BRANIMIR BRKLJAČ BANE Čovjek koji je izmislio tv prodaju na ovim prostorima ima novi projekt

BRANIMIR BRKLJAČ BANE

Hrvatska poslovna scena Branimira Brkljača pamti po ne tako davno veoma popularnoj TV prodaji, projektu Top Shop i njihovu daleko najprodavanijem proizvodu kosmodisku.

Nakon punih 20 godina izašao je iz tog projekta, no iskusni marketinški stručnjak nije dugo mirovao. Novu karijeru odlučio je graditi u svom rodnom kraju nedaleko od Kikinde u kojoj mu i danas živi majka. Susrećemo se u Mokrinu, selu od oko pet tisuća stanovnika u vojvođanskoj ravnici, nekoliko kilometara zračne linije od granice s Rumunjskom. Tamo se u komfornom i s mnogo stila uređenom ambijentu nekadašnjeg seoskog imanja koje nosi naziv Mokrin House okupljaju mladi kreativci i poslovni ljudi iz cijeloga svijeta koji sebe nazivaju digitalnim nomadima jer lutaju svijetom i usput rade svoj posao.

Vezane vijesti

Brkljač je osnivač i vlasnik tvrtke Terra Panonica u sklopu koje Mokrin House posluje već dvije i pol godine. Većini stanovnika u selu koji se mahom bave poljoprivredom dan-danas nije sasvim jasno što svi ti stranci tamo rade, no kada iza projekta stoji Branimir Brkljač zvan Bane, oni koji ga imalo poznaju i ne očekuju da će se on baviti nečim što je stoput viđeno i uobičajeno. U biblioteci kuće sagrađene 1925. godine i obnovljene tako da se moderno dobro sljubilo sa starinskim, zavaljen u udoban trosjed Brkljač s entuzijazmom priča o poslovnim planovima i idejama, a prisjeća se i nekih zanimljivih epizoda iz svog života i bogate karijere koja je započela još krajem 80-ih godina prošloga stoljeća, otkad ga neki pamte kao predsjednika omladinske organizacije Vojvodine, finog mladića za kojeg su mnogi mislili da ga je Đorđe Balašević opjevao u pjesmi “Nikad kao Bane”, što poznati kantautor nikada nije potvrdio. Ali ni porekao.

Počeci

U dobi od 30 godina je, kaže, 1993. otišao iz Srbije u Sloveniju, gdje je s prijateljem Sandijem Češkomkrenuo razvijati tvrtku Studio Moderna i projekt TV prodaje Top Shop.

“Zbog prirode posla jako sam puno putovao. U prosjeku između 230 i 270 dana godišnje bio bih na putu. U početku mi je baza bila Slovenija pa, kako se posao razvijao, to je postala i Budimpešta, gdje sam paralelno s Ljub­ljanom proveo deset godina. U Kikindu bih dolazio posjetiti roditelje i vidjeti prijatelje. I kada sam 2012. izašao iz Studija Moderne i završio tu neku životnu fazu, jako me je privukla ova kuća u kojoj se sada nalazimo, za koju sam doznao od prijatelja, a koja je 30-ak godina bila napuštena. Svidjela mi se priča o tom imanju obitelji Novakov. Prva mi je ideja bila kupiti i obnoviti kuću da bih imao mjesto gdje ću se s vremena na vrijeme družiti s prijateljima. Prije točno 10 godina sam je kupio”, priča Brkljač, koji je adaptaciju prepustio u ruke četvero beogradskih studenata arhitekture koje je slučajno upoznao i kojima je to bio prvi projekt. U prizemlju kuće u kojoj razgovaramo zajedničke su prostorije i kuhinja, a u potkrovlju nekoliko luksuznih spavaonica, a cijelo imanje čini pet objekata, od kojih svaki ima svoju funkciju i namijenjen je za boravak i rad gostiju.

