NERASKIDIVA VEZA IZMEĐU DVIJE VRSTE Poznato je da je nastao od vuka, no znate li baš sve o čovjekovom najboljem prijatelju? Ako imate psa ili ga namjeravate nabaviti, onda ovaj tekst obavezno morate pročitati

NERASKIDIVA VEZA IZMEĐU DVIJE VRSTE

Knjževnica i kolumnistica Rujana Jeger urednica je i autorica svog popularnog web portala 'Pasji život' na adresi www.rujanajeger.com, koji je svojevrsni nastavak njezine knjige "Bez dlake na jeziku – o psima i ljudima" (Naklada Ljevak 2013.) Pošto se k tome bavi i odnosom pasa i ljudi kroz povijest, što je vrlo usko područje interesa kojim se ne bavi puno ljudi, odlučili smo s njom malo popričati o psima i ljudima, piše Slobodna Dalmacija.

Rujana gostuje s različitim predavanjima na temu odnosa čovjeka i psa, a prošle je godine predstavila svoj rad i na Američkoj konferenciji arheologa, na koju je bilo pozvano nekih dvadesetak ljudi sa svih strana svijeta koji se bave ovom temom.

Ova neraskidiva veza između dvije vrste, pasa i ljudi, počela je prije više od 16.000 godina godina u Europi, kada je čovjek prišao vuku, a možda je bilo i obratno.

Vukovi su tada, smatraju neki stručnjaci, među kojima je i Rujana, možda tada i spasili ljudski rod. Naime, u ledeno je doba zbog negostoljubivih uvjeta došlo do izumiranja više vrsta velikih sisavaca, pa je možda čak došlo i do spontane simbioze te dvije vrste sposobnih lovaca koji su zajedno postali „savršeni tim“, kaže Rujana.

I tako je nastao pas koji je pomagao u lovu i ljude grijao u hladnim noćima te lavežom upozoravao na prisustvo opasnosti. Australski Aboridžini i danas posebno hladne noći nazivaju 'noći tri psa' - što znači da je toliko hladno da čovjeku trebaju tri psa da ga ugriju - kaže Rujana, koja ih ima točno toliko.

Psi su nastali od vukova, ali kada se točno dogodio taj susret?

- Ono što sa sigurnošću možemo znati je da su psi definitivno postali psi prije oko 16.000 godina (prema rezultatima genetske analiza najstarijih nalaza), a moja je pretpostavka da je proces morao trajati otprilike nekoliko tisuća godina, dakle negdje između 20.000 i 16.000 godina, što je otprilike malo više od vremena koliko su ljudi uopće prisutni u Europi. Naime, došli smo iz Afrike i definitivno spustili kofere prije oko 40-45.000 godina i ovdje zatekli neandertalce, koji su izumrli tek prije 20.000 godina - pa eto, tehnički smo u stvari bili - crnci.

Stoga zbilja nema mjesta rasizmu i šovinizmu. Ako se netko može buniti protiv imigranata, to su neandertalci. Čije krvi svaki moderni stanovnik Europe i Azije ima u malom postotku, što je dokaz da smo se i pomiješali. To je zbilja točka na i prebrojavanju krvnih zrnaca koje je toliko moderno u našim krajevima.

Je li istina da ste se neko vrijeme panično bojali pasa?

- Da, bojala sam se pudle moje imenjakinje, mamine prijateljice po kojoj sam dobila ime, jer je taj psić lajao i skakao kada bismo došli u posjet, a moj bi tata tada mene, uplakanu od straha - digao na ramena, umjesto da su nas pustili da se lijepo upoznamo. Zatim je moj ujak na Krku nabavio krasnog njemačkog ovčara, Marka, koji je inače slobodno šetao po vrtu, ali budući da sam se bojala laveža, zavezali su ga na lanac. To je u biti značilo da je pas povezao lanac s mojom pojavom i naravno da je lajao kao mahnit svaki put kad me ugledao. Bila je to loša odluka jer je Mark samo htio vidjeti i onjušiti, a nisu mu to dali.

