Cijeli svijet ponovno priča o Greti Thunberg. Ovog puta zbog UN-ova klimatskog summita na koji je došla jedrilicom kojom je preplovila Atlantik.
“Kako se usuđujete?”, u suzama je ispitivala na panelu obraćajući se svjetskim vođama. Ovaj je istup samo dio niza njezinih poruka koje su obišle svijet. U siječnju je tako imala poznati govor na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu.
“Ovdje sam da kažem, naša kuća je u plamenu”, počela je svoje predavanje, a njezina majka Malena Ernman upravo je tu rečenicu iskoristila za naslov svoje knjige - “Naša kuća u plamenu”. Iako je na knjizi potpisana cijela obitelj Thunberg, ovaj je miks (auto)biografije i iznošenja znanstvenih činjenica o okolišu u najvećoj mjeri napisala upravo majka Malena. Danas službeno izlazi hrvatski prijevod te knjige.
Majka Malena kaže da je to priča o životu koji je Gretu odveo do štrajka, koji se kasnije održavao u gradovima diljem svijeta, a primjer ove 16-godišnjakinje slijedili su milijuni druge djece.
Iako je to knjiga o klimi, Malena, inače profesionalna pjevačica, u njoj iznosi brojne privatne detalje koji daju uvid u život djevojke koja sada izaziva oprečne, ali vrlo snažne reakcije.
“Kad sam zatrudnjela s našim prvim djetetom, Gretom, Svante, inače glumac, radio je u tri kazališta u tri različita grada, Östgötateaternu, Riksteaternu i Orionteaternu. Paralelno. Mene je, pak, čekalo više godina pod obvezujućim ugovorima u raznim opernim kućama diljem Europe. Na tisuću kilometara udaljenosti telefonski smo raspravljali o tome što možemo učiniti da bi naša svakodnevica profunkcionirala.
Selili se po Europi
‘Ti si među najboljima na svijetu u tome što radiš’, rekao mi je Svante. ‘Pročitao sam to u najmanje deset različitih novina, a ja sam na švedskoj kazališnoj sceni ravan basistu. I, uostalom, stvarno zarađuješ više novca.’ Malo sam bezvoljno negodovala, ali izbor je bio jasan. Nakon svoje posljednje predstave Svante je doletio k meni u Berlin”, opisala je kako se njen suprug odlučio ostaviti svojeg posla i biti kod kuće, potpuno posvećen djeci i supruzi. Tako je živio punih 12 godina.
“Bilo je jako iscrpljujuće, ali i jako zabavno. Dva bismo mjeseca živjeli u jednom gradu, a onda bismo otputovali u sljedeći. Berlin, Pariz, Beč, Amsterdam, Barcelona. I tako ukrug”, piše Malena, pa nastavlja: “Provodila sam 20 - 30 sati tjedno na probama, a ostatak vremena bili smo zajedno. Slobodni. Bez rodbine, osim njegove majke Mone. Bez prijatelja. Bez večera. Bez zabava. Samo mi. Beata se rodila tri godine nakon Grete, a mi smo kupili Volvo V70, malo veći automobil, da bismo imali mjesta za kuće lutaka, medvjediće i tricikle. Život je tekao dalje. Iz grada u grad, opet iznova. Bile su to fantastične godine.
Zimi bismo živjeli u svijetlim i lijepim stanovima s prijelaza stoljeća, sjedili na podu i igrali se s djevojčicama, a kad bi nastupilo proljeće išli bismo svi u šetnje šumovitim parkovima. Naša svakodnevica nije bila nimalo slična ičemu što smo poznavali. Naša svakodnevica bila je sasvim čarobna”, piše majka u obitelji Thunberg prije nego što progovara o problemima koje podrazumijeva život s kćerkama koje se bore s Aspergerovim sindromom i ADHD-om.
