Svi su u Zadru u nedjelju navečer bili Danijel Subašić!
Zajedno u mislima s njime branili su penale Dancima i nema onoga tko nije znao kako će upravo Danijel biti heroj Hrvatske! I jest, postao je simbolom Donatova grada, čovjek o kojem je sutradan pričao cijeli Zadar, ali i Hrvatska.
Iznimno ponosan bio je njegov otac Jovo Subašić koji je navratio u staro društvo koje se okuplja u kafiću pokraj stadiona Stanovi. I nije ni čudno jer je obiteljski dom Subašićevih svega pedesetak metara od prve vratnice na spomenutom igralištu.
- Što da vam kažem, srce mi je kao kuća, jer je moj Danijel ponos Hrvatske! Jednostavno ne mogu opisati emocije koje su me pucale dok se odvijala prava drama kod izvođenja penala. Gledam nogomet praktički otkad znam za sebe, gledao sam i neke ranije važne utakmice u kojima je moj sin imao zapaženu ulogu, ili pak odlučujuću, međutim, ovako nešto teško se može ponoviti – veli nam Jovo, koji je ne tako davno odselio u rodno mjesto Zagrad, nadomak Benkovcu, ali je ogled s Dancima želio pogledati u stanu u kojem je zajedno sa suprugom Bojom, te sinovima Milanom i Oliverom živio godinama.
- Iskreno, noć iza velikog i stresnog okršaja s Dancima, nisam mogao oka sklopiti od uzbuđenja. Zvali su nas prijatelji iz svih krajeva svijeta, čestitali nam. I kako onda neću biti ponosan na sina koji je od svoje šeste godine uz nogomet i sport koji mu je u konačnici donio toliko radosti. Nije uzaludno trenirao, ponekad dva ili čak tri puta dnevno. Ne moram ni isticati kako ga je stalno trebalo zvati kući na ručak jer je redovito bio na igralištu. Dok nije počeo trenirati, onda je kao i svi drugi funcuti preskakao ogradu – smije se Jovo koji je ponovno priču okrenuo prema Dancima.
- Teško mi je preskočiti tu utakmicu jer ne pamtim kad su mi se zadnji put toliko znojili dlanovi. I moram biti pošten i priznati da nismo briljarali u igri, ali kako je rekao moj Danijel, važno je da smo pobjedili i to je to, nema se što drugo dodati. Glavno da se mi svi veselimo radi Hrvatske. I još ćemo! Sad su na redu Rusi – zaključio je Jovo, koji nas je zamolio da o svemu što je kroz svoju karijeru prolazio Subašić junior nema potrebe izvlačiti vani, nego se potrebno radovati se sadašnjem trenutku.
Ali, nemoguće je preskočiti barem neke kockice u njegovom nogometnom mozaiku te istaknuti kako mu nisu baš svi vjerovali, međutim, nije se predavao, iskazivao je onu iskonsku bitku za dokazivanjem. Malo tko će se sjetiti da je u jednom trenutku svojeg nogometnog odrastanja branio u osječkom Metalcu. Nije ga to omelo u razmišljanju kako će se jednoga dana o njima pisati i pričati kao vrataru koji čini čuda.
U onaj dio priče kad su se oko Subašićevog statusa ili bolje kazati "kolača" lomili Reno Sinovčić, u to vrijeme vanjski suradnik u NK Zadar, te Marinko Klapan, priznati zadarski ugostitelj, kojem je Subašić praktički bio kao član obitelji, nećemo se dirati. Jer mi je kao potpisnku ovih redaka Danijel u jednoj prigodi rekao da tu priču nipošto ne želi vrtjeti. Onda ćemo poštivati njegovu želju i kazati kako je ipak na vagi između Dinama i Hajduka obukao "bijeli" dres. I tamo mu nisu svi bili osobito skloni, ali se nije predavao, naprotiv, svojim je obranama zavrijedio poziv Monaca.
Dug je put trebalo prevaliti od Zadra do Monte Carla, no važno je kazati kako nikad baš nikad nije zaboravio svoje prijatelje. Na stotine puta istaknuta je priča o Danijelovoj povezanosti s tragično preminulim mu kolegom Hrvojem Ćustićem koji je svoj mladi život ostavio na travnjaku zadarskog stadiona. I zato majicu s Hrvojevom slikom uvijek nosi na svim travnjacima diljem svijeta, te ju ponosno pokazuje. I ovoga puta nije mogao ne prisjetiti se Hrvoja...
Onda ne čudi što u obitelji Ćustić s osobitom pozornošću prate Svjetsko prvenstvo u Rusiji i neobično su sretni što se Subašić baš nikad nije odrekao njihova Hrvoja, i čije je prijateljstvo nastavljeno unatoč nemilom događaju.