“Usred banatske ravnice, u selu koje dijeli sudbinu mnogih drugih iz kojih ljudi odlaze, odlučili smo napraviti moderne kreativno uređene objekte pa su počeli pristizati i drugi mladi kreativci koje je zanimalo što se tu radi i tako se došlo na ideju da imanje ponudimo tim mladim ljudima – dizajnerima, piscima, glumcima – da ovdje neko vrijeme borave. Ovo je sudar staroga i novoga. Vožnja iz Beograda ili Budimpešte do Mokrina traje dva i pol sata, iz Novog Sada sat i pol. Ovo mjesto nije usput, nego treba doći ciljano”, kaže Brkljač koji ne voli otkrivati koliko je uložio u uređenje Mokrin Housea i pokretanje poslovanja, no tvrdi kako nije u sve to ušao s primarnom namjerom da zaradi novac. Ali, projekt mora biti poslovno opravdan i samoodrživ.

Coworking i coliving

“Zapošljavamo 15 ljudi, organiziramo razna kulturna, umjetnička i zabavna događanja na koja dolaze i stanovnici sela, koji su nas jako lijepo prihvatili. Drago mi je da sam ovaj projekt pokrenuo u svom rodnom kraju, ali on primarno nema lokalpatriotsku crtu. Ovako nešto mogao bih raditi bilo gdje. Privlačno mi je što živimo u vremenu u kojem se sve brže razvija koncept globalnog sela. Informatičko-tehnološka revolucija dovela je do odvajanja rada i radnog mjesta i sve više poslova neće biti vezano uz neko mjesto, nego će ih ljudi moći obavljati bilo gdje. Taj je trend još marginalan, ali je globalan. Ovdje vidim da će ljudi doći ako im pružite uvjete da žive i rade bez obzira na to što ovo nije popularno odredište ni urbani centar. Gosti ovdje nisu opterećeni gradskom vrevom, žive u zajednici koju su zatekli i u njoj uspostavljaju odnose”, kaže Brkljač i objašnjava kako je model coworkinga dosta raširen u gradovima širom svijeta i podrazumijeva da ljudi, obično freelanceri, negdje zakupe svoj radni stol kako ne bi radili od kuće i izgubili socijalnu interakciju.

Branislava Brandić

Mokrin House

 

Coliving je pak kompatibilan koncept coworkingu i nudi mogućnost dijeljenja i životnog, a ne samo radnog prostora. To je omogućilo pojavu još jednog trenda da se jedan broj coworkera odluči upoznati svijet radeći, na primjer godinu dana putuju od mjesta do mjesta gdje provode obično po nekoliko tjedana i usput rade svoj posao. Sličnih mjesta za colivig i coworking je sve više, a Mokrin house vjerojatno je jedinstven u ovom dijelu Europe”, kaže Brkljač.

Njegova se tvrtka nedavno počela baviti i proizvodnjom zdrave organske hrane. Tako u Mokrinu proizvode dobar dio hrane za potrebe svoje kuhinje, a ideja je da to preraste u edukativni centar za ljude iz cijelog kraja kako bi krenuli u takav uzgoj, a Terra Panonica bi im omogućila plasman proizvoda na tržište.

Od kosmodiska do digitalnih nomada

“Jako sam ponosan na svoju karijeru u Studio Moderni jer smo krenuli od jednog čudnog proizvoda – kosmodiska koji se prodavao pod sloganom ‘Izgleda šašavo, ali djeluje’ – i postali najveća kompanija za TV prodaju u srednjoj i istočnoj Europi. Prodali smo više od tri milijuna primjeraka kosmodiska. Nakon toga nisam htio raditi nešto slično. Uzeo sam si dvije godina da razmislim i shvatio da me privlači nešto novo, opet malo šašavo i ušao sam svim srcem u ovo što mi je danas jedini posao osim što povremeno držim predavanja o modernim marketinškim komunikacijama i budućnosti oglašavanja. Mislim da tu imam jednu drugačiju perspektivu, a to mi je omogućila moja prethodna poslovna karijera. Naime, u uvjetima kada su masovni mediji dominirali marketinškom komunikacijom, mi smo se u Studiju Moderni bavili izravno kupcem. Danas se sav biznis bazira na direktnoj komunikaciji s kupcem. Nekad si vikao – imam proizvod, kupite ga. Danas prvo moraš naći kupca koji će ti vjerovati, a onda mu ponuditi proizvod. Kada sam krenuo u projekt Terra Panonica i vidio taj trend coworkinga i colivinga koji su pokrenuli digitalni nomadi, kako sami sebe nazivaju, bio mi je to novi poslovni izazov. Ja ne živim život digitalnih nomada nego učim o tome i zato se nazivam iskusnim početnikom i pod tim imenom pišem i svoj blog. Druženje s tim ljudima, koji svijetom putuju s ruksakom na leđima i kompjuterom, omogućava mi da svijet gledam iz neke druge perspektive i svjestan sam da sam u fazi kada moram biti spreman učiti”, govori Brkljač.

