TERCA NA TIŠINU Novinar za volanom Hyundai Ioniq EV Electric: Klizio sam svojim prvim električnim automobilom po Zadru kao duh!

TERCA NA TIŠINU

- Jednostavno vam ga ne želim vratiti! Niti sad, niti ikad više! – eto takav je bio moj odgovor Jakovu i Goranu iz Inej Autocentra u Zadru, na kraju četverodnevne avanture s Hyundai Ioniq EV Electric, mojim prvim potpuno električnim automobilom, ne i zadnjim nadam se, ovo je tek početak jednog lijepog prijateljstva.

Avantura je započela s mojim velikim upitnikom iznad glave dok sam odlazio prema salonu preuzeti automobil i koristiti ga, kako mi je napomenuto – za privatne svrhe, u svakodnevnom životu. Od vožnje djece u školu, odlaska na posao, u spizu, na izlete, kod prijatelja, u đir gradom, svugdje gdje mi padne na pamet, uz napomenuo kako je Ioniq isključivo električni, te mu je s jednim punjenjem baterije najveći deklarirani domet 280 kilometara.

- Nećete imati problema s tim jer se u prtljažniku nalazi adapter za punjenje preko kućne utičnice. Jednostavno ga navečer ostaviti puniti i ujutro je prije odlaska na posao potpuno napunjen. Kao mobitel – kazao mi je Jakov na upoznavanju u salonu.

Novi novcati Hyundai Ioniq, za sada jedan od prva dva isporučena u Hrvatsku (drugi je u Zagrebu, kako su mi rekli) doveli su ravno iz praonice, tako da se ispred salona ukazao u punom svjetlu, bijel, ušminkan i – vrlo sportski. Na električni pedigre osim natpisa Electric na zadnjem dijelu, ukazivala je i zatvorena siva maska umjesto rešetki za hladnjak na prednjem dijelu. Jer Ioniqu hlađenje ne treba, baš kao što mu ne treba niti benzin, nafta ili plin. Lijepo dizajnirana unutrašnjost također je ukazivala na "elektriku". Umjesto paljenja ključem (koji se drži stalno u džepu jer ga automobil sam prepozna kad dohvatite kvaku vrata), postoji gumb na kojem jednostavno piše Power. Ok, papučice gasa i kočnice (bez kvačila) izgledaju kao i kod svakog automatika, ali umjesto ručice mjenjača Ioniq također ima "prekidače" i to jednostavno riješene: D (pogon naprijed) R (nazad) P (parking) i N (neutral ili kako bi se narodni kazalo ler). Tu je i ručna kočnica također u obliku prekidača. Prvi đir me vozi Goran koji mi daje kratke poduke iz upravljanja. Automobil se "pali" pritiskanjem kočnice i tipke power. Bolje reći vozilo se tako aktivira i u stand by modu čeka pokretanje. Lijevu nogu naravno treba zaboraviti, a za vožnju po gradu je dovoljna i jedna ruka za motanje volana jer se vozilom upravlja samo pomoću gasa i kočnice.

- Postoje tri moda vožnje. Eco (ekonimični), Normal i Sport. Prva dva su slična i štedljivo, odnosno optimalno, koriste bateriju, a sport će vas brzinom zalijepiti za sjedište, s tim što se u tom modu i energija brže troši. Osim što se baterija u vožnji postupno prazni, ona se i regenerira kočenjem. Svako usporavanje puni nazad bateriju, za što također postoje tri moda regeneracije, od prvog u gradu, drugog u međugradskoj vožnji i trećeg kad se spuštate niz neku nizbrdicu čime se može dobiti dodatnih 50-tak kilometara autonomije – objašnjava mi Goran.

I to je to. Predaje mi automobil i sjedam sam za upravljač. Vezujem se, krećem i – vauuu. Pa ovo je fantastično! U Ioniqu se naime ne čuje baš nikakav pogon. Nikakvo brujanje, zujanje, vibracije, baš ništa. Samo lijepa, ugodna tišina. Sound of silence.

