ZADARSKI INKUBATOR ZA MALE GENIJALCE Ma kakve video igrice, kompjuteri, smartfoni... djeca u Casperu obožavaju - šah!

Mathewu su četiri godine, a njegovu bratu Marinu tri. Sjede jedan nasuprot drugom u debeloj sjeni borova, brzo će podne, a ispred njih na stolu šahovska ploča s postavljenim figurama. Novinarski upad im odvrati pažnju, ali samo zakratko. Mathew nas odmjeri i povuče novi potez. Pješakom.

- Pa, da... - kaže naš sugovornik.

Idemo dalje, do susjednog stola. Diari je sedam, a bratu joj Damianu deset godina. I oni igraju šah, ali nešto malo ozbiljnije od Mathewa i Marina. Diara je prošle godine postala državna prvakinja u šahu u kategoriji do šest godina, s drugim mjestom u kategoriji do sedam godina. Damian, on je malo čudo. Ove godine je četvrti put postao prvak države u šahu, u kategoriji do 11 godina. Prije toga državna prvenstva osvajao je sa šest, sedam i osam godina. I on i sestra imaju kući punu vitrinu medalja osvojenih s raznih šahovskih natjecanja. Njoj je, valja ponoviti, sedam, njemu deset godina, a vi se sigurno pitate gdje smo mi to upali? Iskreno, ni nama nije baš najjasnije. Oko nas je dvadesetak djece u dobi od dvije do sedam godina. Dobar dio ih je bos ili gol do pojasa. Neki se igraju u grupicama, drugi samostalno izvode vratolomije, poput Marina s početka priče, kojem je usred partije šaha došlo da se malo "objesi" na trapez što se spušta s borova, pa se njiše kao Tarzan.

Druga se djeca penju po toboganu i drveću ili nešto kopaju po zemlji, donose, odnose, bacaju, dodaju, ali nitko, zanimljivo, ne plače. Nitko se među tih dvadesetak klinaca ne svađa, ne dere, ne gnjavi jedan drugoga, odguruje, spotiče... Kao da je sve pod nekom kontrolom, a kontrole zapravo nigdje nema. Mislim, ima je, tu su profesionalni odgojitelji, ali kontrola o kojoj govorimo se ne vidi. Ona je nekako prirodno uspostavljena. Kao da ti mali ljudi, nama ni do pojasa, sami vladaju nad cijelim svijetom. Razigrani su i nasmijani, ali opet djeluju tako mirno i staloženo. Posve su cijepljeni od one dječje nervoze koja se na sličnim mjestima lančano prenosi pa jedan plačljivac može "zapaliti" cijelo dvorište.

Puni i usred ljeta

Mi smo u "Casperu", zadarskom šahovskom klubu, zapravo u njihovoj dječjoj igraonici koja jako nalikuje na dječji vrtić, i to vjerojatno jedini u Hrvatskoj koji u svom programu ima učenje šaha. Tu drevnu cerebralnu igru sa šesnaest crnih ili bijelih figura na kvadratima podijeljenoj ploči djeca u dobi od dvije godine do sedam godina uče svakodnevno, tri puta po dvije minute dnevno. Ustvari nisu ni svjesni da uče šah jer cijeli proces odrađuju kroz igru koja ih sve strašno okupira. Toliko snažno da do šeste godine svi dobro nauče igrati šah, a neki među njima postanu izvanserijski šahisti.

- Diara je počela igrati šah s četiri godine, Damian s pet. Osvajanjem ovogodišnje titule prvaka Hrvatske Damian je stekao pravo na sudjelovanje na europskim i svjetskim prvenstvima - kaže nam njihov otac Dario Vučenović, jedan od roditelja koji su olučili svoju djecu upisati u "Casper". Iako je ljeto i sezona godišnjih odmora kada druge igraonice i vrtići ne rade, u "Casperu" je jako živo. Sada je tu dvadesetak klinaca, a preko zime ih broj zna narasti do 35.

U dvorištu prekrivenom borovim iglicama ispred niske zgrade smještene u jednom kutku nekadašnjeg kompleksa bivše zadarske vojarne "Franko Lisica" djeca se slobodno igraju. Zgrada je prije nekoliko godina zahvaljujući pomoći roditelja, privatnim donacijama i Gradu Zadru, koji je prepoznao vrijednost kluba i programe igraonice, obnovljena i u njoj se sada svakog petka održava brzopotezni šahovski turnir polaznika. Ljeti se turnir organizira na otvorenom, ispod borova, na zemlji, u kojoj svi klinci nevjerojatno uživaju.

