KAKO SAM POBJEGLA IZ PAKLA OVISNOSTI Na heptanonu sam rodila prvo dijete, tijekom apstinencijske krize saznala sam da sam opet trudna i očajna sam htjela pobaciti

KAKO SAM POBJEGLA IZ PAKLA OVISNOSTI

U desetoj godini života umrla su mi oba roditelja. Tada moja baka dolazi živjeti sa mnom u Vukovar, a  zbog ratnih zbivanja odlazimo u prognanstvo u Apatin, gdje završavam prirodoslovnu gimnaziju. Iako sam naizgled bila dobra djevojčica, odlična učenica, prava gimnazijalka, unutar sebe sam osjećala veliku prazninu zbog koje se nisam znala nositi sama sa sobom te ni u čemu nisam nalazila svrhu i smisao. Život je izgledao kao veliko beznađe.

Tada sam se prvi put zaljubila, a uz ljubav je došla i droga. Ona je bila nadomjestak za ono što mi je cijeli život nedostajalo - toplinu, mir i sigurnost.

U to vrijeme sam zajedno s dečkom konzumirala opijumski čaj i vrlo brzo smo postali ovisnici. Planirala sam studirati defektologiju u Beogradu, no zbog manjka financija upisala sam učiteljski studij u Somboru.

Nakon prve godine fakulteta, veza se prekida, a meni postaje veoma teško biti ovisnica u maloj sredini. Mislila sam, ako promijenim mjesto života, promijenit ću i život.  

Selim se rodbini u Osijek koja primjećuje moju ovisnost i šalju me na liječenje u Vrapče, samu, bez dokumenata i smještaja... Djelatnici Vrapča su mi našli smještaj u barakama u Zapruđu gdje su bili prognanici. U bolnici sam upoznala i svog sadašnjeg muža, također tadašnjeg ovisnika.

Privatne fotografije

Privatne fotografije

Nakon izlaska iz Vrapča u moj život ulazi i heroin. U međuvremenu se Dean i ja javljamo na heptanonsku terapiju i tada kreće legalno drogiranje. Nisam morala više krasti i nabavljati heroin nego sam dobivala drogu kod doktora u obliku legalnih tableta.

Uzeli su mi prvo dijete jer se nisam mogla brinuti za njega

Mislila sam da bi mi trudnoća mogla pomoći u borbi s ovisnošću jer nisam sebe smatrala toliko lošim čovjekom koji bi i dalje nastavio po starom uz dijete. Naravno, moje razmišljanje pada u vodu, baš kao i studij, kojeg sam nastavila u Zagrebu.

 

Mislila sam da nisam toliko beznadan slučaj da budem majka i nastavim se drogirati, no prvo dijete mi se rađa s heptanonskom krizom i privremenu skrb uzima majka mog supruga.

Ona je uzela neplaćeni porodiljni, a nama je pružena prilika da se izliječimo i da budemo s djetetom, no mi nismo napravili ništa.

Uz nekoliko pokušaja liječenja u Vinogradskoj ipak ostajemo na heptanonskoj terapiji i socijalna služba odlučuje da dijete ide u dom za nezbrinutu djecu.

Mislila sam da će me liječnici izliječiti od droge, odnosno od same sebe. No moje stanje postaje sve gore.

Tadašnji tehničar, a današnji doktor znanosti Luka Maršić me nalazi onesviještenu na ulici i odvozi me u Vinogradsku bolnicu. Nakon par dana, zajedno s jednim dečkom, izbacuju me iz bolnice zbog neprimjerenog ponašanja.

Odlazimo kod njegovih roditelja koji nam daju jesti i mogućnost da se odmorimo. To mi je bilo dosta čudno jer sam tada izgledala vrlo loše i mislila sam da me nitko ne želi pored sebe.

Njegov otac mi je ponudio odlazak na kršćanski sastanak. Premda mi je to bilo odbojno, pristala sam iz zahvalnosti za sve što su mi pružili, a meni je u tom trenutku bilo od velike važnosti.

 

Kako bih se lakše nosila s tim, odlazim u ljekarnu i uzimam veliku količinu tableta, koje sam odmah sve i popila. Od tog trenutka prestajem biti svjesna svega oko sebe…

Ujutro sam se probudila u svojoj baraci, a pored mene su bile dvije djevojke. Objasnile su mi da su i one sinoć bile na kršćanskom sastanku, gdje je jedna od njih unutar sebe čula Božju poruku da me ne smije napustiti u stanju u kojem sam bila. Nakon sastanka su me njih dvije otpratile do barake. Tamo su provele cijelu noć bdijući nada mnom.

Govorile su mi da mi Bog može promijeniti život iz korijena. Kako sam bila u apstinencijskoj krizi i trebala sam hitno po terapiju, rekla sam im da mi ostave broj misleći da ću ih se tako brže riješiti. One nisu odustajale od mene i na kraju su otišle sa mnom po terapiju kod mog liječnika Dr. Moraveka.

Bila sam uvjerena da će on reći kako njihova priča nije realna, no na moje veliko iznenađenje stao je na njihovu stranu te im dao i upute za moje daljnje skidanje s terapije. Poslušala sam ga i otišla s njima.