"Hello darkness, my old friend..." Iako uvijek slušam glazbu u automobilu, gasim radio. Otvaram šiber poklopac na krovu i uživam slušajući šum guma dok klize po asfaltu. Upravo to. Ioniq ne vozi, on klizi ulicama, nečujan, tih, skoro nevidljiv.

- Kao duh si po gradu! Ovo je „terca na tišinu“ - kaže mi supruga koju sam nakon posla ponosno prvu „pokupio“ Ioniqom. Dok se približavamo pješačkim prijelazima, sve više uočavam da me prolaznici uopće ne čuju. Baš kao niti biciklisti. A kad me ugledaju, neki se dobrano poplaše u stilu "pa odakle se stvorio ovaj auto"? Duh! Stoga mi je vrlo brzo postala navika da ispred zebri usporavam, kao i kad primjetim pješaka ili biciklistu uz kolnik, jer ljudi vas u Hyundai Ioniqu zbilja – ne čuju.

Ali vas zato vide! Skoro svatko tko primjeti taj atraktivan i lijep automobil, pa još i električni, okreće glavu za njim, a neki zastanu i u čudu gledaju. Ioniq zbilja privlači pažnju, kako zbog sportskog izgleda, efektnih svjetala sprijeda i straga i dopadljivih aerodinamičnih linija, tako i zbog nečujnosti kretanja, ali i začuđujuće snage koju razvija 120 KS snažan elektromotor. Iako sam uvijek zazirao od takvih tinejđerskih isfuravanja, ubrzo sam otkrio najveću zabavu kojom sam iznenadio i prijatelja Andriju na mjestu suvozača. Stao sam na crveno svjetlo semafora, ubacio sam pogon u sport mod, pa na zeleno dobro načepio papučicu gasa. Zuuuuuuum! Start je bio toliko brz da smo imali osjećaj da nas je Ioniq lansirao kao iz katapulta te nas doslovno zalijepio za sjedala. U prvih tridesetak metara već smo toliko odmaknuli od ostalih vozila jer nema šaltanja, ubrzavanja, dosezanja obrtaja, da su ostali iza nas kao da uopće nisu niti krenuli. Da sam tako nastavio (ali nisam) do 100 metara punim gasom trebalo bi mi samo 9,9 sekundi, pa su svi vjerojatno iza mene ostali u čudu – što je to bilo? Jedite prašinu benzinci! Samo čista snaga struje direktno pretočena u pogonske kotače zbog kojih električni automobili imaju tako uvjerljiv start, a sve to – u tišini, bez brenčanja motora i škripe guma. E baš to i jest ono najljepše!

Nisam se naravno mogao prestati vozikati u gradu, tražeći bilo kakav razlog za bilo kakav đir. Činjenica da se pri tom ne troši zapravo ništa, da se ne zagađuje okoliš ispušnim plinovima i da se ne proizvodi buka, stvara neki novi i do sada nepoznat osjećaj zadovoljstva kretanja. Jednako tako bili su naravno oduševljeni i moji sinovi kad sam došao nakon škole po njih.

- Vauuu, kakav auto – uzviknuo je stariji (petaš) pitajući je li to taj automobil "samo na struju" i "koliko će dana biti naš".

- Pa to je isto kao onaj naš mali džip igračka kojega smo vozili na struju - pametno je zaključio.

Čim su se smjestili, vezali pojaseve i krenuli, opet oduševljenje: on se uopće ne čuje. Ioniq je dovoljno prostran za obiteljski automobil u kojemu komotno stane pet odraslih ljudi, plus prostrani prtljažnik. Mlađi je sin (prvašić) najviše bio impresioniran velikim displayom na sredini digitalne upravljačke ploče koja se po potrebi mijenja od monitora stražnje kamere za vožnju unatrag, do navigacije s radijusom dometa kilometraže trenutne napunjenosti baterije, radija, informacija o parametrima automobila...

