Pojedinke i pojedinci iz različitih udruga i inicijativa zajednički su složili/e priopćenje koje prenosimo u cijelosti.
Tko je danas za što hodao u Zadru?
Jedni su danas hodali za, kako navode, „život, obitelj i Hrvatsku“, iako otkad se Hod održava nisu pokrenuli nijednu konkretnu akciju da bi bar jedan život u Hrvatskoj osjetio ikakvo poboljšanje. Ne štite žene žrtve nasilja, ne pomažu ugroženim socijalnim skupinama bez hrane, grijanja i doma, nisu ustali za djecu žrtve pedofilije, nisu istupili u slučajevima poput Daruvarca ili kad je otac na Pagu bacio djecu s balkona…
Ne bi li inicijativa „Hod za život“ trebala usmjeriti svoja značajna financijska sredstva i brojne volontere za dostojanstven život onih koji su već rođeni? Ne bi li prava zaštita života bila unaprjeđenje socioekonomskog statusa te zdravstvene i socijalne skrbi? Nije li to onda ultimativni oblik domoljublja na koji se pozivaju? Tko domoljublje definira kao uskraćivanje prava svojim sugrađankama i nametanje svojih vjerskih uvjerenja?
Šarena povorka hodala je gradom uz veselu glazbu i balone, a iza svega toga nema ničeg lijepog ni šarenog. Ipak, pokazali su svoje pravo lice pljuvanjem, vrijeđanjem i dovikivanjem aktivistkinjama i aktivistima koji su došli pokazati da u Zadru ima i onih koji drugačije razmišljaju i u čije ime oni ne govore.
Duž njihove rute mlade aktivistkinje i aktivisti hrabro su mirno stajali sa svojim transparentima, a ispred crkve Sv. Marije dočekale su ih žene u krvavim spavaćicama s vješalicama u rukama, istim onim vješalicama kojima su žene radile pobačaje ne tako davno, kao i transparentom „ZABRANA POBAČAJA OSUĐUJE ŽENE NA SMRT“. Time smo htjele poručiti da nas baloni i šarenilo nisu zavarali te da ne damo natrag svoja teško stečena prava.
Želimo ukazati i na manipulativan moment gdje se žene definira isključivo kao majke. Naravno da ne osporavamo da je majčinstvo predivno iskustvo za žene koje to žele, ali zahtijevamo da se prestane nametati kao jedina opcija. Vrednujemo li žene jedino prema tome koliko su djece rodile? Što je sa ženama koje ne mogu ili ne žele biti majke?
Bijesne smo, a razloga imamo i previše. Zato ćemo svakom ovakvom pokušaju pružiti otpor i uporno podsjećati za što „hodači“ stvarno hodaju. Niti u manjini se ne bojimo izaći za pravednije društvo koje će poštovati ženino pravo da sama donosi odluke o svome tijelu.
Ženama u Hrvatskoj koje svakodnevno preživljavaju obiteljsko nasilje, trpe nehumano tretiranje u rodilištima, doživljavaju diskriminaciju na radnim mjestima i ulicama, odrađuju duple smjene te im je kontracepcija skupa ili nedostupna, sada se želi oduzeti i pravo da same odlučuju o svojim tijelima. Primjera praksi imamo i više nego dovoljno da znamo kuda to vodi.
Prakse zemalja poput Portugala, Argentine i Italije jasno pokazuju da restriktivni zakoni po pitanju pobačaja ne smanjuju stopu prekida trudnoće već samo povećavaju rizik od komplikacija za žene koje su prepuštene crnom tržištu ili idu po svoja prava preko granica.
S druge strane, primjeri Nizozemske i Danske pokazuju da stopu prekida trudnoće smanjuju dostupna i besplatna kontracepcija te znanstveno utemeljena seksualna edukacija koja uči odgovornom seksualnom životu. Zanimljivo je da upravo one organizacije i inicijative koje se zalažu za zabranu pobačaja, ujedno su i protiv korištenja kontracepcije i seksualnog odgoja u obrazovnim institucijama.
