Da bi svijetu pokazali da je Italija sposobna i dobronamjerna sila, jadranski gradovi služili su kao izlog za svijet, za prikaz velike asimilacijske moći talijanske kulture zamišljene pod fašizmom. Zadar je jedan od gradova preko čije je arhitekture talijanski fašistički režim želio opravdati ekspanzionističku politiku, u gradnju je unio ideologiju fašizma, ali donio i prve tragove modernosti, doznajemo to od američkog arhitekta Peter Levinsa (29), koji nam je u razgovoru na zadarskoj Rivi pokušao objasniti predmet svoga zanimanja o kojem se zapravo zna toliko malo – koja je zapravo simbolička vrijednost fašističkih zdanja u Zadru u vrijeme talijanske vladavine nakon Prvog svjetskog rata, ali i danas!
Ovaj doktorand na Brown Universityju dobio je prestižnu stipendiju Fulbright za istraživanje u Hrvatskoj, te sada u suradnji s doc. dr. sc. Antonijom Mlikotom s Odjela za povijesti umjetnosti Sveučilišta u Zadru istražuje fašističko arhitektonsko naslijeđe Zadra i snažnu ideologiju koja se uz njega veže.
– U Hrvatsku me je dovelo istraživanje za doktorsku disertaciju pod nazivom "Jadransko fašističko carstvo: Politika i arhitektura" koju radim na Brown Universityju, a fokusiram se na fašističku arhitekturu na području Zadra i Rijeke. Ukupno sam u Hrvatskoj proveo devet mjeseci, dio u Rijeci, dio u Zadru, u koji se planiram vratiti i sljedećeg proljeća te prikupiti još dokumentacije iz ovdašnjega Državnog arhiva jer za sada imam samo 60 posto potrebnih informacija. Moj hrvatski pomalo napreduje... – započinje Levins.
Zašto vaš zanima baš razdoblje fašističke dominacije u Zadru i Rijeci?
– Unatoč gospodarskom padu, talijanski fašistički režim uložio je mnogo u dizajn suvremenih građevinskih projekata na hrvatskom teritoriju koji im je dodijeljen Rapalskim ugovorom nakon rata, što mi je vrlo zanimljivo. Kao što sam rekao, razlog se krije u fašističkoj ideologiji koju su reflektirali na zdanja i gradove pretvorili u svoje izloge za svijet. Svjestan sam da je tema moga doktorata pomalo mračna, bavim se vrlo neugodnim razdobljem povijesti koja ponekad i u meni zna izazvati nelagodu, možda posebno činjenica da su činovnici tadašnjeg tehničkog ureda, kao i arhitekti talijanskog političkog sustava na zadarskom tlu istovremeno radili na brojnim projektima, od zgrada, obiteljskih kuća, ali i koncentracijskih logora na Molatu i Ugljanu.
IMITACIJA RIMSKOG CARSTVA
O kojim godinama točno govorimo kad se bavimo fašističkom arhitekturom u Zadru? Ima li ona neki zajednički stilski nazivnik?
– Ne možemo govoriti o točno određenom stilu prema kojem je talijanska vlast zadala da se u Zadru grade javne ustanove, privatne kuće ili zgrade, ali možemo reći da 1930-ih sve više u njihovoj arhitekturi dolazi do prihvaćanja neoklasicizma, koji karakteriziraju klasični oblici, ravne linije i minimalni ukrasi, a u Zadru je većina fašističkih građevina izgrađena upravo 30-ih godina.
U 20-ima se mnogo više eksperimentiralo s kombinacijom stilova, koristilo se više ornamenata, oslanjalo se na tradicije pojedinih talijanskih regija, primjer toga je venecijanski simbol lava svetog Marka, koji se može pronaći i u Zadru. Kod fašista je vidljiva želja za imitacijom zdanja Rimskog Carstva, lukovi postaju i ostaju važni, oni preživljavaju dvadesete i ostaju i u tridesetima.
Fašisti su voljeli zidati služeći se kamenom i ciglom, dugoročno izdržljivim materijalima koji vječno ostavljaju njihov otisak i njihovu kulturu na tom području, a čelik nisu toliko koristili, kao Nijemci na primjer, jer je bio iznimno skup. Monumentalnost, velike javne zgrade kao što je današnja Osnovna škola Petra Preradovića (ona je nakon Drugog svjetskog rata na centralnom, ulaznom dijelu dobila još jedan kat, čime je njezin izvorni izgled znatno izmijenjen) i zgrada gradske uprave na Narodnom trgu, koje su 30-ih izgrađene s istom namjenom koju imaju i danas, i s gotovo identičnim unutarnjim rasporedom, svojom su veličinom i funkcionalnošću primjer fašističkog, modernog viđenja gradnje.
