JURICA PAVIČIĆ Kako sam slušajući Mirjanu Hrgu s 40 godina fatalnog zakašnjenja konačno saznao čemu su služile one Titove slike u okviru od školjaka

JURICA PAVIČIĆ

U socijalističkoj Jugoslaviji u kojoj sam odrastao službene fotografije Josipa Broza Tita visjele su kojekuda. Crno-bijele fotografije Tita u civilu visjele su u školskim razredima, u salama za sastanke, u mjesnim zajednicama i važnijim uredima. Kočile su se na gradskim trgovima i stajale u kutu na svečanim akademijama. Moglo ih se, pamtim, kupiti čak i na tržnicama. Na splitskom Pazaru - pamtim i to - osobito su popularne bile one s okvirom od morskih školjki. Turistički Tito u okviru od školjki, zagubljen među drvenim čapljama i paketićima lavande: to je slika koja mi padne na pamet kad se sjetim splitskog Pazara 70-ih.

 

U socijalističkoj Jugoslaviji Titov je portret doista bio vidljiv posvuda. Ipak, postojalo je jedno mjesto gdje ne pamtim da sam ga viđao. Nisam ga viđao u stanovima ljudi.

Tijekom 70-ih i 80-ih zalazio sam u brojne privatne stanove rođaka, poznanika, prijatelja iz generacije. Poznanstva i socijalni kontakti dovodili su me u različita kućanstva. Zalazio sam u kuće komunista i nekomunista, vjernika i ateista, katolika i pravoslavaca, buržoazije i radnika. U tadašnjem Splitu - gradu velikog vojnog garnizona - čovjek bi s vremenom iz iskustva naučio razlikovati suptilne nijanse političke, ideološke i etničke semantike.

Ovisno o vjeri, politici i partijskoj pripadnosti, moji su znanci kitili bor prije ili poslije Badnjaka, jesu ili nisu pod bor stavljali Betlem, jesu ili nisu na Dan mrtvih palili svijeće ili za Uskrs pekli pince. Podrijetlo i politiku ljudi u čijoj si kući bio mogao si razaznati po sitnim detaljima, po ikoni obiteljske slave, po naljepnici mjesne župe na vratima, po mjestu koje su na regalu imali Vladimir Dedijer ili Dika Marjanović ili Vjekoslav Klaić. O podrijetlu i politici ljudi kod kojih sam zalazio mogao sam nešto naslutiti čak i iz kolača koji su se pekli ili iz običaja da se - vrlo nedalmatinski - na ulaznim vratima izuvaju cipele.

Postojala je samo jedna stvar po kojoj NISI mogao razabrati opredjeljenje ukućana. U kućama, naime, baš nikad nisam viđao Titovu sliku. Postojala je neka fina nijansa političke semantike koja je sugerirala da je Titovoj slici mjesto u javnim, ali ne i u privatnim prostorima. Stoga je u kućama nisam viđao - ni u komunističkim, ni u oficirskim. Pogotovo je, naravno, nisam viđao u kućama “antikomunističkih familija”. Jer, zašto bi, kvragu, “antikomunistička familija” na zidu držala - komunističkog vladara?

Tako sam barem mislio do ovog tjedna. A onda sam ovog tjedna doznao da - kako već često biva - ja blagog pojma nemam o mudrosti našeg naroda.

Ovog tjedna, naime, u emisiji “Pressing” N1 televizije gostovala je bivša televizijska novinarka, a sada savjetnica predsjednice Republike, Mirjana Hrga. Mirjanu Hrgu, dakako, mnogi od nas pamte kao mladu i pravovjernu snagu televizijskog novinarstva 90-ih, kao novinarku koja je u intervjuima iskazivala divljenje viziji Gojka Šuška i čvrsto opredjeljenje za tuđmanističke ideje. Hrgu većina nas/vas standardno umeće u ladicu “desničarke”, pa je kao takva i dospjela u štab sadašnje predsjednice. Ipak, tog dana na N1 Mirjana Hrga se izautala i otkrila neke zanimljive potankosti o svom obiteljskom podrijetlu.