- Može li se i Youtube gledati tu? – pitao je poduzetno i vjerojatno pogodio jer se Ioniq može povezati s vašim pametnim telefonom (i medijskim sadržajima na njemu) preko stalka za mobitele ispred konzole mjenjača, u kojemu se telefon bežično i puni. Tu je naravno i automatska klima, sa štedljivom opcijom samo za vozača, zatim grijanje sjedišta i razne druge funkcije poput zvučnih upozorenja za parkiranje sprijeda i straga, automatsko zaustavljanje prije udarca u prepreku, držanje putanje ceste, izbjegavanje pješaka, držanje razmaka između automobila u modu tempomata i mnoge druge. Jasno, svaka dodatna potrošnja energije poput klime  "smanjuje" preostale kilometre, pa se umjesto pokazivača zalihe goriva, na upravljačkoj ploči prikazuje stanje baterije s izračunom kilometara koji se mogu preći i potrebnim vremenom punjenja.

I tu je zapravo glavna "igra" i preokupacija kod elektroautomobila. Koliko se može voziti jednim punjenjem i kad se i koliko brzo baterija može napuniti? Nakon što sam se drugi dan odvezao na posao, parkirao sam vozilo na obilježeno besplatno mjesto za elektroautomobile s HEP-ovom punionicom kod bivše Tehničke škole u Zadru. Imao sam i potrebnu karticu i namjeravao sam dopuniti Ioniq, ali u prtljažniku nisam našao potreban kabel za spajanje na punionicu na kojoj se zato ispred moga Hyundaia zadovoljno napajao jedan Tesla njemačkih oznaka.

Ništa zato, na kraju dana parkirao sam Ioniq ispod balkona zgrade u kojoj živim i s drugog kata spustio 10-metarski produžni kabel želeći ga preko noći napuniti pomoću isporučenog adaptera za kućno punjenje s obzirom da me sutra čekao izlet s prijateljima u Šibuljinu, lijepu uvalu kod Starigrada-Paklenice. Odlično, auto se počeo puniti! Baš kao mobitel, tri velika led svjetla ispod vjerobrana žmiganjem su pokazivala stanje punjenja. Ali za pola sata – ćorak. Produžni je kabel očigledno bio pretanak, pa se Ioniq - prestao puniti! Pokazivao je doduše da je spojen na struju, ali se odbio puniti preslabom strujom. Što sad?

Ujutro sam ipak krenuo prema Starigradu, do odredišta udaljenog možda nešto više od 50 kilometara u jednom smjeru. Iako je baterija pokazivala zalihu od 137 kilometara, cijelim sam putem bio napet zbog bojazni da ne ostanem u povratku na cesti prazne baterije, pogotovo jer mi je prijatelj Miro javio da u kući u Šibuljini ima također isti "klasičan" produžni kabel.

Ali - snašao sam se! Spojio sam adapter preko prozora jedne sobe njegove kuće direktno u utičnicu na zidu i Ioniq se odmah živahno počeo puniti. Popravilo mi se raspoloženje i s guštom sam skočio u more pa otplivao dobrih 30-tak minuta uz osvježavajuće boćate podvelebitske uvale. Izišao sam iz mora taman kad je mlada domaća lešo jaretina bila gotova za ručak s prijateljima Šimom, Cigom, Tomislavom, Vajom, Ivicom i domaćinima Mirom i njegovom suprugom Mirjanom. Auto se puni, mi se gostimo i pri tom uživamo u pogledu na more. E to se zove – prava struja!

Povratak je naravno bio puno opušteniji, jer smo se u Zadar vratili sa skoro potpuno napunjenom baterijom. I moji su prijatelji bili začuđeni vozilom za struju. Neki su me doduše zafrkavali da sam „pogonom od viljuškara“ krenuo na put, ali su drugi s guštom zadrijemali u ugodnoj bešumnoj vožnji na zadnjem sjedištu. Čim smo stigli u grad, Ioniq je postao pravi „car“ jer tamo struje ima na svakom koraku, a prilike za besplatno zujkanje po gradu s njim, kao idealnog "drugog automobila", u izobilju. Nisam izdržao da ne zavirim i ispod poklopca gdje se  skrivao – elektromotor, prilično robustan, ali opet potpuno drugačiji od dizela ili benzinskog motora. Bez izmjena ulja, bez rashladne tekućine, bez zubčastih remena, dizni, svjećica... Nakon dvije godine, tek izmjena ulja u kočnicama i filtera klime i to je to. Jamstvo na bateriju je 8 godina ili 200 tisuća kilometara. Pali i vozi – besplatno.