Jednoga je dana moja baka stavila psa na terasu i namazala maslac na kruh - što je u Boduliji pravo čudo - psu dati kruh s maslacem - ali te kockice kruha s maslacem spasile su i njega i mene. Davala sam mu ih kroz odškrinuti "venecijaner", tako da je mogao provući samo vrh njuške i tako uz slasne zalogaje i upiti moj miris. Mislim da ga je odmah zatim pustila u kuću. Polizao me po licu, koje je bilo otprilike u visini njegove glave – imala sam možda pet, šest godina.

Kasnije, kada sam tamo u Omišlju išla u školu, Mark me pratio do nekoliko kilometara udaljene škole. Naučili smo ga i da dođe po mene kada bih ga pozvala s okuke s koje se u daljini mogao vidjeti krov naše kuće (mjesto je bilo na brdu), zato sam uvijek nosila nekoliko kriški salame za njega. Inače, upravo to i jest trening s pozitivnim poticanjem. Moja je baka imala dobar instinkt i zato sam joj i posvetila svoju knjigu o psima.

Kako ljudi danas biraju pse?

- Na žalost, biraju ih gotovo isključivo prema izgledu, što često znači da ih neodgovorni vlasnici - ne znajući se nositi s nekim aspektima zajedničkog suživota, olako izbace na ulicu. No mene ništa ne čudi, jer sam svjesna kako ljudi i svoje životne partnere najčešće primarno biraju po izgledu, ne vodeći previše računa o važnijim osobinama, očekujući da će se druga osoba zbog njih odmah promijeniti - a kada se to nužno ne dogodi, rastaju se i iste probleme prenose u iduću vezu, bez trunke introspekcije i uvida u vlastito ponašanje.

Mi ljudi smo primati, što znači da smo vizualna bića, a mozak uključujemo naknadno, često prekasno. Zato kada birate ljubimca, treba jako dobro promisliti kakav vam ljubimac treba, jeste li aktivni ili ljenjivci, ili možda picajzle kojima smeta svaka dlaka... Takvima poručujem - svi se psi linjaju, manje ili više. Kome smeta, neka si nabavi ribicu.

Koliko nas psi poznaju, i koliko mi poznajemo njih?

- Većina ne poznaje svoje pse toliko dobro koliko oni poznaju nas - psi su naime savršeni antropolozi koji naše navike poznaju bolje nego mi sami. Psi znaju sve stvari koje mi radimo, a nismo ih ni svjesni, zato što imaju sve vrijeme ovog svijeta da nas prate pogledom i ne samo pogledom. I vole nas takve nesavršene beskrajno i ustrajno, pa čak i kad smo loši prema njima - stoga se ne kaže uzalud: budi onakav čovjek kakav tvoj pas misli da jesi. Zato se nekad pitam zašto psi toliko vole ljude, pogotovo kad čitam o strašnim primjerima mučenja ili izgladnjivanja pasa, poput psa Bona pokraj Sinja o čijoj je muci čitala cijela Hrvatska, ali i mnogih drugih, bezimenih žrtava nasilja.

O nasilju nad životinjama je važno brinuti, govoriti i pisati te se protiv njega boriti zato što je to samo vrh ledene sante i pokazatelj zdravlja jednog društva. Naime, djeca koja muče životinje su najčešće i sama žrtve zlostavljanja.

Svako malo čitamo o zlostavljačima, tuku pse, namjerno ih izgladnjuju, gase duhan na njima...

- I ne samo pse. Kao što sam gore natuknula - ako je netko u stanju zlostavljati vlastito dijete, kako mu onda objasniti da treba biti dobar prema psu? Cijele vaše novine nemaju dovoljno prostora da vam kažem što mislim o zlostavljačima, bilo ljudi, bilo pasa. Nema tu razlike - zlostavljač je zlostavljač, i društvo bi to trebalo sistematski sankcionirati, rješavati, zaštićivati slabije...

Svojedobno se raspravljalo o tome imaju li psi pojam o vremenu?

