Grad po mjeri doma
Građani i prostori njihova obitavanja dva su pola istoga globusa koga zovemo gradom. U rotacijama on podiže civilizacije, kulture urbanoga trajanja s kojima čovjek mišlju i rukama kleše prostore življenja, jednako kao što oni grade njegov nazor na svijet. U dugim razdobljima povijesti urbsa stanovnici su bili konstanta opstojnosti gradskoga tkiva, a grad je pod svojim krovovima i ustanovama bio klesar ljudskoga duha, mjesto poistovjećenja fizičkog ambijenta i smisla egzistencije u njemu, u zajednici građana. Sve to je Grad, u mytosu protumačen kao: Sveti grad (Otk. 21-3), u logosu pak, grad je kuća, a kuća je grad (Le Courbisier), ili grad nije drugo do jedna velika kuća, i suprotno, kuća jedan mali grad (Andrea Palladio). (Pritom kuća je zapravo porodični dom, a on, treba li to reći?, jezični korijen za pojam domovine u našem jeziku.)
Povijesni gradovi Dalmacije sjajne su stranice u knjizi takvih prožimanja u jadranskome kulturnom krugu, s bilješkama urbaniteta od grčke i rimske antike do suvremenih nastojanja u globalnoj kulturi. Drevne građevine – utvrde i katedrale, palače i samostani, škole i crkve, zvonici i fontane, trgovi i ulice, kazališta i bolnice, parkovi i groblja – sve su to dijelovi tijela naših gradova, ujedno prostori njihova duha. Međutim, oni polako ostaju bez stanovnika, bez stalnih porodica koje žive u kućama povijesnih gradova. To je zabrinjavajući proces što u Evropi i na Sredozemlju već odavno uzima maha, a kome se sustavi vlasti ne odupiru sa 'strategijama društvenoga i kulturnog razvoja'. Dapače, u 'ekonomskim projekcijama' predviđaju sve više ležajeva, noćenja, 'kapaciteta' i 'turističkih proizvoda' za prolaznike u jezgrama starih gradova. Oni pak, gradovi, kopne domaćim svijetom i njegovom kulturom življenja, a bujaju kao poslovni prostori i apartmanska naselja s putnicima kojima se znatiželja svodi na par dana u jednoj sredini i odvodi ih brzo u drugu ili treću, u neku susjednu ili daleku zemlju – u turizam niskih cijena, njegove industrije masovnoga kretanja užurbanih prolaznika pod čijim naletima pada tradicionalno življenje u starim ambijentima, a raste profit industrije takvoga turizma.
U našoj Dalmaciji opisane trendove ocrtava ponajviše Dubrovnik. Kruzeri podno njegovih zidina vapori su veći od Gruža, a skupine gostujućih putnika jedva, ili niti tako, usmjerava prometna policija po Stradunu, Vratima od Pila ili Ploča, ili gradskih utvrda. U minulim vremenima među zidinama živjelo je više od pet hiljada građana. Danas ih tek je nekoliko stotina. Muzej. Ne bi se trebalo dičiti s takvim stanjem Grada, 'perjanice našega turizma'. Dapače, unatoč svim brojkama i profitima, on je zapravo izraziti pad nacionalne kulture, prije svega kulture življenja. Međutim, takve 'razvojne strategije' prate i ostali gradovi u nas, na sreću sa znatnim zaostatkom u odnosu na Dubrovnik, nažalost s voljom da ga sustignu, ili prestignu.
Na kome je mjestu u takvim gibanjima Zadar nije moguće reći jer usporednih analiza nema, a nema ni pokazatelja za vidljivo opadanje broja domicilnog stanovništva. U našem Gradu sve manje je djece i porodica, sve manje sugrađana. U sezoni su neprijatne gužve po ulicama i trgovima, čak na Rivi, a nakon kasnoga ljeta pločnici su pusti već u predvečerje. Ipak, s vremena na vrijeme javnosti se objavljuju ambicije i najavljuju natječaji za uređenje Ravnica, izgradnju novoga mosta preko luke, ili tunela pod njom, planova s kojima bi Zadar mogao postati Monte Carlo, luka puna super jahti i luksuznih hotela. Pritom valja reći da naš Grad zaista ima mogućnost postati takvom lukom, ali da ni jedno od sličnih mondenih 'destinacija' na Mediteranu nema više šanse postati mjestom ugodnoga življenja kakvim Zadar srećom još uvijek jest, grad u mjerilu svoje povijesti i svoje kulture, grad u mjerilu svojih građana i svoga krajolika. Sve te jahte i hoteli, sav profit stečen iz njih, zaista ne bi trebao biti razlogom odricanja od sebe, vlastitih navika i ugode života, duha i nasljeđa svoje sredine, ljepote prostora i krajolika, bliskosti sugrađana s kojima živimo i rado ih susrećemo.
Učinke profita iz prodaje 'turističkih proizvoda' u Zadru stanovnici ne primjećuju. Marina usred gradske luke, s jahtama uz lukobran i ostale vezove, odumire u svim komponentama s kojima je nekad prednjačila u jahting-turizmu u nas, ali i životu Grada, jer je imala trgovačke, ugostiteljske i zabavne sadržaje koje nisu koristili samo jahtaši nego i građani. Bila je zapažena i nagrađena već kao projekat, kao djelo zahtjevnoga urbanističkog zadatka ugrađivanja moderne marine usred prometne luke u jezgri povijesnoga grada.