Kako su digitalni nomadi globalno međusobno povezani, Mokrin House je već među njima postao prepoznatljivo mjesto. Stoga mu nije potrebna klasična reklama. Iskustvo onih koji dođu i tu provedu neko vrijeme najbolja je preporuka. Naravno, preduvjet za sve danas je kvalitetna i pouzdana internetska veza, što se u ruralnim sredinama baš i ne podrazumijeva kao u gradovima. Uz podršku lokalne zajednice su još na početku ovog projekta postavili optičke kabele kako bi svojim gostima mogli garantirati najkvalitetniju internetsku vezu. Planiraju i širiti smještajne kapacitete tako što će, između ostalog, motivirati i stanovnike Mokrina da u svojim kućama urede sobe za iznajmljivanje.

Boriš Orešić, Relja Ivanić

Mokrin House

 

“Izumiranje sela problem je u cijeloj Europi, a posebno u našoj regiji. Htio bih da budemo primjer drugim selima u široj regiji da iskoriste svoje prednost. Mi ovdje imamo uvjete za proizvodnju zdrave hrane, a smješteni smo prilično blizu aerodroma u Beogradu, Budimpešti i Temišvaru. Drugima koji žele pokretati slične projekte možemo ponuditi svoje iskustvo i know how. Ovdje ljudi ne dolaze iz klasičnih turističkih pobuda, nego da bi radili i da se pritom ne moraju ni o čemu drugom brinuti. U cijeni smještaja uračunata su tri obroka i radni prostor kao i razne usluge poput pranja rublja, teretane, bazena… Gosti se mogu fokusirati na svoj posao i biti okruženi ljudima koji možda rade neke sasvim drugačije poslove, ali su došli iz istih motiva. Neki su se ovdje upoznali i pokrenuli zajedničke poslove. Ovakav projekt može revitalizirati jednu ruralnu zajednicu jer će mladi ljudi imati gdje raditi. Političari uvjeravaju ljude da ne odlaze iz svog rodnog kraja, ali im ne daju razlog da ostanu. Uvjeren sam da budućnost imaju oni biznisi koji u sebi sadrže društvenoodgovorni element”, tvrdi Brkljač koji sve više vremena provodi u Mokrinu, otprilike trećinu godine. Ove godine je tamo bio veći dio ljeta kada stiže najviše globalnih nomada. Ističe kako mu je druženje s njima veoma inspirativno i da ima privilegiju od njih učiti.

Nigdje nije tako kavo svagdje

“ Vjerujem u Senekinu izreku – nigdje nije tako kao svagdje. Moj dom je tako i u Mokrinu i u Ljubljani, a i dalje mnogo putujem. Prošlog ljeta ovdje je bio jedan Englez koji tako putuje svijetom i radi i kada sam ga pitao kad će se vratiti kući, zbunjeno mi je, ali iskreno odgovorio da o tome ne razmišlja i da je u ovom trenutku on – Mokriner. Stoga i ja kažem da sam Mokriner”, kaže Brkljač koji često drži predavanja i u Hrvatskoj, odakle sve češće u Mokrin House dolaze i predstavnici tvrtki na konferencije i team-buildinge.

Branislava Brandić

Mokrin House

 

“U svim zemljam bivše Jugoslavije postoji jasna svijest da je svima u interesu da se međusobno što bolje povežu. To je mala regija u kojoj se moramo i poslovno i društveno povezivati jer nas mnogo više stvari spaja nego što nas razdavaja. Važno je imati zdrav koncept u kome će svi prepoznati svoj interes. Tu čak mogu povući i paralelu s projektom Top Shop. TV prodaja je u svim zemljama u kojima smo se time bavili bila marginalan biznis, no ono što je Studio Modernu učinilo takvom kompanijom od međunarodnog ugleda i značaja jest činjenica da smo 20 zemalja povezali u jedan sustav u kojem su osnovni principi bili naše zajedničke vrijednosti, a svaka od zemalja funkcionirala je poštujući vlastite specifičnosti”, govori Brkljač.