- Znate, svaki put kad Danijel s velikim ponosom pokaže majicu s Hrvojevim likom, nas sve skupa obuzmu emocije, miješaju se radost i tuga. Ali srce nam je prepuno ljubavi prema našem sinu, jednako tako i Danijelu, koji je odmalena vezan uz našu obitelj. Iskreno, nešto takvo sam i očekivao od Subašića, zapravo, još jednom je potvrdio svoju privrženost prijatelju – veli Hrvojev otac Svetko, koji je dometnuo:
- Danijel se puno više druži s mojim sinom Domagojem, uvijek su u kontaktu, ali kad dođe u Zadar, čim se vidimo, od milja ga klepnem po glavi, zagrlim i primim ga na grudi kao svoje rođeno dijete. Nerijetko me obojica zovu kad treba spremiti dobre gradele za njihov i prijatelje im jer je Danijel iznimno društven, prijatelj u pravom smislu riječi – kazao je Ćustić.
Ruski rulet s Dancima, Svetko je osim spomenutih emocija koje ga povezuje sa sinom Hrvojem gledao i iz drugog kuta.
- Danijel u sebi nosi jednu vratarsku osobinu i Bog ga je nagradio za sve što je dosad napravio i stvarno sam ponosan na njega. Treba biti ponosan i na ostale Zadrane koji su još jednom pokazali da oni nose veliki dio ove reprezentacije. Ali treba biti ponosan i na sve ostale igrače u reprezentaciji jer su pokazali da su klapa i da je Hrvatska jedna odlična reprezentacija sastavljena od igrača s karakterom. Ja stvarno nemam što drugo dodati nego da sam neizmjerno ponosan na njih baš kao što je ponosan svatko onaj tko Hrvatsku nosi u srcu – zaključio je Ćustić.
Vratimo li priču na početak i Subašićev stalni kontakt s loptom i nogometnim travnjakom, nemoguće je preskočiti Miodraga Miška Paunovića i njegovo viđenje čudesnih obrana..
- Uh, nije bilo nimalo lagano gledati ovu epsku priču kakva se rijetko viđa na nogometnim stadionima. Kao bivši nogometaš i trener, dobro znam kako je bilo Danijelu kad je njegov veliki prijatelj Luka Modrić prokockao prvu prigodu, odnosno, kad mu je penal obranio danski vratar. Poznavajući Danijela, znam da je uključio dodatne emocije i motiv kako bi na neki način "zaštitio" Luku od mogućih kritika. I bilo je tako, danas smo svi ponosni na njega - veli Paunović koji se rado prisjetio Subašićevih početaka.
- Ima toga koliko ti srce želi, naravno, dječačkih zgoda, međutim, meni je drago što je uspio u svojem sportskom i životnom naumu. Subašić koji je živio neposredno uz stadion, svakodnevno se igrao s mojim sinom Danilom, skupa su preskakali ogradu nabijali loptu, kasnije i trenirali. Znate, Danijel je u početku više igrao nego branio, ali smo u stručnom stožeru zaključili kako se ipak bolje snalazi između vratnica, pa je brigu o njemu preuzeo pokojni Jakov Pinčić, neko je vrijeme uz njega bio i Niko Matković, potom Tomislav Rogić. Znači, svi smo mu ponešto usadili u nogometni mozaik – ponosno će Paunović koji ne skriva svoju iskrenost kad je riječ o prognozama koje je onodobno davao za Subašića.
- Ne mogu biti nego takav kakav jesam, odnosno iskren, te kazati kako me Subašić ugodno iznenadio, zapravo, računao sam da će biti golman u nekom velikom klubu, ali ne i da će stati na reprezentativna vrata. Eto, došao je do željenog cilja na ponos cijele Hrvatske i nogometne radionice u Zadru, jer Šime Vrsaljko, Luka Modrić i Dominik Livaković trčali su travnjakom na Stanovima.
16 godina u vezi s Antonijom
Danijel Subašić u vezi je s djevojkom Antonijom Bozzom punih 16 godina. Iako se njezina obitelj u početku protivila njihovoj vezi, Antonia je ostala uz Danijela i s njim živi u luksuznom dijelu Monte Carla, pisao je Jutarnji list o privatnim životima naših reprezentativaca, te se još navodi: Zasad nemaju djece, no imaju dvije mačke, od kojih se jedna zove Bili, čime Subašić i dalje ističe svoju ljubav prema Hajduku. Antonia ne voli medijsku pozornost i rijetko se pojavljuje u javnosti.
Drago Marić, umirovljeni novinar Slobodne Dalmacije i dugogodišnji sportski djelatnik u Zadru:
Dirnula me njegova izjava "branio sam za svoj narod"!
- Danijel me je "na prvu loptu" impresionirao kao osoba koja u sebi nosi nevjerojatnu društvenu crtu i nadasve objektivnost, što jasno kazuje o njegovom iznimnom karakteru kao čovjeku. Jer da nije tako onda bi teško uspio u sportu, iako svako pravilo ima i svojoj izuzetak, međutim, Subašić je priča za sebe. Nikad neću zaboraviti naš prvi susret, zapravom gledao sam ga u kadetskoj dobi, u vrijeme dok su se prije utakmice prvoligaških klubova igrale predigre. Nalazio sam se nerijetko u društvu proslavljenih trenera ili pak bivših vratara koji su također promatrali Danijela. Prvi kojima sam otvoreno kazao što mislim o Danijelu bili su Ivan Katalinić tada trener Rijeke i Marjan Mrmić godinama vratar mnogih naših klubova i reprezentativac Hrvatske:
- Pogledajte dobro ovoga maloga. I zapamtite pred njim je briljantna vratarska karijera!
