti podaci nisu baš iznenadili. Jer "trava" je veliki biznis i to ne više samo za ilegalno narko-tržište već u legalnom poslovanju. Početkom godine američki su mediji objavili projekciju da će tamošnje države koje su legalizirale korištenje i prodaju marihuane do 2021. godine dobiti 400 tisuća novih radnih mjesta i zaraditi 40 milijardi dolara što je 150 posto više nego li je iznosila zarada u prošloj godini. Podsjetimo, marihuana se legalno može koristiti (i rekreativno i u medicinske svrhe) u Kaliforniji, Oregonu, Aljaski, Koloradu, Massachusettsu i Maineu, a u medicinske svrhe u još 23 savezne države.

Nekad se, doduše s nemalom dozom sprdnje i ironije, pjevalo "Amerika i Kanada bit' će zemlje udruženog rada" no već danas pjesmica koju bi u desetercu spjevao neki naš duhoviti guslar ili majstor ojkanja mogla bi imati stihove: "Više volin američku travu, nega škiju i divojku pravu; U Torontu platit ćemo misu, nek' je fala našem kanabisu".

Zna li se kakvo nam je gospodarstvo i poljoprivreda, analize koje vele da bi legalizacija samo u posljednjem tromjesečju ove godine trebala Kanadi donijeti između 816 milijuna do 1,1 milijardu dolara novih prihoda, zacijelo su i mnogima kod nas ukazale viziju zapuštenih ličkih i slavonskih polja te dalmatinskih vrtača u kojima umjesto korova raste - marihuana. Na predviđanja o 8 milijardi dolara godišnjeg rasta kanadskog bruto domaćeg proizvoda nakon legalizacije, možda su se i premijeru Andreju Plenkoviću i ministru Zdravku Mariću u glavi javile "heretične" misli ili zasvirala koja pjesma Boba Marleya.

Možda i ideja da, kao u pjesmi Šo!Mazgoona, u bliskoj budućnosti na nekoj otočkoj rivi "ganđaju momka dva". Ima li mjesta za marihuanu kod nas? Teško. Zna li se da su nesretnom Ivici Račanu na nos godinama nabijali jer je, po osobnom priznanju, u mladosti povukao nekoliko dimova ponuđenog "džointa", da se tinkture na bazi kanabisa koje oboljelima od mnogih boleština olakšavaju život i borbu s bolešću "švercaju" iz Slovenije, da je i dalje na snazi represija nad uživaocima "trave" koji za nekoliko sobnih biljki i par smotuljaka u džepu gore prođu od ratnih profitera, političara dugoprstića pa i pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca na saborskoj plaći, marihuana je i dalje u hrvatskoj javnosti mahom istoznačnica za kriminal. Ili pak - "putovnica" u svijet teških droga i ovisnosti.

U zemlji u kojoj se bez problema može urlati "Za dom spremni", ubiti i biti na slobodi zbog "sinkope", dobiti blagu kaznu zbog ratnog profiterstva kao fantomski "hrvatski branitelj", bježati pred hrvatskim pravosuđem uz uživanje saborske plaće, bez kazne lemati suprugu ili napastovati djecu u sakristiji... za posjedovanje kanabisa odrezat će vam prekršajnu kaznu od pet do 20 tisuća kuna. I još morate biti sretni jer biste za taj isti prekršaj prije pet godina završili u zatvoru.

Poruke legalizacije

Kanađani su mislili i radili drugačije. Njihovi dužnosnici u javnom zdravstvu naravno ne drže da je marihuana bezopasna po zdravlje niti da je "duvanje" trave - baš kao i uživanje u duhanu i alkoholu - nešto što valja preporučiti djeci. Dapače. No, za razliku od drugih uvjereni su da je legalizacija (a ne samo dekriminalizacija) jedan od načina suzbijanja narko-tržišta. Možda nekima ovdje djeluje apsurdna izjava kanadskog premijera Justina Trudeaua koji je kazao "Mi ne legaliziramo kanabis jer mislimo da je dobar za naše zdravlje; mi to činimo jer znamo da nije dobar za našu djecu", no u njoj je mnogo istine.