- Svatko tko ima psa zna da itekako ima pojam o vremenu. Čak su vrlo točni, imala sam psa koji je u pet do sedam uzimao zdjelicu u zube i stavljao mi je pred noge. Moje tri kuje se oko osam sati uzvrpolje i počnu gledati mene, pa hladnjak, pa opet mene, a jedna od njih točno u pola jedanaest navečer inzistira na maženju, pogotovo ako sjedimo pred televizorom. Doduše, njihovo shvaćanje vremena i protoka sati i minuta je sigurno dosta drukčije od našeg, jer ga ne mjere u mjernim jedinicama - ali reći da ga nemaju je po mom mišljenju - smiješno.

Jesu li ljubomorni?

- Smatra se da psi imaju osnovne emocije među koje ne spada nužno i ljubomora, onako kako je mi shvaćamo. Ali vole biti u centru pažnje i često se guraju u naš fokus - pogotovo kada osjete da smo usmjereni na nekog drugog. Na portal nam često stižu svakakva pitanja, pa čak i tipa: moj pas je ljubomoran na dečka - što da radim? Na to je konkretno pitanje odgovorila moja suradnica, etologinja Irena Petak, koja je potvrdila da i nju klijenti to znaju pitati. Neki psi znaju raditi i sitne spaćke vlasnicima – ne znam kako drukčije to nazvati.

Svaki pas definitivno ima svoju osobnost, baš kao i svaki čovjek. Ali mi ih često generaliziramo - mnogi ljudi recimo smatraju da bi se svi psi međusobno trebali slagati i igrati, ali ne razmišljaju o tome da se niti oni ne slažu i ne zabavljaju sa svim ljudima koje slučajno u prolazu sretnu na ulici. Ponekad bismo ih trebali uspoređivati sa sobom, ali tako da razmislimo o svojim ponašanjima u nekim situacijama s drugim ljudima i usporedimo ih s njihovim ponašanjima prema drugim psima.

Za pse se kažu da su inteligentni kao djeca od dvije i pol, tri godine?

- Prije svega to je glupost. Imam alergije na te kategorije - veliki je problem što cijeli svijet oko sebe i sva živa bića mjerimo prema sebi. Zašto bismo pseću inteligenciju mjerili prema svojoj? Ja bih rekla da su psi za neke stvari sposobniji i pametniji od ljudi - isto kao što su ljudi za neke stvari bolje osposobljeni - pogotovo zato što živimo u svijetu koji je vrlo udaljen od prirode. Stoga valjda i očekujemo da se pas ponaša kao čovjek.

Na primjer, mi se prije svega oslanjamo na verbalnu komunikaciju, a psi komuniciraju cijelim tijelom, a pogotovo im je važan miris, iz kojega dobiju puno više informacija nego što smo ih mi u stanju dobiti iz vizualne komunikacije. No mi ih često ne puštamo da njuše jedni druge - jer se najzanimljiviji mirisi za njih nalaze u dijelovima tijela koje mi smatramo prljavima. A pomislite koliko bi nam bilo lakše da jednim udisajem možemo znati je li netko dobar partner za nas. Uostalom, što reći o našoj inteligenciji kad kao navodno superiorna vrsta uništavamo vlastito stanište?

Spomenuli ste emocije, nedavno je dokazano da ih psi itekako imaju? Što je konkretno pokazalo to istraživanje?

- Da, nedavno je dr. Gregory Burns, psihijatar sa Stanforda, to i znanstveno dokazao uz pomoć svoje udomljene kujice koju je naučio da mirno leži u simulatoru a kasnije u uređaju za magnetsku rezonanciju - ako niste znali, unutra je užasno bučno! No upotrijebio je samo pozitivne metode treninga uz nagrade i poslije obučio ostale pse svojih kolega i studenata, kojima je potvrdio da su se u mozgu na različite podražaje, pa čak i slike - aktivirali isti centri u kojima se odražavaju emocije kao i kod ljudi. I nije to jedino istraživanje ove vrste.

On je samo utro put drugima, poput recimo znanstvenika s mađarske akademije nauka Eotvos Lorand Univerziteta u Budimpešti, koji su također sličnim eksperimentom utvrdili: “Mislimo da psi i ljudi imaju slične mehanizme prerađivanja emocionalnih informacija”.