Nisu mi imali što odgovoriti nego potvrditi moje riječi, koje se evo danas kristalno jasno vide na svjetskoj nogometnoj pozornici. Nadalje, Danijelov odnos prema tragično preminulom Hrvoju Ćustiću rijetko se može vidjeti. Ili, ona njegova izjava nakon briljantnih obrana: "Branio sam za svoj narod!", dirnula me duboko u srce, jer je i to još jedna potvrda koliko je emotivan čovjek naš Danijel.
Marko Marin, bivši dopisnik Slobodne Dalmacije i Večernjeg lista, svojedobno profesor u osnovnoj školi koju je pohađao Danijel Subašić
Bio je bolji vratar nego učenik
- Imao sam prigodu biti jako blizu Danijela Subašića, kao učenika i sportaša. O ovom potonjem puno je toga izrečeno, pa ću se osvrnuti na četiri godine kad je bio moj učenik. Iskreno, a znam da se Danijel neće naljutiti, odmah se vidjelo da je bolji vratar nego učenik. Međutim, želim istaknuti jednu drugu njegovu crtu i kazati kako je bio miran, kuluran, nenametljiv, društven i nikad nije pravio probleme, pa se o njemu nikad nije razgovaralo u zbornici. O tomu kako mu ide škola, uz roditelje, brigu je najviše vodio Jakov Pinčić koji mu je dao podosta toga što danas pokazuje u dresu Monaca i reprezentacije Hrvatske. Ako mu nekad nije išlo najbolje u nekim predmetima, Jakov bi mi znao reći: "Nemoj biti previše strog, nego mu pomozi, jer ćeš jednoga dana moći pričati da si učio i bio pri ruci vrhunskom vrataru. I evo, obistinile su se Pinčićeve riječi. Ono što još želim kazati da su učenici OŠ Stanovi osim Subašića, bili i još dvojica naših reprezentativaca, Šime Vrsaljko i Dominik Livaković – zaključio je prof. Marin.
Tomislav Rogić Tumba, bivši trener Danijela Subašića, danas radi u Club Bruggeu u Belgiji
Ja sam mu dao 'fakultetsko obrazovanje'
- Subašića sam prvi put vidio kad je imao nešto više od šesnaest godina, još je s njim radio pokojni Jakov Pinčić, koji mu je prema mojem skromnom mišljenju dao "osnovnu i velikim dijelom srednju školu" kad je o vratarskom poslu riječ, dok meni pripada "fakultetsko obrazovanje" koje sam podario našem reprezentativnom vrataru. Onako štrkljav, dugih ruku i nogu, kod mene je odmah potaknuo razmišljanje da će biti "top vratar"! Na to me nagnalo njegovo razumijevanje igre, jer kad u tim godinama jasno vidiš sliku ispred sebe, a Danijel je imao tu moć, onda nemožeš promašiti metu. Jest, puno mu je pomogla upornost, nerijetko i tvrdoglavost, čak se usudim kazati i konfliktnost na treninzima, ali je uvijek bio spreman priznati svoju pogrešku. Jednako tako časno je branio svoje stavovoe i promišljanje o zadacima vratara. Volio je slušati savjete i uz rijetku viđenu tehniku branjenja, primjenjivati ih u situacijama koje su se otvarale za vrijeme utakmice. Ono čime me je skroz "kupio" jest njegova nevjerojatna sigurnost u sebe, to samopouzdanje nekad je nadilazilo stvarnost. Ali, da nije bio takav ne vjerujem da bismo danas pričali o njihovim vrhunskim obranama. Kad su na već programu penali kojima nas je odveo u četvrtfinale Svjetskog prvenstva, rado sam se prisjetio treninga na kojima smo pucali jedan drugome po tri komada. U početku je redovoto gubio i morao platiti coca colu ili pizzu, međutim, kasnije sam ja stalno morao vaditi novčanik, jer je branio sve živo. Možda neki ne znaju, Danijel je odličan u mnogim sportovima, napose košarci, pa mi je palo na pamet kako smo na pripremama igrali u Delnicima basket. Vodio sam ga 14:2, međutim, na kraju je završilo 22:18 za njega jer mi je rekao: "Sad ćeš vidjeti što je košarkaško znanje".
I da se osvrnem na Dansku, moram kazati kako su mi se Belgijci rugali kad je primio prvi gol, po meni malo nespretno, ali nije ništa što se ne događa. Nisam se previše osvrtao na to što govore, samo sa rekao: "Pričekajmo kraj i onda ćemo komentirati Subašića". Svi odreda su umukli kad su vidjeli kako skida penale, pa mi nije bilo druge nego im kazati: "Konac djelo krasi i mi u Hrvatskoj imamo četiri puta veće srce od svih na svijetu"! - ponosno će Tumba.