"Casper" ove godine slavi 20. rođendan. U ta dva desetljeća kroz ovu neobičnu kombinaciju dječje igraonice i vrtića prošlo je nekoliko stotina malih Zadrana među kojima su neki za koje ste sigurno čuli ili ćete tek čuti. Recimo, tri ovogodišnja državna prvaka u matematici bivši su "učenici" "Caspera". Namir Agić najbolji je u matematici za četvrte razrede osnovne škole, Noel Lakić među učenicima osmih razreda, a Daniel Paleka, koji se s matematičke olimpijade u Hong Kongu nedavno vratio sa srebrnim odličjem, državni je prvak u kategoriji završnih razreda srednjih škola. Sva trojica su, naravno, strastveno igrala šah.

- Rano učenje šaha je važno za talentiranu djecu jer tako njihove sposobnosti brže dolaze do izražaja. Pogotovo ako su neopterećeni, ako im je učenje zapravo igra. Naime, svi oni ovdje žele igrati šah - govori Veljko Šagi, vlasnik ovog malog inkubatora za genijalce, koji je cijelu stvar pokrenuo gotovo sasvim slučajno kao nepopravljivi šahovski entuzijast.

Danas je njegov "Casper" stasao u kultno mjesto za djecu, ali i roditelje koji obožavaju što im djeca tu pohađaju igraonicu. Šagi priznaje da "Casper" nije nikada promišljan kao nekakav elitistički model "dječjeg vrtića", naprotiv, nastao je kao plod intuitivnog pedagoškog rada s djecom. Najprije svojom, koju je od ranih nogu podučio šah i tako uvidio koje sve prednosti igranje šaha ima u razvoju djeteta, od mentalnog i kreativnog do psihološkog i društvenog... I sam se iznenadio učincima i svi su, kaže, odreda pozitvni. Tu je "metodu" odlučio ugraditi u svoju dječju šahovsku radionicu, a kako se brzo pokazalo da djeca vole biti na otvorenom, slobodna i nesputana, bez krutog nadzora i pravila, sve ih je teže bilo vratiti svojim kućama, pa su roditelji Šagija počeli nagovarati da igraonicu "nadogradi" u dječji vrtić. Sad vam je sigurno malo jasnije zašto je "Casper" usred ljeta pun djece, jer roditelji mogu biti spokojni da su im djeca na dobrom i sigurnom mjestu.

Finski model, bez presinga

- Ja im zapravo podvaljujem igranje šaha. Tri puta dnevno po dvije minute. Šah nije jednostavno naučiti djecu ni u puno odraslijoj dobi, a kamoli takve mališane, kojima je teško zadržati pažnju na bilo što. Zato im šah u početku doziram kao zabavu, kao igru između konjanika i topova, između kralja i kraljice. Vrlo brzo dječji interes raste i uskoro svi žele igrati šah. Šah im ubrzo postaje nagrada za nešto što su dobro napravili. Ono: "Yes, danas ću igrati šah!" To im puno znači. Tu je i socijalni element. Kako se zajedno druže djeca različitih uzrasta, kada stariji igraju šah, ovi mlađi se oko njih okupe i gledaju. Željeli bi i oni igrati, ali ne znaju pravila, pa izgaraju u želji da ih što prije nauče kako bi mogli biti "ravnopravni" s drugima. Takvo međusobno nadmetanje samo ih dodatno motivira u učenju. Ali uvijek, bez pritiska, važno je da se njihov interes prema šahu razvija iz prirodne radoznalosti. Uostalom, mnogi su mi roditelji priznali da nikad ne bi bili u stanju tako malu djecu naučiti igrati šah, ali ovdje s njihovim vršnjacima, to im postaje najbolja igra - priča nam Šagi.

Njegov mali pedagoški eksperiment sa školom šaha ne samo da je zaživio već se razvio u model savršenog mjesta za odgoj i razvoj djece i njihovih sposobnosti. Nekidan ga je, priča nam, nazvala jedna prijateljica, mama djevojčice koja već godinama pohađa "Casper", inače po struci arhitektica.