Ono što će ipak većinu "ohladiti" kod električnog Hyundaia je njegova cijena od 280 tisuća kuna za model koji sam vozio. Dobra je vijest što bi već od iduće godine država mogla subvencionirati čista električna vozila, a ne hibride koji bi do sada pokupili sve potpore. Na taj bi način osnovnom modelu Ioniq konačna cijena mogla pasti znatno ispod 200 tisuća kuna, što bi mnogima već moglo biti prihvatljivo. Ne doduše i vlasniku novinarske plać(ic)e kojemu će četverodnevno druženje s Hyundai Ioniqom ipak ostati samo – kao lijepa uspomena. Na žalost, jer vrlo se brzo naviknete na elegantne, a opet energične jurilice na struju, iz kojih se život promatra u nekoj drugoj dimenziji.

Što reći, povratak u dizel/benzinske „parnjače“ pao mi je kao silazak s konja na magarca, a i auspuh na okolnim vozilima mi je odjednom izgledao kao neki relikt (gore) prošlosti. No električni automobili, shvatio sam to vozeći Ioniq, sigurno su (bliža) budućnost. U godinama koje slijede, sigurno će rasti njihova  autonomija (kilometraža) i brzina punjenja baterija, a padati cijena. Do tada Hrvatska mora pripremiti i infrastrukturu, i to pod hitno brze punionice koje za pola sata napune baterije (na Dalmatini ih uopće nema!) i još veće olakšice za zelenu autoenergiju. Da nas u rodnoj zemlji Nikole Tesle struja na kotačima ne dočeka nespremne...

Do tada, doviđenja Ioniq, nadam se ipak, jednog lijepog dana.

 

Performanse
Pogon Hyundai Ioniq EV Electric čini elektromotor snage 88 kW (120 KS) i 295 Nm, napajan litij-ionskom polimernom baterijom kapaciteta 28 kWh. Težina automobila iznosi 1420 kilograma, dužina 4,47 metara, a najveća brzina 165 km/h. S paketom opreme Style testirani model s pet vrata košta 279,990 kuna s PDV-om. Posebnog poreza na motorna vozila nema.

 

Tri verzije
Postoje tri električne interpretacije Hyundai Ioniq: hybrid u kojemu je glavni benzinski motor, a sporedni električni, zatim plug-in gdje je domet električnog pogona 50 kilometara, a pomoć mu pruža benzinski motor, te čisti electric s dometom od 280 kilometara.

 

Punjenje
Ioniq Electric opremljen je kontrolnom kutijom s ugrađenim kabelom, vrijeme punjenja kod kuće iznosi otprilike 12 sati. Namjenska „Wall Box“ stanica za punjenje za kućanstva može biti fiksna ili mobilna, a uključuje kontrolnu jedinicu koja ima vlastite osigurače neovisne o strujnom krugu kućanstva. Koristi trofaznu izmjeničnu struju i može napuniti bateriju do kapaciteta od 100 posto u 4 sata i 25 minuta.
Ioniq je kompatibilan sa svim fiksnim javnim stanicama za punjenje na izmjeničnu struju. Vrijeme punjenja je oko 4,5 sata. Izvor istosmjerne struje Stanice za brzo punjenje (DC) najbrži je način punjenja i iznosi 30 minuta pri 50 kW i 23 minute pri 100 kW.
Svaki Ioniq opremljen je naprednim navigacijskim sustavom (AVN). Odabir „Stanice za punjenje“ identificirat će najbliže javne stanice za punjenje i voditi vas do lokacije koju odaberete...
Naslovnica Zadar plus