Ne samo stoga što će se ozbiljno ugroziti kriminalno narko-tržište, uvesti kontrola nad proizvodnjom i prodajom već i zbog - što nije nebitno - oduzimanja marihuani statusa "zabranjenog voća". Legalizacija će ju naprosto odnosno iščupati iz prostora subkulturne rebelije i mladenačke pobune tako privlačne klincima.

Zašto? Stoga što je "trava" oduvijek imala baš takovo simbolično značenje. Ili, kako je to 2002. zapisao britanski novinar i pisac Nick Brownlee, "zbog svojih drevnih mističnih i duhovnih korijena, zbog psihoterapeutskog efekta i zbog same činjenice da je njegova konzumacija ilegalna, čak i sami čin pušenja "džointa" ima duboko simbolično značenje".

Marihuana nije lijek koji će ukloniti bolesti, ali je njena primjena u medicinske svrhe neupitna i korisna. Istina, još krajem 2015. i kod nas je legalizirana kupnja preparata na bazi marihuane u medicinske svrhe no u praksi stvari stoje drugačije. Zašto? Stoga što Hrvatska - a posebice onaj njen dio koji se protivi Istanbulskoj konvenciji, koji maltretira žene pred klinikama za pobačaj i diže glas protiv istospolnih brakova - za ozbiljan razgovor o marihuani uz pažljivo vaganje svih "pro et contra" sasvim sigurno još nije spremna.

Jer, čim bi se pokrenula inicijativa za prihvaćanje "kanadskog modela", dao bih se kladiti krenula bi lavina optužbi o još jednoj podloj zavjeri dekadentnog Zapada kojom se želi rastočiti bogobojažljivo i ćudoredno nacionalno biće i Hrvatsku gurnuti u ralje Nečastivog. Jezikovu juhu bi sigurno dobila i Kanada kao „licemjerna zemlja" u kojoj je, eto, svojevremeno bio prekršajno kažnjen blagopočivajući Gojko Šušak zbog „zlostavljanja životinje" kad je u mrtvački kovčeg ugurao svinju na kojoj je napisao Tito dok sada kanabisom legalno truju vlastitu djecu.

'Ulaznica za pakao'

Od kada je marihuane postoje oprečna mišljenja o njenoj štetnosti ili koristi. Možda danas - kad postoje na stotine znanstvenih studija koje su "za" ili "protiv" - više no ikada. I u davnašnjoj i godinama referentnoj "The Marihuana Papers" (New American Library, 1966.) bilo je sabrano na stotine različitih mišljenja i znanstveno argumentiranih radova o "pravom" karakteru marihuane.

Od tvrdnji poput one Jacka L.Warda - tadašnjeg predsjednika američkog udruženja grupnih psihologa - koji je tvrdio da je kanabis "manje štetan od alkohola i, na duge staze, manje toksičan od duhana" do čvrstog uvjerenja one "druge" strane o marihuani kao "ubojici" i "ulaznici za Pakao". Prava rasprava o potencijalnoj legalizaciji marihuane i njenoj gospodarsko-medicinskoj komponenti u Hrvatskoj još nije počela. Kako stoje stvari, ni neće tako skoro.

Barem ne dok se bavimo daleko "važnijim" stvarima s repovima nikad završenog Drugog svjetskog rata, naknadnim revizijama povijesti ali i svim mogućim trivijalijama koje osvajaju prostor u medijima i - ionako površnu - pažnju publike. Za nas je marihuana odnosno njeno uživanje i dalje prvenstveno stvar za "crne kronike", kriminaliste i moralizatore. Odnosno droga kojom se ulazi u pakao narkotičke ovisnosti.

Statistike - baš kao i znanstvena istraživanja - ovu tvrdnju mogu i poduprijeti i demantirati ovisno kojoj se strani obratite za mišljenje. Iako je, naravno, bedasta tvrdnja da će svaki tinejdžer koji u parkiću popuši "džoint" ili popije pivo završiti na "heptanolu" ili "antabusu" kao okorjeli narkić ili alkos.