“Greta je upravo krenula u peti razred i nije se osjećala najbolje. Noću, kad je trebala spavati, ona je plakala. Plakala je na putu u školu. Plakala je na nastavi i na odmorima i dobivali smo pozive iz škole gotovo svaki dan. Svante bi odmah krenuo po nju i doveo je kući. Doveo bi je našem Mojsiju, jer samo joj je Mojsije mogao pomoći. Sate je provodila s našim zlatnim retriverom, mazeći ga i milujući po krznu. Probali smo sve što smo mogli, ali ništa nije pomagalo. Progutao bi je nekakav mrak i ona bi prestala funkcionirati. Prestala je svirati klavir. Prestala se smijati. Prestala je govoriti. Prestala je jesti”, piše Malena, koja se, da bi bila uz Gretu, odrekla operne karijere.
Muka za stolom
Greti je, prisjetila se, ponekad za pojesti trećinu banane trebalo i gotovo sat vremena. “Na zid smo postavili bijeli A3 papir na koji bilježimo sve što Greta pojede i koliko joj za to treba vremena. Nije puno. I ne ide brzo”, pisala je. Za svaki obrok bio je potreban veliki trud. “Uzimamo određen broj na tanjur, igramo zahtjevnu igru ravnoteže. Uzmemo li previše, naša kći neće pojesti ništa, a uzmemo li premalo, premalo će hrane unijeti. Sve što pojede očito je premalo, ali svaki mali zalogaj čini joj dobro i ništa se ne smije potratiti. Greta sjeda i sortira njoke. Preokreće ih. Pritišće ih i tada sve ispočetka. Nakon dvadeset minuta počinje ih jesti. Liže ih i siše i žvače malenim ugrizima.
Sporo joj ide. Epizoda završava. Trideset devet minuta. Krećemo s novom i zapisujemo različite vremenske razmake, broj ugriza po epizodi, ali ne govorimo ništa. “Sita sam”, kaže ona najednom. “Ne mogu više.” Svante i ja se ne gledamo. Moramo se othrvati osjećaju isfrustriranosti jer smo počeli uviđati da jedino tako sve funkcionira. Iskušavali smo i druge taktike. Sve zamislive načine. Oštro smo zapovijedali. Derali smo se, hihotali se, prijetili, preklinjali, zapomagali, plakali i nudili mito, kakvo god da nam je palo na pamet. No, čini se da ovo funkcionira najbolje. Svante ide do papira na zidu i zapisuje: ‘Ručak: 5 njoka. Vrijeme: 2 sata i 10 minuta’”, prisjetila se majka teških trenutaka s djetetom kojem je kasnije dijagnosticiran Aspergerov sindrom. U nekim je trencima, priznaje, gubila strpljenje.
“’Jedi već jednom!!! Moraš jesti, zar ne kužiš?! Moraš jesti jer ćeš inače umrijeti!!!’ Tada Gretu obuzima njezin prvi napad panike. Proizvodi jedan zvuk koji nismo nikada prije nigdje čuli. Ispušta urlike kao iz kakve provalije i to traje više od 40 minuta. To je prvi put otkad je bila dojenče da čujemo njezin vrisak”, napisala je.
Napadi vršnjaka
Zbog ponašanja koje je često bilo neuobičajeno, Greta, koja je znala izrecitirati periodni sustav elemenata u manje od minute, često je bila na meti svojih vršnjaka. “Tu su priče o guranju i bacanju na tlo na školskom igralištu ili o navođenju na čudna mjesta, priče o sustavnoj otuđenosti i o slobodnom teritoriju zahoda za djevojčice u koji se ponekad uspije sakriti i plakati prije nego što je odmori prisile na izlazak na školsko igralište. Sve to što se dogodilo Svante i ja prenosimo školi, ali škola se ne slaže.
Njihovo je viđenje situacije drugačije. Školska uprava zapravo želi reći da je Greta sama kriva jer je više djece u više navrata izjavilo da se Greta ponaša čudno, da govori pretiho i da nikada ne pozdravlja. To su nam poslije napisali i u mailu. Pisali su još gore stvari od toga, što je bila sreća za nas, jer kad smo odlučili prijaviti školu inspekciji, imali smo toliko dobre argumente da uopće nije bilo sumnje hoće li školska inspekcija odlučiti u našu korist.
