Višnja i Zdravko Pevec: Mladena Grdovića obožavamo kao pjevača, prijatelja i čovjeka. Kad su nam naši "veliki prijatelji" okrenuli leđa, on je bio uz nas!

"Zvali su me Crna Višnja, iz sveg srca pjevam ja; Zvali su me slatka kušnja, takva sam i ostala"

Stihovi su ovo refrena "Crne Višnje", nove pjesme Višnje Pevec, koja je glavna tema reklamne kampanje za novo pivo jedne poznate domaće pivovare.

Ova kreativna kampanja uskoro kreće, a u TV spotovima pojavljuje se i pjeva crnokosa gospođa Višnja, široj javnosti poznatija kao supruga Zdravka Peveca, s kojim je dugo godina vodila i razvijala prvi hrvatski trgovački lanac neprehrambene robe "Pevec".

Spletom neobičnih okolnost, Peveci su krajem 2009. izgubili trgovački lanac nastao iz male trgovine u obiteljskoj garaži. Iako je imovina tvrtke bila tri puta veća od dugova, država je tvrtku gurnula u stečaj i Pevecima oduzela svu imovinu, no sudska sporenja oko toga su još uvijek aktualna i pitanje je kako će sve na koncu završiti.

Ipak, mi smo u Reflektoru, a ne na stranicama unutrašnje politike, pa je sukladno tome red da se okrenemo nama važnijim temama: povratku Višnje Pevec u glazbene vode nakon desetogodišnje pauze. S gospođom Višnjom, u društvu supruga Zdravka, razgovarali smo u Zadru, nakon Bjelovara njihovom drugom domu kako kažu, točnije na Punti Bajlo u Arbanasima, omiljenom zadarskom kupalištu Pevecovih. U razgovor se povremeo uključivao suprug, a kulminacija susreta dogodila se u trenutku kad je u naš razgovor spontano "upao" Mladen Grdović, poznati Arbanas i veliki prijatelj Pevecovih.

- Kontaktirali su me iz pivovare i rekli da su oni došli na ideju kako bih ja, kao poznata Višnja u Hrvatskoj, bila idealna osoba da otpjevam pjesmu kojom Karlovačka pivovara želi predstaviti svoj novi proizvod. Poslali su mi tekst i melodiju, dopalo mi se i rekla sam im da pristajem. U Robson studiju u Zagrebu snimili smo pjesmu, a tjedan dana nakon toga i spot.

Kad su vam ponudili suradnju, je li točno da ste im rekli kako vas je "Crna Višnja" vratila u život?

- Tako je. Rekla sam: "Ovom pjesmom vratili ste me u život." To im se jako svidjelo. Na kraju su svi bili oduševljeni spotom.

Nije vam bilo teško nakon deset godina vratiti se u glazbene vode?

- Nisam u međuvremnu javno pjevala, ali sam uvijek, gdje god bi čula harmonikaše i tamburaše, prilazila i pjevala. To me privlači kao magnet. Nije mi bilo teško. Jednostavno volim pjesmu, to je u meni.

Jedna pjesma je dobar početak, razmišljate li možda o albumu?

- "Crna Višnja" me vratila u život, ali i otvorila vrata u nekakav novi svijet. Trenutno nemam neke planove ali - nikad se ne zna. Možda je to neki novi početak. Možda sutra dođe neka nova ponuda...

Hoćete li uz spot i reklame imati i neki koncertni nastup u sklopu kampanje za pivo?

- Ne. Snimila sam spot i dvije TV reklame koje će ovih dana krenuti u emitiranje i to je to.

Koliko ste do 2009., kad ste prestali nastupati, imali objavljenih pjesama?

- Imala sad devet snimljenih pjesama na jednom CD-u. Ja sam ih samo pjevala, a radili su ih različiti autori. Čak je i Mladen Grdović za mene napisao jednu pjesmu, zove se "Samo žena". Svoj CD nikada nisam prodavala, nego isključivo dijelila prijateljima.

Pjevate, kažete, za svoju dušu. Odakle vam ta strast i talent za pjevanjem? Genetika ili...

- Genetika. U mojoj se kući uvijek pjevalo. Dok sam bila mala, moj tata i djed, moja mama, uvijek su pjevali. Tata je čak svirao tamburicu i harmoniku tako da je meni danas normalno da, od jutra do večeri, cijeli dan svira radio.

Je li se netko iz vaše obitelji profesionalno bavio pjevanjem ili možda školovao za to?

- Ne, to je jednostavno pjesma iz ljubavi. Mi smo bili vedra obitelj, uvijek se pjevalo. Druženje na selu, pogotovo kad se nešto zajedno radi, ne ide bez pjesme.

Kad ste prvi put javno nastupili?

- Na Hrvatskom radijskom festivalu u Opatiji 2008. godine u duetu sa Zvonom Bohemom pjevala sam "Ti si meni sve što treba".