Desetljećima je propadala i zgrada Tvornice tekstila koja je konačno vijek dovršila kao betonski krš na otpadu civilizacije. Izrasla je iz vremena obnove Zadra nakon Drugoga svjetskog rata i tada moderne industrijske arhitekture koja je u današnjem vremenu možda trebala biti vrednovana kao spomenik prošlosti i volumen za neku novu namjenu u sadašnjosti.
Čini se da slična sudbina stoji i pred mostom preko luke u zaštićenoj jezgri povijesnoga grada. To je elegantna lamela plitko nadvijena nad morem, djelo suvremene mostogradnje iz druge polovine 20. stoljeća, ujedno spomenik vremena i arhitekture. Možda će mu ta činjenica pomoći da i on ne postane građevinski otpad. Pretpostavljam da bi građani podržali čuvanje tog spomenika.
Nekima je žao, i meni također, što smo prije godinu dana izgubili stari škver u luci, mjesto specifičnih zanata i druženja, istezalište brodića pretvoreno u dizalište, koje još traga za svojim 'koncesionarom'.
Projekt za Ravnice predviđa pretvoriti njihovo područje, također u jezgri povijesnoga grada, u poslovno i hotelsko naselje pred zidinama Zadra. Zaista tom predjelu već odavno nedostaje civilizacijska obnova, ali držim da je valja učiniti bez smanjivanja brisanog prostora pred utvrdom Forte, zapravo područja davne i još sačuvane renesansne regulacije prostora iz 16. stoljeća.
Kad zbrojimo sve naznačeno, zapravo već od predjela Brodarice s bivšom tvornicom Maraska pa do Ravnica između Grada i Relje, naslućuju se zaista široki obrisi lobi-urbanizma u krugu zadarske gradske luke.
No, uz obrise koje će pokazati tek nadolazeća vremena, u Gradu postoje i stvarne građevine kojima bi u razvojnim planovima trebalo posvetiti veću pažnju. Spomenut ću dio gradskih zidina koje nisu u dobrome stanju: cijeli potez od bastiona sv. Nikole do vrata sv. Krševana. Sjeverni pokos renesansnoga bastiona zatrpan je već od vremena izgradnje palače vojnog komandanta iz 1906. godine. To je zgrada Županije. U produžetku zatrpan je pokos do negdašnjega polu bastiona na kome je barutana preuređena u zgradu Tankerske plovidbe. Slijede kuće uz bastion Kaštela te s njegove druge strane Lančana vrata i otvoreni srednjovjekovni zid, sve do vrata sv. Dimitrija. Potom na potezu nekadašnjega istoimenog bastiona otvoreni je zid, ali ne gradskih utvrda nego leđa nekadašnjih zgrada iz 19. stoljeća, carinarnice i svratišta, razorenih u Drugome svjetskom ratu. Dakle, dugi je to slijed fortifikacija koje bi trebalo bolje predočiti u njihovom prostoru.
Prije desetak godina započeto je uređenje Rive po hvale vrijednome projektu s kojim je na rubu Grada prostrt fino uređeni parter s atraktivnim vizurama na pejzaž te sa sadržajima kao što su Pozdrav suncu i već nadaleko poznate Morske orgulje. Cilj je to turističkih ruta mnogih grupa koje vodiči u brojnim skupinama vode do tog 'turističkog proizvoda' što se u prihodu zbraja s učincima apartmana, njegovih ležaja i restorana, trgovina i suvenira, živahnih štekata. No, daljnjega uređivanja Rive nema, a možda je bilo moguće malo po malo, u etapama, nastavljati taj program. Svjedoci smo trošnoga stanja staroga pločnika Rive te obrušavanja nasipa i bankina pod njim.
Imao sam prilike nešto pisati o muku zapuštenih prostora, od spomenute Maraske do Preparandije (Tvornice duhana) u Arbanasima, o hotelu Zagreb, ili staroj Tehničkoj školi, o kući Drioli s Narodnim listom i sl. Vratio bih potonjem zdanju na Muraju radi sadržaja u njoj. Bijaše to nekad prosperitetna izdavačka kuća i tiskara 19. i 20. stoljeća, ujedno značajne ustanove kulture u prošlosti Zadra, s rado čitanim novinama, ali i naslovima brojnih knjiga. Danas je upitno koliko može još opstati u današnjim uvjetima rada. Bilo bi tužno izgubiti je.
I da se vratim naslovu. Povijesni grad u Zadru zaista može biti grad po mjeri doma, ali stanare, domicilne građane, treba zadržati u njemu. Bez njih i naš će Grad izgubiti urbanu životnost. Stoga bi institucije vlasti i struke u svim djelatnostima o tome trebale govoriti i zalagati se, da parafraziram, da grad bude dom, a dom maleni grad.
Apartmansko naselje i ostali poslovni prostori u kućama povijesne jezgre već su odmakli u svome rastu. No, sačuvati zgrade, a izgubiti stanare znači izgubiti grad.
Grad ne čini njegovo kamenje nego ljudi (Marsilio Ficino).
Pavuša Vežić
Foto: Hanza Media