Ako se povijest ponavlja i možemo učiti iz nje, onda naučimo nešto iz činjenice da zakonska zabrana pobačaja nije pozitivno utjecala na demografsku sliku, nije unaprijedila obitelji niti je spriječila žene koje su se našle u situaciji neželjene trudnoće da nađu načina kako da trudnoću i prekinu. Zakonska zabrana i nedostupnost usluge sa sobom nužno vuku ilegalne pobačaje u nesigurnim uvjetima koji su završavali zdravstvenim problemima, a u nemalom broju slučajeva i sa smrću žena.
Hrvatska ima vrlo dobar Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine kojim je ženama zakonom zagarantirano pravo na slobodno odlučivanje o prekidu trudnoće. Nažalost, ženama je taj zdravstveni postupak teško dostupan. Razlog tomu su dva trenda koja su zabilježena i u izvješću o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova:
-smanjenje broja zdravstvenih djelatnika/ca koji pružaju zdravstvenu uslugu prekida trudnoće zbog ulaganja priziva savjesti koji nikako da nazovemo pravim imenom: uskraćivanje zdravstvene skrbi (trenutno je oko 60% prizivača)
-povećanje prosječne cijene prekida trudnoće (u prosjeku 2240 kn).
Kao da nije dovoljno alarmantno što do zdravstvene usluge nije jednostavno doći, svjedočimo pritisku konzervativnih organizacija potpomognutih crkvenim institucijama koje glasno traže zabranu prekida trudnoće te kroz manipulacije i nabijanje krivnje pokušavaju oduzeti ženama autonomiju nad njihovim tijelima.
Stoga, od Vlade i Hrvatskog sabora zahtijevamo zakon koji propisuje:
1. JAVNO FINANCIRANA I DOSTUPNA KONTRACEPCIJSKA SREDSTVA jer svaka žena mora imati pristup različitim metodama kontracepcije te sama odabrati koju će metodu koristiti na temelju znanstveno utemeljenih informacija.
2. ZNANSTVENO UTEMELJENU SEKSUALNU EDUKACIJU jer je važno da djecu i mlade učimo odgovornom seksualnom životu na temelju relevantnih informacija i suvremenih znanstvenih spoznaja bez nabijanja osjećaja srama i krivnje.
3. BESPLATAN POBAČAJ jer pobačaj mora postati dostupan svim ženama, neovisno o njihovom ekonomskom i društvenom statusu ili mogućnosti da odu u susjednu državu obaviti postupak.
4. PRAVO NA INFORMIRANU ODLUKU BEZ SAVJETOVANJA, RAZDOBLJA ČEKANJA I KOMISIJA jer žena u procesu donošenja odluke o prekidu trudnoće ne treba savjetovanje ili razdoblje čekanja, već pristup znanstveno utemeljenim informacijama o postupku, kako bi sama mogla donijeti odluku.
5. PRAVO ODABIRA METODE POBAČAJA jer odluku o metodi prekida trudnoće treba donijeti žena, a sve zdravstvene ustanove koje vrše pobačaje moraju osigurati dostupnost kirurškog i medikamentoznog pobačaja.
6. PRAVO NA STERILIZACIJU NA TEMELJU INFORMIRANE ODLUKE jer sterilizacija treba biti dostupna svakoj odrasloj osobi na osnovi njene informirane i slobodne odluke, a minimalni ili maksimalni broj djece ne može se koristiti kao kriterij za pristup sterilizaciji niti smije biti tražen pristanak partnera.
7. FINANCIJSKE KAZNE ZA ONE KOJI SE OGLUŠE NA ODREDBE ZAKONA jer ženama treba omogućiti siguran i što bezbolniji postupak prekida trudnoće, a ne im otežavati pristup zdravstvenom postupku zagarantiranom zakonom.
8. UKIDANJE PRAVA NA USKRAĆIVANJE SKRBI ili tzv. priziva savjesti jer u Hrvatskoj 2019. svatko, pod bilo kojim uvjetima, može uložiti prigovor savjesti, a posljedice snose pacijentice.
S obzirom na dosadašnju praksu s postojećim Zakonom, od nadležnog ministarstva nakon izglasavanja novog zakona očekujemo da se on i provodi.