Dok ste u Zadru družite se s Mladenom Grdovićem?

- Obavezno. Upoznali smo se 1996. baš ovdje u Zadru, na otvorenju našeg prodajnog centra. Imali smo kućni sajam, on nam je došao kao kupac, a ja sam mu prišla zbog autograma. Njegov sam veliki obožavatelj, a sada smo postali kućni prijatelji.

Družite se i u Bjelovaru?

- U našoj kući je Mladenova gitara, da kad dođe kod nas ima na čemu svirati (smijeh).

Tamo mu je ostala nakon nekog tuluma ili...

- Ne, to je zbog druženja. Kad dođe kod nas da ne treba sobom ništa nositi. Mladena ne samo da obožavam kao pjevača, obožavam ga i kao prijatelja i čovjeka. On je u tome stvarno velik, i kao čovjek i kao prijatelj.

Ne zamjerate mu ono što se o njemu piše i govori u medijima?

- Ne. Kad se o njemu tako piše i govori, ja uvijek kažem: "Ne dirajte mog prijatelja, jer on je stvarno duša od čovjeka." Mladen je bio uz nas kad nam je bilo najteže. Kad su nam neki naši "veliki prijatelji" okrenuli leđa, on je bio uz nas i davao nam podršku. To se ne zaboravlja. Podršku nam je u to vrijeme bio dao i Neno Ninčević.

Jeste li s njim imali prilike surađivati?

- Ne, ali i sad kad se čujemo on me uvijek pita: "Hoćeš pjesmu? Hoćeš pjevati?" (smijeh).

Moram priznati da vam pjesma baš pristaje. Tekstom, melodijom, štimungom, baš stvorena za vas...

- Kad ljudi čuju "Crnu Višnju" kažu: "To ti je napisao netko tko te dobro poznaje." Ne, velim, to je napisao jedan mladi dečko koji me nikad prije nije vidio, ali me stvarno pogodio u dušu.

I spot je napravljen u istom tonu: prigušena crvena, disko kugla, vi u zagasitoj svjetlucavoj haljini...

- Sve je u istom tonu, na to ja nisam ništa utjecala. Haljine sam isprobavala tri dana, na kraju je morala biti crvena, ukomponirana u ton pjesme i ambijenta spota.

Jeste li ikad razmišljali o glazbenoj karijeri, možda malo profesionalnije zagaziti u vode zabavne glazbe?

- Nisam od onih koji bi se tome profesionalno prepustili, ne zanima me u tom smislu hrvatska estrada. Iako sam nastupala na nekim festivalima i u televizijskim emisijama, primjerice "Lijepom našom", HRF-u, na festivalima u Neumu i Požegi, uvijek je to bilo iz ljubavi prema pjesmi. Nisam se nikada u tome ni sa kim natjecala jer me to ne zanima.

Samo volite pjevati...

- Da. Evo na primjer: prođem pored neke bine na kojoj sviraju i pjevaju, oni mi pruže ruku i ja idem s njima pjevati. Meni je to normalno.

Pjevate li u takvim situacijama svoje ili tuđe pjesme?

- Naravno da pjevam tuđe, svoje uopće ne pjevam (smijeh). I kad negdje dođem obavezno zapjevam Mladenovu "Evo mene moji ljudi..."

Uz dalmatinske koje pjesme još volite pjevati?

- Volim starogradske pjesme, slavonske, sevdalinke...

Nije lako pjevati te pjesme...

- Kad pjevam, pjevam sve od reda. Znaju me pitati odakle si ti uopće, a ja velim – od svuda. Svugdje se osjećam kao doma. Nikad nisam pravila razlike niti granice u muzici. Pjesma je pjesma, ako je dobra, nema veza odakle je. Meksička, grčka ili country.

Kako vam je bilo deset godina bez javnih nastupa? Sjećam se da ste jedno vrijeme u medijima više bili prisutni kao pjevačica nego poslovna žena.

- (smijeh) To je bilo krenulo s tim radijskim festivalom, pa onda dva-tri nastupa u Neumu na Etno festivalu kojeg je vodio Jurica Pađen, pa Požega...

Imate dva sina, jesu li oni naslijedili vaše glazbene gene ili samo očeve, poslovne?

- Za sinove uvijek kažu da su mamini, ali u glazbi nešto i nisu.

Nemaju sluha, interesa...?

- Društveni su, vole pjesmu i ples, ali biznis im bolje leži...

Pitao sam maloprije vašeg supruga, kako ste došli u Zadar?

VIŠNJA: Tu smo od kraja 1995. Jako volim Zadar, pogotovo ovaj dio, Arbanase, Kamp, Ploča...

ZDRAVKO: I Arbanasi su nam najveći prijatelji...

Je li tome kumovao Mladen Grdović?

VIŠNJA: Pa možda čak i je. Ne znam kako smo došli ovdje, ali kad sam prvi put vidjela Puntu Bajlo, od tada za mene druga plaža ne postoji.