Dakle, zgradu gradske uprave na Narodnom trgu možemo nazvati tipično fašističkom?
– Odgovor je negdje u sredini. Pri njezinoj izgradnji koristile su se neke klasične strategije, kao i kod izgradnje ostalih gradskih uprava u Italiji u vrijeme fašizma, mislim na elemente poput lukova i tornjeva na kutovima, po uzoru na srednjovjekovni dio talijanske povijesti, najviše područja Siene i Firence. Dizajnirao ju je arhitekt Vicenzo Fasolo (Splićanin koji se preselio u Rim) i Ettore Vacchi. Na fasadi zgrade vidljivi su reljefi Cescoa Stecce, koji prikazuju Kopar, Pulu, Šibenik, Split i Dubrovnik. Kada su reljefi napravljeni 1935. godine, pod Italijom su bili samo Kopar i Pula, ostali gradovi predstavljali su tek talijansku težnju za osvajanjem, što se i ostvarilo 1941. Za izgradnju gradske uprave korišten je kamen s otoka Korčule. Zanimljivo je da je zapravo bila dio većeg projekta u kojem je bilo potrebno spojiti gradski trg s Novim vratima i novoizgrađenim mostom te tako povećati protočnost grada. Dijelovi zadarske povijesti u tom su projektu razrušeni, poput nekih palača, zbog nekih su se posjeda vodili i sudski procesi... Ali ona i danas živi, i to kao gradska uprava, i ne možemo reći da se ne uklapa u trg, unatoč njezinoj nametljivosti u smislu veličine.
Koliko je objekata izgrađeno u Zadru u vrijeme fašizma, od 1920. do 1943.? U kakvom je odnosu takav tip gradnje s duhom fašističke ideologije?
– Kada govorimo o gradnji u Zadru pod fašističkom dominacijom, govorimo uglavnom o 30-im godinama. Izgrađeno je tada dvadesetak javnih ustanova (državne zgrade, gradske službe, škole...), od kojih danas postoji njih desetak, ali i brojne obiteljske kuće građene u tek rastućim četvrtima izvan stare gradske jezgre, nazivane case rustice ili rurale.
Gradile su se i stambene zgrade s više stanova, koje je sufinancirala država za svoje zaposlenike. Case popolari javni su stambeni projekti sponzorirani od grada i provincije, ponekad i Rima, gdje su se ljudi mogli prijaviti za subvencionirane najamnine. U dokumentima Državnog arhiva vidljivo je da su prioritet u ovakvom stambenom zbrinjavanju imali siromašni veterani rata s djecom, posebice oni s invaliditetom, te članovi fašističke stranke, u čemu najviše vidimo ocrtavanje ideologije fašizma.
U Zadru su se gradile i case minime, zanimljiva vrsta case populari, na dva malena kata, a građene su u redovima, jedna do druge. Bilo je tu i zgrada lokalnih biznismena koji su gradili kuće za sebe, ponekad za radnike svojih tvrtki poput obitelji Luxarado, i radi toga su dovodili talijanske arhitekte.
ATLETSKI CENTAR
U kojoj je mjeri ideologija bila ugrađena u arhitektonsko oblikovanje?
– Zbog usredotočenosti na nacističku Njemačku i Sovjetski Savez, mnogi zaboravljaju da su pojmovi iredentizam, fašizam i totalitarizam izvorno talijanski. Fašistički ideal stvaranja totalitarne države posvećivao je posebnu pozornost djeci, stvaranju budućih radnika, vojnika, članova stranke – državljana! Talijanska država i fašistička stranka bile su stoga usredotočene na kontroliranje i slobodnog vremena djece, pa su njihove aktivnosti izvan škole bile usmjerene na zdravlje i atletiku. Osnovane su stoga nacionalne organizacije poput Opera Nazionale Balilla (ONB) i kasnije Gioventu Italiana del Littorio (GIL), to su bili zapravo sportsko-atletski kompleksi za djecu. Zanimljivo da je naziv za taj prostor ĐIL u upotrebi još i danas. U Zadru je Casa dell'ONB sagrađena između 1933. i 1936. godine, a projektirana je arhitektonskim partnerstvom Francesca Mansuttija (Rovinj) i Gina Miozzoija (Padova). Predstavlja pravi primjer talijanskog racionalizma, koji je bio jedan od avangardnih pokreta u arhitekturi tijekom međuratnog razdoblja. Racionalisti su nastojali koristiti jednostavne geometrijske oblike koji su bili strukturno logički i funkcionalni. Općenito, izbjegavali su sve nepotrebne ukrase. Ovdje u Zadru, atletski centar nalazi se pokraj goleme venecijanske tvrđave, a staza je istaknuta u središtu kompleksa. Glavna zgrada podignuta je iznad tla na vitkim stupovima, ostavljajući jasne poglede na luku.
