Profesor povijesti na splitskom Filozofskom fakultetu Josip Vrandečić nedavno je objavio knjigu "Zadarski nadbiskup Minuccio Minucci i njegova jadranska misija".
U njoj opsežno piše o intenzivnom životu i velikom djelu crkvenog diplomata rođenog 1551. u talijanskom Venetu, zbog čega su ga Habsburzi s razlogom smatrali mletačkim čovjekom. Minucci se s velikim žarom hvatao borbe s reformacijom u Njemačkoj, a njegovo djelovanje protezalo se cijelom Europom i Bliskim istokom.
Za naše krajeve važan je kao zadarski nadbiskup koji se borio protiv crkvenog nemorala i dvostrukog, grešnog života. Jedan od vrućih problema za Minuccija bili su uskoci, o kojima je napisao i knjigu.
Nakon zadarskog predstavljanja, profesor Vrandečić svoju minucioznu analizu Minuccijeva lika i djela promovirat će u četvrtak u 18 sati u Književnom krugu Split. Uz njega, knjigu će predstaviti Nenad Cambj, Edi Miloš, Mladenko Domazet i Eugenia Ehgartner.
Na knjizi ste, kako pišete, počeli raditi 2006. godine. Gdje ste sve istraživali i koliko je sve trajalo?
- Istraživanje, i konačno pisanje knjige, trajalo je gotovo dvanaest godina. Najveći dio istraživanja obavio sam za višekratnih boravaka u Njemačkom institutu u Rimu te u Tajnome vatikanskom arhivu. Dio Minuccijevih dokumenata našao sam u Bavarskom državnom arhivu u Münchenu te u državnim arhivima u Modeni i Zadru. Na pisanje knjige potaknulo me značenje tog crkvenog diplomata i tajnika Svete Stolice za Njemačku i europski istok te konačno zadarskog nadbiskupa. Sačuvano je četrdeset svezaka njegove ostavštine, uključujući oko 4000 pisama, koja povjesničaru omogućuju ući u njegova najtankoćutnija stanja i promišljanja.
Crkveni nemoral u Zadru
Minucci je u svoje kratke 53 godine prošao puno toga i, kako kažete, zaslužuje nekoliko biografija. Nije oklijevao frontalno se sukobiti s protivnicima, ali je sačuvao duhovnu stranu?
- Jedan je od najzaslužnijih crkvenih diplomata za očuvanje katoličke vjere u Njemačkoj. Na nagovor pape Grgura XIII. uspio je pridobiti španjolskog kralja Filipa II. za intervenciju na Rajni, čime je Köln sačuvan kao katolički grad. Da je grad pao pod vlast protestanata, njemački bi car bio protestant. Za njegove zasluge na Rajni Bavarci su ga nagradili mjestom poslanika u Rimu, a papa Grgur XIV. 1590. povjerio mu je navedenu dužnost u Državnom tajništvu. To je tada bila prevažna funkcija jer je kršćanskom pobjedom kod Siska 1593. godine otvoren tzv. Dugi rat Osmanlija i Habsburgovaca.
Minucci je u protuturski savez nastojao uključiti Veneciju, Poljsku, Španjolsku, Rusiju, čak i Tatare s Krima, Perzijance i Etiopljane kako bi okružio Osmanlije. Zbog suprotstavljenih interesa Venecije i Habsburgovaca, u tome nije uspio, pa ga je zbog pritiska Beča papa Klement VIII. poslao na službu u Zadar. Tamo su ga čekala nova iskušenja jer su Osmanlije bile pred gradskim vratima. Bio je sposoban i mudar i čvrstog karaktera, poput čitave koncilske generacije koju su predvodili pape Grgur XIII. i Siksto V. i mnogi istaknuti prelati poput Karla Boromejskog, Filipa Nerija i Roberta Bellarmina. Oni su na temeljima crkvenog koncila u Trentu - Tridentu gradili obnovljenu Crkvu koja će se uspješno suočiti s tadašnjim izazovima kršćanskog mrvljenja Europe i prodora Osmanlija.
Minucci je u Zadru ulazio u konflikte, pa i s kanonikom Šimunom Benjom. Koliko su ga ti konflikti trošili i koliko su bili potrebni?