ZDRAVKO: Arbanasi su nas prihvatili kao da smo njihovi. Mi smo sada ovdje domaći.

VIŠNJA: Čak i mene su prihvatili u Baraci (lokalno okupljalište, op.a.). Tamo boćaju, a ja sam jedina žena, prihvatili su me kao ravnopravnog člana. Tamo je naš prijatelj Paulo Grdović.

Jesu li zato i vaši slikarski motivi iz Zadra dominantno vezani uz Puntu Bajlo?

- Stvarno sam zaljubljena u ovaj kvart, ovu šumu i kamenje. Kad ovuda plivam, sve do Sv. Klementa (otočić ispred Punte Bajlo, op.a.), koja plaža može biti ovakva?! Pogledajte tu boju mora, kamenje...

Čujem da rano otvarate sezonu kupanja?

- Prvi put sam plivala 22. travnja ove godine, bilo je 15,5 stupnjeva u zraku. Ulazim u more, ma koliko god bila zimogrozna. Drugi dan sam otišla na Kolovare, mislila sam možda je tamo toplije. Ušla sam do koljena i vratila se opet ovdje. Punta Bajlo je lijek za dušu. Kad cijeli dan radim u vrtu i mrtva sam umorna, netko bi odmah išao u krevet a ja idem plivati. Nakon plivanja izlazim iz mora kao leptir.

Kažete da vam je Zadar drugi dom. Koliko tu godišnje provedete vremena?

VIŠNJA: Gotovo pola godine, sada moramo u Bjelovar zbog vinograda, ali ćemo se za tjedan dana opet vratiti.

ZDRAVKO: Prije smo gore bili više zbog poljoprivrede, a sada se više okrećemo biznisu, manje smo u poljoprivredi, što znači da ćemo biti i više u Zadru jer nam je tu sjedište firme koja se bavi prodajom opreme za trgovačke centre. Bjelovarčanima smo puno dali, a Zadrani nas vole kao da smo od rođenja njihovi jer znaju cijeniti što smo radili za Zadar i Zadrane.

Slikate, pjevate, imate kreativni, umjetnički talent...

- Crtam od osnovne škole, ali nikad nisam imala vremena za pravo slikanje. Onda sam krenula na tečaj i evo, tko je god vidio moje slike rekao mi je: nastavi dalje, imaš dara i talenta. Volim slikati i crtati. Ja, zapravo, ne gledam televizor, ne zanimaju me ni sport ni utakmice. Kod mene na radiju cijeli dan svira muzika i kad imam vremena uzmem platno i boje i crtam.

Koliko su vam ti talenti, pjevanje i slikanje, pomogli da prebrodite teško razdoblje vezano uz gubitak tvrtke?

- Jako. To i bavljenjem vrtom, biljkama, cvijećem. Umjetnost i priroda su mi pomogli, kao neki oblik terapije, da sačuvam mir.

Vaš je suprug nedavno rekao kako bi danas napravio sve isto kao i onda kad ste izgubili tvrtku. Vi ste mu cijelo to vrijeme bili podrška, biste li i vi danas jednako postupili?

- Bila sam mu podrška, ali ono što bih danas drukčije napravila jest da bih ga brenzala, da ne leti u oblake. Očito je to bio naš najveći problem. Da smo ostali mali, na 50-ak ljudi, sigurno ne bi nikome smetali i nitko nas ne bi dirao. Mi smo imali preko 4000 radnika i to je nekome smetalo.

Ne sjećam se da je netko od tih radnika izašao u medije i rekao "Peveci su nas prevarili"?

- Mi nismo nikoga prevarili. Mi smo do zadnjeg dana, sve što smo imali, ulagali u firmu da ju spasimo i izvučemo. Na kraju smo ostali bez svega.

Kako danas gledate na to razdoblje?

- Gledam naprijed, ne želim čak ni pričati o tom vremenu jer neću o lošim temama i stvarima. Ostali smo živi i normalni i idemo naprijed.

Pjevali ste i s Matom Bulićem i Hankom Paldum. Imate li neostvarenu glazbenu želju, neki duet ili možda nastup s nekom klapom?

- Uf, vrlo rado! Nedavno smo s prijateljima iz Singapura bili u Splitu. Na Peristil je pjevala klapa, mislim "Cambi". Ja im priđem i pitam mogu li kupiti njihov CD, a oni mi kažu da mogu ako ću pjevati s njima. I počnem pjevati, to meni nije nikakav problem...

Znali ste stihove?

- Jesam, jesam... No nakon tjedan dana šetam Kalelargom, sad s prijateljima iz Kine. Prilazi nam jedna žena, kosooka, ali nije Kineskinja, i kaže: "Ja sam iz Južne Koreje, ali sam vas upamtila i slikala kad ste pjevali u Splitu". Eto, kako je svijet mali (smijeh)...