“Ja sam iz antikomunističke familije”, rekla je tog dana Hrga Iliji Jandriću, “do 1989. nisam ni znala što znači biti Srbin ili Hrvat”. A nakon što je u tim dirljivim bojama dočarala bratstvo i jedinstvo u svom rodnom Bjelovaru, Hrga je publici N1 odala najbolje čuvanu tajnu. Njeni možda - kako je rekla Hrga - jesu “bili antikomunisti”, “ali kod nas je u dnevnom boravku visjela najljepša slika druga Tita zato što nam je u kući bilo raznoraznih ljudi...” “To nije činjenica za šokiranje i medijsku senzaciju, nego smo to imali zbog činjenice da je moj tata bio obrtnik.”

Slušajući tako tog dana Mirjanu Hrgu na N1, konačnom sam - sa četrdeset godina fatalnog zakašnjenja - saznao čemu su služile sve one Titove slike s okvirima od školjaka što su se prodavale na Pazaru. Naravno, njih su kupovali “obrtnici”. Kupovali su ih “antikomunisti” i - općenito - svi oni “kojima u kući ima raznoraznih ljudi”. Kupovali su ih, naravno, zato da ih “raznorazni” vide i da “raznorazni” točno mogu znati da je to pravovjerna kuća, a ne leglo nekih tamo - boženamprosti - “antikomunista”.

Mirjana Hrga već je godinu dana savjetnica u Uredu predsjednice države. Ako sam do te TV večeri i imao dvojbe zašto je kao porezni obveznik plaćam, tog su se dana te dvojbe raspršile. Jer, te je večeri svoju savjetničku plaću Hrga zaradila. Ako mi ubuduće ikad bude trebao savjet o tome u kakvoj zemlji živimo, odsad ću pitati Mirjanu Hrgu. Tom jednom, majušnom amarkordovskom slikom ona je - naime - dočarala stvarni mentalni kod ove nacije. Mentalni kod koji nikad nije bio ni partizanski, ni ustaški, nego je u svojoj dubini uvijek bio i ostao - domobranski.

Čudite se bjelovarskom obrtniku “antikomunistu” koji na zid stavlja komunističkog vođu da ga svi vide? E, pa nemojte. Jer, upravo se taj isti Hrgin ćaća tijekom posljednjih sto godina toliko puta reinkarnirao. Toliko je puta promijenio “sliku na zidu” kako se mijenjala ideologija i vlast. Svi ti mali Hrge i hrge dočekivali su 1941. u Zagrebu Wehrmacht i 1945. u istom tom Zagrebu partizane. Iste te tisuće malih hrga četrdesetih su napučili političke škole, tečajeve i partijske ćelije, da bi devedesetih jednako tako napučili prve redove župa i katedrala. Tisuće takvih malih hrga postat će likovi “Pijane novembarske noći”, postat će junaci “Na rubu pameti” i Papićevih “Lisica”. Do 1948. na istom će tom zidu držati Staljinovu sliku, pa je šutke maknuti.

Držat će Titovu sliku, pa je ‘90. šutke maknuti. Bit će i za Serenissimu Veneciju i za cesarsko-kraljevsko Visočanstvo, bit će i za kralja i za doktora Mačeka, i za Savku i za Bakarića, i za Tuđmana i za Mesića. Četrdeset prve oblačit će se u domobrane, ‘43. već će biti partizani, a ‘93. već će biti hrvatski bojovnici.

Portreti na zidu će se mijenjati, a u ormaru će se samo gomilati kosturi predaka u čudnim, krivim i nepodesnim uniformama. Kosturi predaka koji su 1797. pokapali mletačku zastavu, predaka koji su 1918. klicali srpskom 11. puku, predaka koji su za Franju Josipa ratovali na Kobaridu, za Ducea ratovali u Abesiniji, za Tita na Sutjesci. U međuvremenu, na zidu kuće u koju “raznorazni zalaze”“ izmjenjivali su se portreti, Tita je zamijenio Tuđman, Tuđmana Ante Gotovina, a njega Alojzije Stepinac.