Priča s kosmodiskom, podsjeća, krenula je kad ga je poduzetnik Dušan Mijić, za kojeg je tada radio kao mladi pravnik, upoznao s izumiteljem te plastične naprave Branislavom Stojanovićem iz Novog Sada i zamolio ga da mu pomogne u osmišljavanju kampanje za plasman proizvoda na tržište, koju je on odlučio financijski podržati.

“Prva kampanja nije bila osobito uspješna jer se bazirala na klasičnom modelu 30-sekundnih spotova na televiziji i novinskih oglasa i ljudi nisu shvaćali o čemu je riječ. No, oni koji su ga počeli koristiti bili su izuzetno zadovoljni. Onda smo cijelu kampanju preko noći iz korijena izmijenili i u prvi plan postavili upravo priče zadovoljnih korisnika koje smo predstavljali kroz formu PR tekstova u tiskanim medijima i trominutnih reportaža na televiziji u najmanje gledanim terminima. Tako smo dosezali mnogo manji broj ljudi, ali smo dolazili do onih koje ta tema zanima jer imaju problem koji žele riješiti, a sada imaju i sve relevantne informacije. Tako je slogan ‘Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole’ dobio svoj puni smisao. Obećanje da će vas plastična traka koju stavite na leđa riješiti bolova doista zvuči blesavo. Da, ali ako misliš da je to blesavo, ti si u pravu, a ja ti ne kažem da će ti pomoći nego – probaj. Ako ti ne pomogne, vraćamo novac. Nemaš što izgubiti. Bilo je ljudi kojima nije pomoglo, ali to je bio jako mali postotak. Ključno da nitko od ljudi koji su ga kupili nije mogao reći da je kosmodisk prevara jer ili im je pomogao ili su tražili povrat novca. Nismo obećavali čuda. Zato sam ponosan na taj projekt koji sadrži klicu onoga što je danas temelj modernog marketinga – izgradnja povjerenja kupca. Ako je kosmodisk prodan u toliko zemlja u tolikom broju primjeraka, to ne može biti slučajno i ne može biti da ne djeluje”, objašnjava Brkljač.

Nova generacija

Njegov sin Ivan završio je srednju školu u Švicarskoj, a studij u Londonu, ali je poslovnu karijeru i život odlučio graditi u Srbiji i trenutačno je direktor Terre Panonice. Je li Branimiru Brkljaču zbog toga drago ili je sinu savjetovao da ostane u inozemstvu?

“To je malo osjetljivo, privatno pitanje. Naravno da sam mu savjetovao da ostane vani i da karijeru gradi tamo gdje se školovao, no on je bio taj koji se htio vratiti. A to je već trenutak kada se ti kao roditelj više ne pitaš. Kada danas pogledam unatrag, shvaćam da je njegov angažman u ovom projektu jedan od ključnih faktora uspjeha. On je odavde, a studirao je tamo i zato je predstavnik te neke nove kulture i načina života. Kada ovdje dođe neki Novozelanđanin ili Amerikanac i sretne Ivana, on osjeća da je sreo nekoga svoga. Ja ovdje radim u svojoj sobi jer sam navikao na svoju kancelariju, dok Ivan radi u zajedničkom radnom prostoru s drugim gostima. A i ja sam primijetio da pod njihovim utjecajem sve manje trebam kancelariju pa sve češće sjednem i sam ispod oraha i upalim kompjuter”, govori Branimir Brkljač, na čijem su imanju uz staru kuću na mjestu nekadašnjih štala sagrađeni objekti čija su pročelja od stakla, betona i metala. Ukupno se tu može smjestiti 30-ak ljudi, a nude im se zajedničke prostorije za rad, multifunkcionalne dvorane, restoran u kojem se za velikim stolovima gosti okupljaju triput dnevno i zajedno jedu…

Boris Orešić, Branislava Brandić, Relja Ivanić

Mokrin House, blagovaonica

U prostranom dvorištu je i bazen u kojem se voda filtrira na prirodan način. Community menadžerica Tamara Radan kaže kako redovito održavaju filmske projekcije, koncerte, predstave, radionice i druga događanja na kojima su, uz njihove goste, dobrodošli i stanovnici Mokrina. Gostima organiziraju razne izlete, a tu su i bicikli da se mogu voziti po mjestu. Domaćinima je cilj da se ljudi u Mokrin Houseu dobro osjećaju.