Dakle, iz toga proizlazi da kada se vi rasplačete, a pas vas tužno gleda i pokuša vas lizati ili skakuće oko vas kad ste vi veseli i maše repom, zapravo dijeli istu ili sličnu emociju koju imate i vi. Neki moji psi su se užasno uzrujavali kada bih zaplakala, na primjer, a jako dobro znaju i kada smo ljuti ili nervozni, tada nas se najčešće klone jer osjećaju miris adrenalina, kortizola, kemije tijela koja im ukazuje da nešto nije u redu. Psi su se razvili uz nas pa je to i očekivano - neki ljudi mi znaju reći da njihovi psi „čitaju misli“, pa bi se na neku foru moglo reći da je to gotovo tako.

No kada bismo uložili nešto vremena da i mi promotrimo njih na isti način i s istim zanimanjem - vrlo brzo bismo i mi čitali njihove misli. Ja u svakom trenutku točno znam kako će moji psi na što reagirati i pokušavam izbjeći neke nepovoljne situacije.

Spavate li sa svojim psima?

- Da, umiruju me, ali nisam u tome sama - nedavno je objavljeno istraživanje koje govori da žene imaju bolji san kad su krevetu sa psima nego s muškim partnerom. Rekla bih da psi manje hrču, osim ako imate brahiocefaličnu pasminu - mopsa, boksera, buldoga... Uostalom, ljudi i psi zajedno spavaju već tisućama godina, dapače, nekada su ih smjeli držati u samostanima, muškim i ženskim, a mogli ste ih povesti sa sobom u crkvu kako bi vam grijali noge - sve do nekog 15. stoljeća. A služili su i da privuku nametnike s ljudi na sebe - danas srećom postoje sredstva protiv nametnika pa kada spavate sa svojim psom, točno znate koliko vas je u krevetu.

A mužjaci?

- Imala sam dva mužjaka, šetam susjedova psa, moram reći da meni kuje bolje odgovaraju. Kad njega šetamo, zbilja imam dojam da šetam psa s tri frendice! Imam dojam da su kuje puno razumnije.

Kako se ljudi, načelno govoreći, ponašaju prema psima?

- Ljudi prije svega ne poštuju njihovu "psetost", kao da žele da budu ljudi. Kao što sam već spomenula, oni su primarno orijentirani na miris, a često im ne dopuštamo da njuše stvari i druge pse. Moramo shvatiti da je to kao da vam netko zaveže oči i gurne vas na ulicu da se snalazite. Očekujemo da znaju što od njih želimo ali najčešće ne znamo to adekvatno prenijeti pa smo ljuti na njih umjesto na sebe.

Ima vlasnika pasa vegana koji svoje pse hrane veganskom prehranom, dakle samo biljke?

- To je zlostavljanje životinje. Psi su primarno mesožderi. To je kao da ja kozi ne želim dati travu nego joj na tanjur stavim šniclu. Ljudi koji planiraju tako hraniti svog psa trebali bi razmisliti o nekoj drugoj vrsti ljubimca. Kunići su, primjerice, super ljubimci. A danas ljudi u gradovima imaju čak i vijetnamske patuljaste svinjice - svinja je životinja otprilike inteligencije psa ako ne i malo "pametnija", i možete je naučiti sve što i psa. Samo, nažalost, o inteligenciji i osjećajima drugih životinjskih vrsta uglavnom biramo ne misliti jer su one većini ljudi i svakako psima - hrana.

Stoga smatram veganski pokret izrazito pozitivnim, ali treba povući crtu kod hranjenja mesojeda veganskom hranom. Jer to opet vodi zlostavljanju životinje u ime etike. I da, pas će preživjeti, ali moguće su posljedice za zdravlje jer, iako može probavljati ugljikohidrate, sam pogled na zubalo neke životinje govori o tome što bi trebala jesti. Svinja je, recimo, svejed.

Jeste li vi vegan ili vegetarijanac?