- Dolaskom u Zadar suočio se s pitanjima okoštale, površne vjere, siromaštva i klera i puka, ugroze grada od strane Osmanlija. Pokoncilskim žarom i bogatim iskustvom nastojao je podići svoju Crkvu. Problem nediscipline dijela kanonika predvođenih spomenutim Šimunom Benjom i Šimunom Budinićem ogledan u konkubinatu i drugim oblicima svjetovnog života smatrao je teškom mrljom na obrazu svoje Crkve. Ti su nezadovoljnici podršku tražili kod mletačkih vlasti koje su ih iskorištavale kako bi otupili novu tridentsku politiku te Katoličku crkvu i njezine prelate podvrgli državnoj kontroli i utjecaju. Minucci se nije dao, ustrajno se borio i kažnjavao neposlušnike. Zbog toga je saslušavan pred državnim poglavarima u Veneciji te mu se prijetilo, ako ne popusti, progonom s područja Republike. Držao je da Crkva i država moraju zajedno raditi, poštujući autonomnost jedna druge, kako bi ostvarili blagotvorni učinak na čitavo društvo.
Najbolji borci protiv Turaka
Koliko je Minuccijevo djelovanje važno za Zadar i Hrvatsku uopće? U čemu je važnost njegova djelovanja za crkvenu povijest, a u čemu za svjetovnu?
- U Zadru je boravio kratko, od 1596. do 1602. i na prvi pogled nije ostavio velikog traga. Njegovu glavnu zamisao da u Zadar dovede isusovce ili kapucine koji bi otvorili sjemenište za izobrazbu svećenika omele su državne vlasti. No ipak, može ga se smatrati prvim djelatnim reformskim nadbiskupom koji je zaorao tridentinsku brazdu u Dalmaciji. U njegovim pismima, a sada i u ovoj knjizi, sačuvano je svjedočanstvo o obrani Zadarske crkve od nasrtaja mletačkog patrijarha koji ju je htio podložiti u crkvenim stvarima; svjedočanstvo o štetnoj mletačkoj gospodarskoj politici u Dalmaciji i o hrvatskom karakteru Zadra. Uz to je za boravka u gradu napisao knjigu o uskocima koja ih je po njezinim brojnim izdanjima učinila svjetski poznatima. Premda je o njima pisao kritički, tvorac je neprolazne predaje o uskocima koja i danas počiva na njegovim temeljima.
Hrvatska historiografija, kažete, Minucciju nikad nije oprostila što je zapamćen kao neprijatelj uskoka. Može li ga se odrediti tako isključivo ili i u Minuccijevu i uskočkom djelovanju ima nijansi?
- Postoje nijanse. Minucci je dobar i objektivan historičar. Zamjerao im je otimanje s kršćanskih brodova te ih je općenito smatrao jednom od prepreka višem političkom cilju - ulasku Venecije u rat. Venecija se stalno pravdala da ne može ući u kršćansku koaliciju dok je uskoci ugrožavaju. Minucci je to držao neiskrenim opravdanjem. Uskoke je cijenio kao najbolje borce protiv Turaka, sažalijevao ih je kao žrtve igre velikih sila i korumpiranih habsburških ministara koji su se bogatili na njihovoj nesreći.
Je li mu protestantski svijet oprostio to da je bio strastven protureformator?
- Problem je što suvremena svjetovna historiografija smatra da nema što naučiti od jednog reformnog crkvenog prelata ma kako važnu crkvenu i političku ulogu igrao. Njemački se institut u Rimu dostojno brine i ponosi njegovom ostavštinom jer je prvorazredni izvor i za njemačku povijest.
Pljuska našoj historiografiji jest i činjenica da njegova važna knjiga o uskocima nije prevedena na hrvatski. Nakon vaše knjige, bi li se situacija mogla popraviti?
- Minuccijeva knjiga o uskocima obuhvaća samo šezdeset stranica. Na osnovi njezina predloška Šenoa je napisao glasoviti roman "Čuvaj se senjske ruke". I taj izraz posudio je od Minuccija. Sve one slike: o bijegu uskoka iz okruženje kod Rogoznice, o njihovim pomorskim vještinama, junaštvima i okrutnostima, o ženama koje ližu Rabattinu krv, Minuccijeve su slike. Svijest o uskocima i te kako je živa u hrvatskom narodu. Minuccijeva knjiga izvrsno opisuje Sisačku bitku i međunarodne implikacije uskočkog pitanja. Nju sam intenzivno prepričao na stranicama svoje knjige, ali držim da bi integralno objavljivanje Minuccijeve knjige bilo potrebno i korisno.