Moderni život na selu

Direktor tvrtke 29-godišnji Ivan Brkljač vodi nas na nekoliko ulica udaljeno imanje na kojem za potrebe svoje kuhinje ekološkim metodama uzgajaju razno povrće, na otvorenom i u plastenicima, ali i kokoši, guske… Gostima s raznih kontinenata se, kaže, sviđaju jela koja se dobrim dijelom naslanjaju na tradicionalnu kuhinju. Uglavnom je, otkriva, riječ o ljudima u dobi između 25 i 40 godina, najbrojniji su Amerikanci, a podjednako je muškaraca i žena. Do sada su, dodaje, imali goste iz više od 50 zemalja, i to onih u kojima se, za razliku od nas, razvila kultura rada od kuće što sve više kompanija potiče.

“Očekivali smo da će nam većina gostiju biti programeri, dizajneri, odnosno ljudi iz IT sektora, no ispostavilo se da je i mnogo glumaca, odvjetnika, računovođa, fotografa… Neki žele što veću izolaciju, dok drugima više odgovara društvo pa biraju termine kada je više gostiju. Nitko ovdje ne dolazi da bi se samo odmarao. Neki putuju sami, a neki u grupama s unaprijed određenim planom puta po svijetu. Mi im nudimo svoju viziju modernog života na selu”, kaže Ivan Brkljač uvjeren kako će se coworking i coliving trend i dalje širiti i da će po cijeloj Europi biti sve više mjesta poput Mokrin Housea. Stoga im je plan razviti svoj koncept globalnoga sela i postati pilot-projekt po kojem će do 2030. širom svijeta biti 30-ak sličnih mjesta od kojih bi svakako volio da barem jedno bude u Hrvatskoj koja se, koliko čuje, digitalnim nomadima jako sviđa.

Boris Orešić, Branislava Brandić, Relja Ivanić

Ivan Brkljač

 

Nakon devet godina života i školovanja u inozemstvu Ivan Brkljač se 2013. vratio u Srbiju s diplomom međunarodnog biznisa i prava i prvo neko vrijeme radio u jednoj tvrtki da bi mu se nakon sudjelovanja na konferenciji o coworkingu u Milanu 2015., kaže, poklopile kockice u glavi i shvatio je što bi volio raditi u Mokrinu. Možda je u Zapadnoj Europi mogao bolje zarađivati, ali mu se više sviđa način života u njegovoj zemlji za koju smatra da uopće nije loša i da ima brojne potencijale za stvaranje boljeg društva. Nije mu, priznaje, bilo lako s 26 godina prvi put u životu početi živjeti na selu. U početku je često odlazio u Novi Sad i Beograd, danas nešto manje, ali se trudi svake godine posjećivati prijatelje koji žive po cijelom svijetu. Zahvaljujući tehnologiji koja mu omogućava da radi bilo gdje, smatra da na selu vodi moderan i dinamičan život i danas si teško može zamisliti da živi u gradu. U Mokrinu je prije nekoliko mjeseci počeo igrati nogomet za lokalni klub, počeo je voziti motor, posvetio se slikanju, a to su, kaže, sve stvari za koje u gradu vjerojatno ne bi imao volje i vremena.

Uskrsnuće sela

Jedan od njegovih najbližih suradnika je Nikola Cvijan (29), diplomirani menadžer u turizmu iz Kikinde, koji je u Mokrin Houseu počeo raditi kao konobar, a danas je event menadžer i presretan je, kaže, što u rodnom kraju može raditi u svojoj struci i napredovati, a uz to biti okružen ljudima iz cijeloga svijeta. Za razliku od mnogih svojih vršnjaka koji u potrazi za poslom odlaze iz Vojvodine.