- Odgojena sam kao vegetarijanka, ali povremeno jedem ribu, ljeti svakako, jer ljetujem na Kornatskom otočju na tzv. robinzonski način. Znači, jedemo ono što ulovimo.

Ljudi su se jedno vrijeme i pokapali zajedno sa psima?

- Pa evo, nedavno se jedna Amerikanka dala pokopati sa svojim zdravim psom koji je za tu priliku eutanaziran, s čim se nikako ne slažem. Ne da ne mislim da se čovjek ima pravo ukopati s kim ili čim god hoće, ali nema pravo ubiti u tu svrhu, iako su u prošlosti ljudi to itekako činili - nisu ubijali samo životinje nego i druge ljude. Ali da, najstariji poznati grob u kojem je sahranjeno dvoje ljudi i jedan pas nađen je pored Bonna 1914. godine, a star je oko 14.000 godina. U grobu se nalazio muškarac srednjih godina, mlađa žena i pas star sedam mjeseci. Nesumnjivo su namjerno tako sahranjeni istovremeno, jer su posuti crvenim okerom - hematitom, što je bio tadašnji pogrebni običaj, čak su i neandertalci tako sahranjivali svoje mrtve.

No, ni danas ne znamo sve okolnosti tog ukopa, ali zooarheolog je nedavno na osnovi sačuvanih ostataka ustanovio da je mladi pas tri mjeseca bolovao od štenećaka i na kraju uginuo od te bolesti, koja je i danas opasna za necijepljene pse.

Čak i uz modernu veterinu danas je vrlo teško održavati na životu tako bolesnu životinju - potrebna joj je infuzija i razna simptomatska terapija protiv proljeva, povraćanja, upale sinusa, bronhitisa, neuroloških ispada, itd. Znači da su se za njega morali brinuti 24 sata dnevno - u ledenom dobu!?

To je svakako pokazatelj da je taj pas bio važan, ali ne smijemo to gledati iz svoje današnje perspektive i zaključiti da je bio ljubimac - možda je bio važan za zajednicu jer su neke druge zajednice uz pomoć pasa preživjele i lakše se prehranjivale, a možda je bio i dio sustava vjerovanja jer najranija su vjerovanja animistička i podrazumijevaju štovanje određenih životinja, „totema“. Inače, najstarije zabilježeno ime psa je Abuwtiyuw, što se izgovara kao Abutiu - a zapravo znači Vau Vau. Vau Vau je najstarija životinja čije nam je ime ostalo sačuvano, a bio je sahranjen s jednim egipatskim faraonom prije gotovo 5000 godina.

Koje su najstarije pasmine?

- Smatra se da među najstarije pasmine spadaju psi tzv. primitivnih pasmina - barem prema genetici, a to su akita inu, aljaški malamut, basenji, čau-čau, šar pei, šiba inu i sibirski haski. Međutim, o pasminama možemo govoriti tek unatrag dvjestotinjak godina otkada postoje rodovnici jer većina od danas poznatih tristotinjak pasmina je nastala tek nakon završetka feudalnog društva, i to ponajviše nakon pojave industrijalizacije i samim time srednje klase.

Do tada je pas uglavnom radna životinja, a ljubimac samo u povlaštenim slojevima, i to uglavnom negdje od srednjeg vijeka - drugim riječima, najraniji kućni ljubimci su bili u domeni crkvenjaka i žena, piše Slobodna Dalmacija.

 

Lupanje psa novinama?

Je li povremeno lupanje psa novinama po stražnjici i dalje dobro rješenje?

- Apsolutno ne! Ima puno boljih "novijih" metoda - koje doduše postoje već dvadesetak godina - tzv. trening pasa s pozitivnim poticanjem, ali teško hvataju korijena jer smo mi ljudi po prirodi nasilna vrsta i nikako ne možemo spoznati da je moguća nenasilna komunikacija sa ljubimcem.

