- U ordinaciju još uvijek dolazim. Svaki dan dva sata. Tu sam zbog ljudi koji žele čuti moje mišljenje. Dva sata dnevno, pa toliko mogu učiniti za roditelje kojima je taj dolazak dragocjen, eto, čini se da je tako unatoč mojim poznim godinama – vedro nam je u četvrtak objašnjavao dr. Martin Mikecin, ugledan zadarski pedijatar kojega je Zadarska županija ove godine predložila za dobitnika nagrade za životno djelo.
Dr. Mikecina, koji je pedijatriju specijalizirao 1969. godine, a devet godina nakon toga stekao i zvanje neuropedijatra, županijska nagrada je razveselila.
- Kad sam čuo za to, uistinu sam se obradovao, osjećam se jako sretno. To stvori određeni smisao za cijelo životno razdoblje rada, pa sam neminovno počeo rekapitulirati svoj život, razmišljati što sam to radio da mi je donijelo tako veliku nagradu. Zahvalan sam Odboru koji me izabrao – kaže zadarski liječnik, zanemarujući činjenicu da je počeo raditi prije točno 59 godina i da još uvijek liječi djecu.
- Medicinu sam završio 1958. i počeo, nakon godinu dana stažiranja, raditi u Novigradu kao liječnik u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Četiri godine sam bio u Novigradu i potom prešao u Zadar, a kad sam specijalizirao pedijatriju počeo je uistinu „jaki“ ritam: ujutro sam radio na Odjelu pedijatrije u bolnici, a poslijepodne u dječjem dispanzeru. Nakon nekoliko godina, kao neuropedijatar, poduzimao sam sve kako bismo unaprijedili taj segment na dječjem odjelu u bolnici. Prije 40 godina to je bilo izazovno, kod djece je bilo puno kriznih konvulzija, vrtoglavica, epilepsija i mišićnih bolesti. Uspio sam 1876. nabaviti i EEG, doslovno sam ga dobio na poklon – kaže dr. Mikecin.
Nakon više od 45 godina rada, dr. Mikecin otišao je u mirovinu, no 1995. godine otvorio je privatnu pedijatrijsku ordinaciju, koju danas vodi njegova kćerka, pedijatrica Martina Mikecin.
U dječjem dispanzeru bili ste od 1969.godine. Kakvu usporedbu možete napraviti sa kasnijom vašom ordinacijom, otvorenom 1995.?
- Broj djece nije se značajno mijenjao, u dispanzeru sam imao 80 do 100 djece dnevno, a u privatnoj ordinaciji 70 do 90. Najveće promjene dogodile su se kod roditelja, kod onih koji otvore Internet i jednu pročitanu rečenicu praktično stavljaju u korelaciju sa mojih 30 godina školovanja. Takvi roditelji, puni nemedicinskih spoznaja, oštro traže svoja prava iako se ona kose sa mojom željom da pomognem djetetu. Često su i agresivni, sami određuju terapiju koju bih ja trebao prepisati njihovom djetetu, ili, što je u posljednje vrijeme najgore, smatraju da znaju kako medicinski treba tretirati novorođenčad.
Mislite li na novi trend odbijanja cijepljenja djece?
- Da, te roditelje ja bih kažnjavao. Uvođenje cijepljenja, to ja nakon desetljeća rada mogu reći, je povijesni zdravstveni događaj u zaštiti djece. Osobito mi je teško slušati potpune bedastoće kao „argumente“ zašto dijete ne treba cijepiti. Jedna od njih je dovođenje u vezu autizma i cijepljenja. To je van pameti.
Teže je sa roditeljima nego sa djecom?
- Ponekad, da. Ali to nije najteže iz mog radnog vijeka. Ono što sam doživljavao bolno su tumori mozga kod male djece, mlađe od deset godina, njihovi tretmani na „Rebru“ su bili osobito teški. Sa roditeljima proživim operaciju, ili dvije, tumora na mozgu njihovog djeteta. Potom tešku terapiju, a ne bude svaka uspješna. Ekspanzivni tumori imali su veliku smrtnost. Liječenje tako bolesne djece ne možete pasivno promatrati, to ostavlja istinske psihičke traume.
- Doktore Mikecin, vi imate 87 godina i ogromno iskustvo u liječenju djece. Roditelji vam još uvijek sa djecom dolaze u ordinaciju. Po tome, trebali biste imati poruku za mlade pedijatre?
- Princip rada pedijatra podrazumijeva prvu stvar: pustiti roditelja da govori. Slušati ga. Neka „istrese“ sve što ga muči. Liječnik koji nije u stanju to izdržati pada u neurološku krizu i reagira otporno, a to roditelje smeta. Suprotno, ako saslušate roditelja, imat ćete i njegovo povjerenje i on će slijediti vaše upute. Drugo, svako dijete je drugačije, specifično u svom vladanju i promatranjem djeteta morate otkriti kako mu pristupiti. I ono najvažnije: pedijatar mora uistinu voljeti djecu. Znate, ja svaki dan šećem uz more i ugledam tako neko dijete, pa se zagledam… Promatram mu pokrete, reakcije… Ponekad i porazgovaram sa nekim djetetom, pa roditeljima moram objasniti da sam pedijatar, haha… Morate voljeti djecu. Ja sam djeci dao svoj život… - rekao je dr. Martin Mikecin.
DR. MARTINA MIKECIN:
Dok smo razgovarali, dr. Mikecin je u više navrata insistirao da ga u novinskom tekstu ne hvalimo, da „za to nema nikakvog razloga“. O njegovim osobinama izvan struke pitali smo stoga njegovu kćerku, dr. Martinu Mikecin.
- O, tata je preskroman, nenametljiv. Ja mogu samo reći da je blage naravi, topao, srčan, pošten i pravedan. Ljudi mu još dovode djecu u ordinaciju ne samo zbog stručnosti već i stoga što je vrsni komunikolog. Što se mene tiče, naslijedila sam od njega ordinaciju s enormnim brojem upisane djece, to možda najbolje o njemu govori - rekla je dr. Martina Mikecin.