Godinama sam mislila da otkaz dobivaju samo nesposobni ili barem konfliktni. Dok ga jedan dan nisam dobila ja. OK, svatko o sebi misli najbolje, ali ove dvije gornje kategorije bih si teško pripisala i u najpesimističnijim trenucima.
Svatko tko je prošao neku dramu s otkazima na poslu zna već kako to ide, nervoza se u firmi osjećala mjesecima. Šuškalo se o otkazima, ali dani su prolazili i ništa se nije događalo. Svi smo pomalo strahovali, ali nisam si dozvoljavala preveliku nervozu, piše 100posto.
Godinu prije sam došla s porodiljnog, taman sam se uhodala u stari ritam. Tko još daje otkaze majkama?, tješila sam se naivno.
Nisam bila na čuvanju trudnoće, nisam produživala porodiljni, sve sam, kao i uvijek u životu, radila po PS-u. To mi je najgluplja greška zapravo, kad gledam s odmakom.
I onda je došao taj dan koji je preokrenuo moj život. Zanimljivo, datume ne pamtim pretjerano dobro, ni s rođendanima nisam nešto na ti, ali ovaj neću zaboraviti dok sam živa.
Činio se kao dosadni četvrtak. Vani je bila rana jesen, sivo nebo i sve hladniji dani. Idealna scenografija za loše vijesti.
Baš sam tog jutra na posao donijela novu vrećicu kave koju sam voljela piti i krenula mirno raditi. Oko 10 mi je zazvonio telefon. Na taj fiksni gotovo nitko nije zvao, znala sam da su loše vijesti u pitanju.
S druge strane je bila tajnica ‘Lada, molim te odmah dođi kod šefa.’ Noge su mi se odsjekle već putem do donjeg kata.
On me nije čekao u svom uredu nego u prostoriji za sastanke. Korporacije imaju svoja pravila i za uručivanje loših vijesti. Bilo bi nezgodno da zaposlenik napravi dramu u svom odjelu, zar ne?
Nije puno okolišao, vjerojatno je i njemu bilo neugodno. Tehnološki višak, bla, bla…
Kad netko kaže 'pao mi je mrak na oči', to je doslovno to. Samo mrak.
Bila sam nevješta i potpuno nepripremljena, odmah sam pristala na sve što je ponudio.
Imala sam fakultet za razliku od dosta mojih kolega, imala sam dvoje djece za razliku od većine mlađih i slobodnih, voljela sam svoj posao… A nešto je bilo krivo.
Osjećala sam se užasno. Tada to nikome ne bih nikad priznala jer sam i dalje mislila da nesposobni dobivaju otkaz.
Profimedia / Ilustracija
Jedina misao je bila pobjeći od tamo i nikada više ne kročiti u zgradu u koju sam, čak prilično veselo ulazila punih osam godina.
Bilo mi je neugodno pred samom sobom. Kako ću reći svojima? Kako ću reći mami da sam očito bila loša na poslu?
A radila sam ga osam godina. I nitko nikada ništa nije rekao…
Izludilo me tapšanje po ramenu onih koji su ostali. Oni su i dalje imali svoj monotoni mir i sigurnu plaću, a našli su se prozvani da mi kažu da će "biti sve dobro". To me izluđivalo. Radije reci ‘život je sranje’ nego sve će biti dobro. Jer nije sve dobro.
Siguran svijet koji si gradio se urušio. Sve što misliš o sebi, samopouzdanje - sve je bačeno u blato. Pa se ti koprcaj.
A tek pomisao na račune, koji unatoč svemu i dalje stižu svakog 15. u mjesecu. Riječ ovrha počinje se činiti bliskija i dramatičnija nego ikad.
Najbolje sam se osjećala kraj ljudi koji su prošli moju situaciju. Takvi smo, dok sami nešto ne osjetimo možemo samo nagađati kako je. A ljudi ima svakakvih, neki kao da nemaju grama empatije, a neki su kao melem na ranu.
Shvatila sam da ne trebam zamjerati onima koji ne razumiju. Jednostavno sam ih izbjegavala.
Prvi dan je najteži, kao i u svim prvim danima nakon loših vijesti. Pa se onda sabereš, odlučiš boriti.
Drugi dan napisala sam CV i odmah ga poslala na sve adrese koje sam našla.
Prihvatila sam situaciju, shvatila da u kapitalizmu nema ljubavi, privrženosti niti obaveze prema zaposleniku. A često nema ni pravde. Ako ti netko ne paše, riješi ga se.
Ja nisam očito pasala, a dugo mi je trebalo da shvatim da niti oni nisu pasali meni. I da su mi napravili uslugu.
Pribrala sam se i rekla sebi - "idućih šest mjeseci uzimam odgodu plaćanja kredita. Imam četiri mjeseca da nađem novi posao. Neću odbijati ništa, osim ponuda za koje sam sigurna da mi posao neće platiti (s takvima treba oprezno).
Ako se ništa ne desi do tada, počinjem tražiti posao u Irskoj ili Njemačkoj. Imam tamo prijatelje i svakako ću već nakon dva mjeseca ispitati koje su mi mogućnosti..."
Sada mi je jasno da je ta 'noga u guzicu' bila samo stepenica za dalje koju sam dobila. Čak bih rekla i izvrsna prečica da se pomaknem.
Znam, u Hrvatskoj smo i gomila ljudi je nezaposlena. I posla ima vrlo malo. Ali ga ima. Tek kad sam počela gledati širom otvorenih očiju, vidjela sam koliko ga puno ima.
Kad sam postala sigurna da postoji izlaz, borba je bila podnošljivija. I od svega sam dobila i bonus, shvatila sam da je život u mojim rukama i da sama dalje biram put. To više nikada ne smijem zaboraviti, piše 100posto.
Više ne puštam drugima da me se riješe nego se sama mičem kad je dosta. Ne samo na poslu. A taj obrat donosi čudesne stvari.