Trudnoća u paklu apstinencijske krize

Tada kreće moja borba s  nepodnošljivim bolovima koje sam trpjela dok sam izbacivala drogu iz tijela. To je trajalo dvadesetak dana, a tih zadnjih nekoliko dana morali su mi raditi kašice i kupati me. Tada su primijetili da mi je trbuh povećan i pomislili da imam problema s jetrom ili da sam u drugom stanju.

 

Kada je ginekolog potvrdio moju trudnoću istog trena sam rekla da želim pobaciti jer neću biti u stanju brinuti o djetetu, a jedno mi je dijete već ionako oduzeto.

Djevojka koja je bila sa mnom to nije dopustila uvjeravajući nas da ću biti divna majka. Tada je i doktor u laganoj nevjerici pitao tko točno ovdje ima problem sa suvislošću.

U to isto vrijeme majka mog supruga Deana ga je pripremala za odlazak u komunu Cenacolo. Kršćani koji su skrbili o meni tada su molili za Božju milost da i Dean ode u Reto centar sa mnom. Željeli su da budemo zajedno, što zbog nas, što zbog mogućnosti da nam se pridruži i dijete kada za to dođe vrijeme.

Sljedeći dan Dean se posvađao sa voditeljem Cenacola, a majka ga izbacuje iz kuće. Tada kršćani koji su se brinuli o meni preuzimaju brigu i o njemu te zajedno odlazimo u Reto centar u Španjolskoj. Tamo se rodilo naše drugo dijete.

 

Kad sam došla na nulu i skinula se sa svih tableta, morala sam se suočiti sama sa sobom. To je bio najgori trenutak mog života, nisam mogla prihvatiti sebe takvu kakva jesam.

Zavapila sam prema Isusu da mi pomogne da se spasim od ovisnosti. Do tada vjera nije imala značaj u mom životu, no obećala sam Mu da ću ga vjerno služiti ako mi dokaže da postoji oslobađajući me ovisnosti.

Prvo sam vrijeme samo plakala nad cijelim svojim životom, počevši od djetinjstva do trenutka u kojem sam se tada nalazila. Bila je to jedna strašna mješavina tuge, bijesa, boli i nemoći. A onda sam dan po dan počela graditi svoj život iz početka.

U komuni su mi dali da čitam Bibliju. Tamo sam primijetila jednu djevojku, koja je inače bila i voditeljica te kuće, iznenadilo me je kada sam shvatila da je tamo već 10 do 15 godina i još uvijek čita tu istu knjigu. Bila sam u uvjerenju da ću kada pročitam Bibliju biti izliječena i idem kući.

Nije mi bilo jasno zašto je čita tolike godine. Od tada je prošlo 18 godina i, gle, ja još uvijek čitam tu istu knjigu.

Suprug i ja spasili smo se u Španjolskoj

Nakon dvije godine u Retu, centar za socijalnu skrb nam je vratio naše prvo dijete i obitelj napokon postaje potpuna. U Španjolskoj smo proveli pet godina te se vratili u Zagreb gdje smo služili još dvije godine u Reto centru.  Tada sam osjetila u srcu potrebu da služim drugima i to u bolničkom sustavu kako bi mogla utjecati na sam sustav i pomoći drugima u odlasku u terapijsku zajednicu.

Privatne fotografije

Privatne fotografije

Nakon izlaska iz Reto centra, Deanovi roditelji nas primaju k sebi. Također smo se vratili u kršćansku zajednicu Borongajaca. Oni su prikupili novce i uredili stan u kojem i danas živimo.

Prvo zaposlenje u mojih trideset i pet godina mi je omogućio Vitomir Šubat, također čovjek iz kršćanske zajednice. Tad sam počela raditi i u udruzi Stijena gdje i danas radim. Voditeljica sam grupnog tretmana na Zavodu za dualne poremećaju u Vrapču te u dnevnoj bolnici Sestara milosrdnica na odjelu za ovisnosti, radim i u zatvoru u Sisku, također provodim individualna savjetovanja te kreiram i provodim različite projekte u udruzi.

 

Znanost kaže da je ovisnost o psihoaktivnim tvarima kronično recidivirajuća bolest mozga, a ja u srpnju stječem zvanje prvostupnika socijalnog rada.

U 45. godini sam konačno stigla do diplome i nastavit ću dalje do magisterija, ako Bog da. Moj rad s ovisnicima su prepoznali ljudi iz zaklade Mordokaj i odlučili mi financirati studij. Uz njih veliku zahvalnost osjećam i prema Sanji Jelić, doktor Ivanu Ćeliću, pokojnom profesoru Jukiću, doktorici Ivani Portolan, Ljiljani Špoljarić, Jadranki Ivandić Zimić, doktoru Anti Bagariću, profesorici Zdravki Leutar i svim drugima koji su upotrijebili svoje pozicije i mogućnosti da mi nesebično otvore puteve za ispunjenje svih mojih potencijala.

Jedno dijete mi je sada maturiralo, drugo će maturirati iduće godine. Živim život koji doprinosi društvu i zajednici. Moj slučaj je najbolji primjer da je moguće od čovjeka koji je teret društvu postati koristan član zajednice. Želim biti poticaj drugima koji traže nadu, svrhu i životni smisao da se pokrenu i izađu iz ovisnosti, koliko god im to izgledalo nedostižno. Ako sam mogla ja, može bilo tko.

Naslovnica Tribina

Najčitanije