I danas u kući našeg vječno prilagodljivog hrge stoji točno onaj “portret” koji “raznorazni” očekuju. Viđate te male, zidne iskaze lojalnosti. Naljepnica župe na kućnim vratima. “Povijest Hrvata” u staklenom regalu. Krunica na šoferšajbi. Poster Gotovine u autopraonici ili garderobi. Mali, nalijepljeni Stepinac na naplatnoj kućici. Da, Stepinac se sada nosi. U ova nestabilna vremena on je “safe bet”, pouzdana karta, pouzdanija nego Plenković ili Kolinda.

Tako kroz političku semantiku već stotinu i kusur godina brode sve Hrge i sve hrge svijeta. A kad shvatite kako to funkcionira, također shvatite da je Mirjana Hrga mogla biti ono što jest i u drugom vremenu. Kao što je danas savjetnica “djevojci s krive strane željezne zavjese”, tako je i u neka druga vremena mogla biti savjetnica i Mesiću i Šušku i Anki Berus i Zdravku Tomcu i Dušanu Dragosavcu i Ivi Josipoviću.

Ali - također - shvatite i to da Kolinda Grabar-Kitarović nije mogla naći podesniju savjetnicu nego što je Mirjana Hrga. Jer, i sama Grabar-Kitarović nije ništa drugo nego do perfekcije doveden model “hrge”, prilagodljiv svakoj epohi, priljepčiv na svaku podlogu, suglasan sa svime što “raznorazni” očekuju. Istu tu Kolindu Grabar-Kitarović možete bez većih problema zamisliti i da 1942. pjeva “Giovinezzu”, i da ‘47. pjeva “Staljina i Tita/dva junačka sina”, i da 1980. pjeva “Mi ti se kunemo/da sa tvoga puta ne skrenemo”.

Istu Kolindu Grabar kakva je danas možete zamisliti i 1937. u Fasciju di Combattimento i 1947. u AFŽ-u i 1987. kao predsjednicu Mjesne zajednice u Grobniku. Svaka od tih Kolindi jednako bi s uvjerenjem izgovarala političke fraze vlastite epohe i nijedna od njih ne bi lagala. Svaka bi ih izgovarala s punim uvjerenjem i srcem zato što su to - za Kolindu, i za sve kolinde svijeta - to ionako prazne riječi. To su verbalni konfeti koje se raspršuje po zraku, papirići lišeni ikakvog sadržaja, prazni skup koji služi samo tome da ideološki stroj uprazno klopara te da “raznorazni” znaju da smo “mi” pravovjerni“ i naši.

Ti ljudi - ljudi koji stavljaju vladara na zid zato da “drugi vide” - bili su i ostali najjača hrvatska stranka, najtrajnija ideologija, najmasovnija demografija, najpostojanija politička konstanta. A ti i takvi ljudi - sve hrge ove zemlje - u Kolindi Grabar-Kitarović našli su svoj najčišći politički izraz.

To je jedino, ali doista jedino po čemu je ona zbilja “jedna od nas”.

Naslovnica Tribina

Najčitanije

NERASKIDIVE POVEZNICE 'Za neke je bila 'hodajući skandal', teatrizirala je i vlastitu smrt...': na komemoraciji Mani Gotovac govorilo se s puno emocija; Stigle su kći Katja i unuka Brina, okupili se i brojni prijatelji i kolege

'Za neke je bila 'hodajući skandal', teatrizirala je i vlastitu smrt...': na komemoraciji Mani Gotovac govorilo se s puno emocija; Stigle su kći Katja i unuka Brina, okupili se i brojni prijatelji i kolege
Sve što je činila, govorila i pisala i kako je živjela Mani Gotovac činila je na samo sebi s...
'Za neke je bila 'hodajući skandal', teatrizirala je i vlastitu smrt...': na komemoraciji Mani Gotovac govorilo se s puno emocija; Stigle su kći Katja i unuka Brina, okupili se i brojni prijatelji i kolege