Fizičko kažnjavanje psa stvara nepovjerenje, a upravo je ono potrebno kako bismo imali poslušnog i kooperativnog ljubimca. A najgore je kada, primjerice, vlasnik počne mlatiti životinju dva sata nakon što je ona, recimo, "skrivila" nešto. Znači, dolazite kući, pas vas veselo pozdravi, mazite se u hodniku, da biste zatim u kuhinji ugledali ispreturanu kantu za smeće i natukli psa! Pas će zaključiti da ste neurotični i da vam se ne može vjerovati jer prvo mu se veselite i mazite ga, a minutu kasnije ga tučete!

Nagrada, kao i kazna - a ignorirati psa nekoliko minuta je većini ljubimaca grozna kazna - treba doći unutar tridesetak sekundi od radnje koju je pas napravio. U ovom slučaju krivi ste vi, jer se niste pobrinuli da pas ne može doći do smeća i iz njega pojesti nešto čime bi se mogao zadaviti, otrovati, itd.
Međutim, kod nas je još uvijek "normalno" tući žene i djecu, manjine, turiste, pripadnike drugih skupina, pa kako onda očekivati da ćemo shvatiti da ne treba tući pse.

 

Moje tri ženke

Koliko imate pasa?

- Tri kuje. Dvije su udomljene, a treću sam kupila od odgovornog i odličnog uzgajivača od kojeg sam kupila i prošlu Jack Russell terijerku. Što znači da su roditelji i štenci bili pregledani i testirani na najčešće bolesti te pasmine, što i jest jedini način da se vlasnik osigura da kupuje zaista zdravog pripadnika pasmine.

Osim Parson/Jack Russell terijera, posve mi je svejedno kakav je pas, pa tako imam jednu križanku zlatnog retrievera i labradora koju sam našla na ulici i malu mješanku koju sam uzela na privremeni smještaj, ali nas je sve šarmirala i ostala.​ To su za mene jedina dva načina nabave pasa, a tzv. kućne uzgajivače, odnosno štancere koji prodaju "rasne pse bez papira" duboko prezirem jer u stvari "papiri" koštaju oko 200 kuna, ali ono što se njima ne da je izići na uzgojni pregled, platiti parenje s kvalitetnim mužjakom, testirati oba roditelja na najčešće bolesti, testirati potomstvo, odnosno napraviti sve što je potrebno da ne prodaju nekome bolesnog psa.

Nažalost, nisu niti svi registrirani uzgajivači kod nas odgovorni, a budući da ljudi nemaju novca, misle si "što će mi papiri" i kupe psa za nekoliko stotina kuna umjesto da udome nekog mješanca koji će možda biti i zdraviji i dugovječniji jer je morao preživjeti do trenutka udomljenja.

Također, udomljenjem ili odgovornom kupnjom suzbijate i šverc jeftinih pasa iz velikih farmi pasa, gdje ih drže u kavezima poput kokoši, pogotovo male pasmine. Patnje tih kuja ne mogu ni opisati, a takav će vam psić mjesecima urinirati po stanu i bojati se svoje sjene jer nije adekvatno socijaliziran, ali to je jedna druga strašno važna tema za koju nisam sigurna da imamo vremena... Svakako, ako baš želite neku pasminu - morate znati u što se upuštate jer mnoge su pasmine uzgajane za točno određenu svrhu koja vam može otežati suživot.

Udomljavanje je bolja opcija jer možete uzeti psića na privremeni smještaj od neke udruge i tako se s njim bolje upoznati.

Naslovnica Tribina

Najčitanije

RAZGOVARALI SMO S ČOVJEKOM KOJI STOJI IZA DNEVNE DOZE PROSJEČNOG DALMATINCA 'Gospodine Mišo, može li ova fotka časne koja bi se okupala, ali nije zadužila opremu jer je zimi umjesto badića plela nakurnjak za župnika?'

'Gospodine Mišo, može li ova fotka časne koja bi se okupala, ali nije zadužila opremu jer je zimi umjesto badića plela nakurnjak za župnika?'
1. Gospodine Mišo, vaša Dnevna doza prosječnog Dalmatinca godinama otkriva zanimljivu stranu Dalmacije. Kada ste...
'Gospodine Mišo, može li ova fotka časne koja bi se okupala, ali nije zadužila opremu jer je zimi umjesto badića plela nakurnjak za župnika?'