Je li vas u procesu istraživanja neko zdanje posebno fasciniralo?
– Jedan od meni najdražih stambenih projekata izgrađenih tijekom talijanske okupacije jest zgrada Zerauschek (1937.–39.) koja je okrenuta prema luci na Obali kneza Branimira i Ulici bana Josipa Jelačića. Izgrađena je za istaknutu obitelj Zerauschek, koja je istodobno gradila i moderni hotel u Širokoj ulici (dizajnirao ga je Umberto Nordio) i bili su važni zaštitnici moderne arhitekture u Zadru. Kao i hotel, zgrada obitelji Zerauschek značajna je zbog upotrebe armiranog betona (dizajnirao ju je P. Montanari). Zgrada se sastoji od tri kata na kojima su stanovi, a oni se nalaze iznad prizemlja koje je imalo više namjena – ured, mali dućan i stambeni prostor za nadzornika zgrade. Na prvom katu nalazio se stan s četiri spavaće sobe, sobom za formalne zabave, velikom kuhinjom i četverokrevetnom sobom za osoblje. Na drugom i trećem katu također su stanovi, jednosobni, dvosobni i trosobni. Značajno je da su svi stanovi uključivali velike balkone, često više od jednog. Unatoč stanovima različitih veličina, svi stambeni katovi identični su na vanjskom pročelju, s velikim prozorima. Zgrada je izvrstan primjer suvremene stambene arhitekture, s naglaskom na pružanje dobro osmišljenih, svijetlih životnih prostora s velikim pristupom prirodnom svjetlu i zraku.
U svojem doktoratu istražujete i Zadar i Rijeku. Koje su sličnosti, a koje razlike u arhitekturi tog vremena?
– Rijeka je bila i ostala veći grad, pa su se logičnim slijedom gradile zgrade i vile većih dimenzija, ali i neboderi, što u Zadru nije bio slučaj. U infrastrukturi sličnost je vezana uz luke jer su Trst, Rijeka i Zadar bili povezani hidroavionima koji su slijetali u morske luke (u Zadru je danas to marina Tankerkomerc), njima se prevozila pošta, izvozili su se i uvozili razni proizvodi, dovodili se turisti...
SIMBOLIČNO NASILJE
Kako se lokalno stanovništvo odnosilo prema fašističkoj arhitektonskoj ostavštini nakon kapitulacije Italije 1943. godine?
– Nakon intenzivne talijanizacije i iseljavanja Hrvata tijekom okupacije, kapitulacija je ponovno bila vrijeme velikih demografskih promjena jer se mnogo lokalnog stanovništva vratilo u Zadar. Primarno im je bilo važno pronaći krov nad glavom i nisu se toliko obazirali na to je li taj krov "fašistički" ili nije. Simbolično nasilje prema arhitekturi ipak je izvršeno nekoliko puta, venecijanski lavovi nekoliko su puta oštećeni, na Gradskoj straži, Foši, Trgu Petra Zoranića... Uništen je spomenik Ara ai Caduti Dalmati na rivi. Sa zgrade gradske uprave i ostalih javnih zdanja skinut je fašistički simbol "fascio", snop pruća sa sjekirom. Ali više-manje sve ostaje isto, potreba za zgradama i kućama je velika, nitko ih nema potrebe uništavati...
Većina zgrada podignutih za vrijeme fašističke okupacije još uvijek je u upotrebi. Što vam to govori o toj arhitekturi i kako bismo se danas prema njoj trebali odnositi?
– Smatram da je najbolji način da se očuva arhitektura nekog vremena upravo ta da se u njoj živi i da ima neku konkretnu namjenu. To znači da će se ljudi o njoj brinuti i neće dopustiti da im krov padne na glavu. Većina talijanske ostavštine u Zadru upravo je takva, funkcionalna, neizostavan je dio grada. Izvrstan primjer je OŠ Petra Preradovića, fašistički projekt škole iz 30-ih godina, koji danas ima istu namjenu kao i tada i u njoj se iz dana u dan odvija život.