Mnogi iz stručnih medicinskih krugova, baš kao i kriminalisti, žestoko su protiv primjene "kanadskog modela" u Hrvatskoj, no postoje i drugačija mišljenja. Pristaše legalizacije, naime, povlače iste argumente kao i njihovi istomišljenici u svijetu tvrdeći da bi se tako suzbilo ilegalno narko-tržište, dokinula društvena stigmatizacija uživaoca koja ih gura u narko-milje te učinkovitije borilo protiv drugih opasnih "stimulansa" ili haluciogena: od "snifanja" ljepila koje je lako dostupno i pogubno po zdravlje tinejdžera, sintetskih preparata kanabinoida s povećanom razinom THC-a pa do "tabletica" svih vrsta i heroina.

Dostupne brojke i analize daju uporište za svaku tezu. Evo stoga i jedne zanimljive: u Amsterdamu, gdje se marihuana legalno kupuje i konzumira, po glavi stanovnika manja potrošnja "trave" nego li u New Yorku, gdje je to ilegalno. Baš kao i pušenje na svim zatvorenim i otvorenim javnim prostorima. Zgodno, zar ne?

 

I country u oblaku dima
Marihuana je ključ za kreativni proces... Vodič za područja psihe u koja se kasnije može ući i bez nje, kazao je književnik i vizualni umjetnik William Burroughs, jedna od kultnih figura beat pokreta i autor "Golog ručka". Nije bio jedini jer osim što je kanabis već pet tisuća godina korišten u mnogim drevnim kulturama i kod rastafarijanaca, on je neizostavni dio većine zapadnjačkih supkultura i duboko utkan u popularnu kulturu 20. stoljeća. Supkulture pedesetih, poput beatnika i hipstera, vezanih uz tadašnju folk te jazz scenu, bila bi nezamisliva bez marihuane. Posebice nakon Huxleyevih "Vrata percepcije" - po kojima su i Doorsi dobili ime - koji su i simbolična spona između ovih dvaju supkultura i hipijevštine šezdesetih. Naravno, "ljeto ljubavi" i generacija Woodstocka pušenju "trave" dali su posebno mjesto, baš kao i reggae scena koja je, zbog rastafarijanstva, čvrsto povezana s uživanjem marihuane.
I ovodobni hipsteri te supkultura hip-hopa imaju bliske veze s kanabisom no "trava" odavno nije samo dio supkulture već i pop-mainstreama. Posebice nakon što su, u borbi za legalizaciju i dekriminalizaciju marihuane u Americi, mnoge zvijezde poput Rihanne javno stali u obranu kanabisa, ne krijući svoje sklonosti. Zapravo, veze između "trave" i pop glazbe započele su još u tridesetim godinama prošlog stoljeća nakon završetka prohibicije a prvi su ju prihvatili jazz glazbenici i tada popularni big bendovi iz ere swinga. Cab Callaway je u svom klasiku "Minnie The Moocher" iz 1931. u refrenu pjevao "Hi-Dee Hi-Dee Hi-Dee-Ho" referirajući se na marihuanu baš kao i u godinu kasnijem hitu „Reefer Man". Na istom tragu bili su i Fats Waller u „Viper's Drag" ("viper" je bilo ulično ime za uživaoca marihuane) te "Laughing Willie" Louisa Armstronga (jednog od prvih selebritija koji je bio uhićen zbog pušenja trave) ili pak hit "Texas Tea Party" ("tea" iliti čaj bilo je također ulično ime za marihuanu) "ćudorednog" Bennyja Goodmana...
Jedno lanjsko veliko istraživanje o povezanosti žanrova popularne glazbe i marihuane dalo je neočekivane rezultate. Naime, suprotno svim postojećim stereotipima žanr u kojem se najčešće spominje marihuana je - country, a tek za njim slijede jazz, pop, rock te na posljednjem mjestu hip-hop/rap. Willie Nelson očito nije jedina country zvijezda kojoj je "trava" srcu mila.
Naslovnica Tribina

Najčitanije