Gretina učiteljica Gretu nastavlja podučavati potajice. Više je puta od školske uprave dobila upozorenje da to ne čini, pa joj je naposljetku i zaprijećeno otkazom bude li uopće razgovarala s Gretom ili s nama općenito. I tako se to odvijalo. Tjedan za tjednom. Greta bi se ušuljala u školsku knjižnicu i išuljala iz nje, a Svante bi je čekao ispred u automobilu”, ispričala je majka.
Podijelila je i priču o tome kako se Greta zapravo počela ozbiljnije interesirati za klimatske promjene - nakon što su u školi gledali film o zagađenosti planeta. Druga djeca su ga po izlasku iz učionice već zaboravila, ali Greta je i dalje ostala pod snažnim dojmom, a kasnije u knjizi se i sama osvrnula na činjenicu da zbog svoje bolesti nema kognitivnu disonancu te da jednostavno nije mogla ignorirati činjenicu da je planet “u plamenu”. Gretin aktivizam nije samo klimatski.
“Razmišljamo o tome kako najveću izbjegličku krizu od Drugoga svjetskog rata ne može riješiti nijedna zemlja na svijetu, a da mi u civilnom društvu ne zasučemo rukave i pokušamo pomoći. Činimo što možemo. Beata i Greta žele učiniti još više te predlažu da našu ljetnu vikendicu na otoku Ingaröu damo na korištenje kao smještaj za izbjeglice. U studenome se tamo doseljava malena obitelj. Sređujemo im karte za autobus i hranu, mogu ondje živjeti dok ne dobiju rješenje o zahtjevu za azil. Vikendom idemo k njima, jedemo sirijska jela sa svim našim susjedima i gledamo slike iz Damaska”, piše Malena.
Osim bolesti i problema s kojima se nosila Greta, obitelj je imala komplikacije i s mlađom Beatom. “’Vi se brinete samo o Greti. Nikada o meni. Mrzim te, mama. Ti si najgora mama na cijelom svijetu, ti glupa, fucking glupačo’, dere se ona, kad me Pingu pogodi ravno u glavu.
Nakon njega dolijeću Harry Potter, Angelina Balerina i stotine drugih filmskih junaka”, prisjetila se Malena u knjizi brojnih stresnih i konfliktnih situacija. Ipak, bolesti nisu nešto s čime se oni ne mogu nositi. “Autizam i ADHD, kao i ostali neurorazvojni poremećaji ponašanja, sami po sebi ne predstavljaju nikakav invaliditet. U mnogim slučajevima oni mogu biti upravo suprotno, supermoći, i poslužiti onim načinima razmišljanja izvan zadanih okvira o kojima govore umjetnici. Umjetnici poput mene, na primjer”, piše govoreći o svojim kćerima. Beati je kraju dijagnosticiran ADHD s karakteristikama Aspergera, OKP-a i sindroma protivljenja.
Iskreni Trump
Uvijek beskompromisne, Greta i Beata znale su biti oštre i prema roditeljima. “Vi poznate ličnosti za okoliš ste ono što je Donald Trump za multikulturalno društvo’, govori nam Greta za doručkom. ‘Donald Trump je barem iskren. On ulaže u biznis i novce i nije ga briga za Pariški sporazum, pa svi misle da je ekstremist. A mi činimo identičnu stvar”, govorila je Greta.
Knjiga je zaključena njezinim najpoznatijim govorima. “Svi su se naviknuli na to da se sve prilagođava njihovim osobnim potrebama. Ljudi su poput male, razmažene djece. I onda se žale da smo mi djeca lijena i razmažena. Znam da mi s Aspergerovim sindromom ne možemo shvatiti ironiju, jer tako stoji u priručniku koji su neki starci napisali o takvima kao što sam ja, ali ja ne vjerujem da se ironija može dočarati puno bolje od ovoga”, jedan je od Gretinih zaključaka.