- Kaže mi kako je upravo nešto pročitala o finskom modelu odgoja djece, jednom od najnaprednijih na svijetu, u kojem se maksimalno štiti dječji integritet, a razvija njihova kreativnost, vještine, inteligencija, društvenost... Sve one stvari koje će im sutra pomoći da lakše prolaze kroz život, da se bolje prilagode, da budu samostalniji, kreativniji i inteligentniji. Zove me i kaže da sam ja upravo takav model uspio razviti u Zadru, spontano, bez velikih teorijskih priprema, već dulje od deset godina. Jer djeca se ovdje uistinu dobro osjećaju. Što je možda i najvažnije, ovdje su sretna i zadovoljna. Vani su, igraju se i zabavljaju. Pazi se jedino na ponašanje prema drugoj osobi, tolerancija je jako bitna, nitko ne smije nikoga "tlačiti", a sve drugo je slobodno. Prava mala demokracija na djelu u svom idealnom obliku - kaže Šagi, u što smo se i sami uvjerili. Djeca različitih uzrasta ravnopravno se druže, vješaju, kopaju zemlju, prenose kamenje, skaču, penju se po stablu, nema plača, ni svađe, nitko nikoga ne smara...

Pomoć u školi

- Igranje u takvim elementarnim uvjetima preduvjet je razvoja inteligencije i sposobnosti. U takvim uvjetima moraju sami rješavati stotine problema, svladati na stotine prepreka, a istovremeno imaju slobodu da mogu negdje pobjeći, negdje se skloniti i imati svoj mir. Svemu tom sam još pridodao šah, samo tri puta dnevno po dvije minute - priča Veljko, koji je "praksu" stjecao na vlastitoj djeci. Najstarijoj Andrei (29), pa Franku (27) i onda Mariju (15). Andrea je u šahu bila državna viceprvakinja, Franko koji je danas očeva desna ruka u radu s djecom bio je prvak Hrvatske, a Mario je titulu prvaka osvojio već u kategoriji djece do sedam godina. Učeći ih igrati šah, kaže Šagi, shvatio je koliko im treba da budu dobri. Kroz njihovo učenje shvatio je koliko je važna izgradnja dječjeg samopouzdanja. A to je, ističe, neprocjenjivo.

- Zabavno mi je! - kaže Diara, odlična učenica drugog razreda Osnovne škole "Šime Budinić" u Zadru. Matematika joj nije teška, ima prosjek 5,0, kao i brat Damian koji polazi četvrti razred u istoj školi. Oboje igraju šah s ocem, po struci doktorom psihologije. Tata i Diara imaju međusoban skor 50:50, dok ga Damian u međusobnim mečevima već dobrano "šije". Otac mu dobije maksimalno dva meča od deset mečeva.

- Kad se oni nauče igrati, teško ih je dobiti. Damian je na zadnjem natjecanju dobio tri majstorska kandidata. Tajna uspjeha je u tome što ih ni ja, ni "Casper" ni Veljko ne pritišćemo da vježbaju igrati šah. Ni na natjecanjima nemaju pritisak da nešto moraju, već im samo omogućavamo da se igraju onoga što vole - govori tata Dario, idealan sugovornik za procjenu kakav učinaka ima odgoj u "Casperu" na djecu. Ni u jednom trenutku, kaže, nije požalio što ih je prije nekoliko godina doveo u "Casper" jer danas, kao profesionalni psiholog, jako dobro vidi koji je to utjecaj imalo na njegovu djecu.

- Puno su mirniji i koncentriraniji od ostale djece. Lako svladavaju školsko gradivo. Na nastavi im često bude prelagano i predosadno. Puno bolje pamte, jer u šahu se treba pamtiti pozicije, sve na satu što čuju odmah i nauče – kaže otac Dario otkrivajući nam da su Diara i Damian uz šah treniraju i judo. I tu su su osvojili nekoliko turnira, a zadnje zlatne medalje donijeli su s prvenstva Dalmacije.

- I u judu primjenjuju znanje iz šaha. Procjenjuju kako napasti protivnike - govori otac Dario. U judo ih je upisao kao protutežu misaonom šahu, po onoj staroj latinskoj "corpora sana in corpore sanis".

- Kad su krenuli na judo s pet godina, bili su malo tromi, sada rade salta, stojeve... Dobro im dođe da se ispušu nakon šaha – priča ponosni otac, upozoravajući na činjenicu da manje spretnu djecu roditelji suzdržavaju od ranog uključivanja u sportske aktivnosti, iako bi trebali raditi upravo suprotno. Judo je, primjerice, važan za stjecanje spretnosti, kao i kod vožnje bicikla, djeca u toj dobi sve lakše svladavaju, kasnije to biva teže.

Ivica Nevešćanin
Snimio: Jure Mišković/HANZA MEDIA