Dugogodišnji predsjednik Mjesne zajednice Mokrin, danas član Gradskog vijeća općine Kikinda Goran Dumitrov priznaje da mu je i danas nevjerojatno da je netko u malom i uspavanom Mokrinu pokreno tako ambiciozan posao u koji je uključeno i lokalno stanovništvo te je cijelo selo živnulo. Mladi ljudi, dodaje, napokon vide nekakvu perspektivu pogotovo u proizvodnji zdrave hrane koju Terra Panonica potiče. Brkljačev projekt podržavaju i mještani Zora i Dragiša Radojčić, koji se u Mokrinu jedini bave seoskim turizmom i goste primaju u svojoj Etno kući Đerem.

“Mokrinčanima se tamo nude razni kulturni sadržaji, i to u jednoj od najljepših starih kuća u selu. Budućnost je u turizmu”, kaže Zora Radojčić.

Iskustva ukućana

Nakon nekoliko tjedana u Mokrinu kao kod kuće se osjeća 27-godišnja Ganbayar Bayaraa iz Mongolije koja se bavi internetskom trgovinom dizajnerske odjeće i uspješno razvija vlastiti poduzetnički projekt. Zato joj je važno biti okružena ljudima koji slično razmišljaju pa joj mogu dati i neki savjet i nitko joj se ne čudi što se odlučila na takav način života. U njezinoj zemlji će, kaže, malo tko razumjeti da možeš zarađivati a da ne ideš svaki dan na isto mjesto na posao. Veći dio dana u Mokrinu provede za kompjuterom pa su joj dragocjena druženja uz ručak i večeru kada, ističe, u blagovaonici vlada obiteljska atmosfera. Kaže da bi u nekom velikom gradu poput Londona mjesečnu stanarinu plaćala barem tisuću eura i još barem toliko bi joj trebalo za osnovno preživljavanje, pa joj ispada jeftinije i neusporedivo zanimljivije putovati nego biti na jednom mjestu. Živjela je i školovala se u više zemalja Azije i Amerike, a sada već deset mjeseci sama putuje i tako planira do daljnjega. Više si ne može zamisliti da živi na jednom mjestu. U Mokrin su je privukle dobre recenzije drugih putnika koji traže coliving i coworking mjesta, i to joj je, kaže, daleko najdraže od svih koje je posjetila.

Branislava Brandić

Mokrin House, soba

 

“Za razliku od drugih coworking mjesta ovdje je radni prostor otvoren 24 sata, što mi je važno jer volim raditi dokasno”, otkriva mlada Mongolka.

Grafički dizajner Vilius Juknevičius (30) iz Litve je u Mokrin došao s prijateljem i zaposlenikom u svojoj maloj tvrtki Tomasom Šakočiusom (24). Prvo su bili tjedan dana u Opatiji pa tjedan u Zagrebu, gdje su se više zabavljali i izlazili, a u Mokrinu su maksimalno koncentrirani na posao jer im ništa ne odvlači pozornost. Ne gube vrijeme na kuhanje ili traženje restorana, a upoznali su, kažu, mnogo zanimljivih ljudi iz raznih zemalja koji bi im možda jednoga dana mogli biti i korisni u poslu. Voljeli bi zato da je u Europi više takvih mjesta.

Naslovnica Tribina

Najčitanije

VELIKI VODIČ KROZ "BLACK FRIDAY" U HRVATSKIM TRGOVINAMA Mobiteli i televizori sniženi i do 80 posto, posteljina od 69 kuna, nakit u pola cijene... evo koje trgovine najavljuju najveće popuste i što se isplati kupiti

Mobiteli i televizori sniženi i do 80 posto, posteljina od 69 kuna, nakit u pola cijene... evo koje trgovine najavljuju najveće popuste i što se isplati kupiti
Čekanje ispred vrata trgovine cijelu noć, tučnjava zbog majice ili haljine, guranje i kupovanje odjeće na kilogr...
Mobiteli i televizori sniženi i do 80 posto, posteljina od 69 kuna, nakit u pola cijene... evo koje trgovine najavljuju najveće popuste i što se isplati kupiti