- To je bila prava avantura, naći maleno selo Karuc na samom sjeveru Skadarskog jezera, probijati se puteljcima i svakakvim cestama kako bih konačno, prvi put u životu, pronašla i vidjela to malo ribarsko mjesto sa šačicom kuća odakle su u 18. stoljeću moji preci došli u Zadar, u Arbanase – priča dr. sc. Maximiljana Barančić, zadarska profesorica engleskog i ruskog jezika, rodom iz Arbanasa. Barančić je, kako je poznato, doktorirala na temi leksika arbanaškoga govora u Zadru, autorica je udžbenika arbanaškoga govora i vodi tečaj ovog jezika.
Rođena je u obitelji Karuc u Arbanasima, majka je također bila Arbanaška, djevojačkog prezimena Krstić.
- U mojoj se kući govorilo i hrvatski i arbanaški, najvećim sam dijelom arbanaški naučila od majke. Opće je poznato da su Arbanasi došli sa područja Albanije, Kosova i sjevernog dijela Crne Gore u 18. stoljeću, ali ja sam tek prije dvije godine, od profesora filologije Univerziteta u Prištini Bardha Rugove saznala da još uvijek postoji mjesto Karuc na samom sjeveru Skadarskog jezera, na području Crne Gore. Od tada me 'vuče' da vidim odakle su to moji preci prije više od 200 godina prevalili put do naše obale, napustili svoje rodno mjesto i nastanili se u Arbanasima – priča Maximiljana Barančić.
Na neizvjestan put automobilom odlučila se kada je sa Filološkog fakulteta iz Prištine dobila poziv da na tamošnjem Međunarodnom kongresu iz albanske književnosti, jezika i kulture održi predavanje o talijanizmima u arbanaškome govoru.
- Odlučili smo se na putovanje automobilom, nije bilo drugog izbora. Gotovo kao put u nepoznato. Obalom smo išli do Budve, a onda se počeli penjati na sjever, zavojitim i opasnim cestama, vijugali smo uz rijeku Crnojevića, zalutali i vraćali se, prolazili kroz šume, puteljcima, kozjim putevima… Na kraju se pred nama „otvorila“ velika, nepregledna dolina, sa rukavcima jezera koji se uvlače duboko u kopno, te smo na tom području, spuštajući se prema Skadarskom jezeru, u samoj dolini pronašli tablu koja je pokazivala pravac prema mjestu Karuc. Na tabli je pisalo Karuč, filolozi mi kažu da se tvrdo „č“ pojavljuje u Crnoj Gori u posljednje vrijeme na mnogim toponimima. Automobilom nismo mogli u sâmo mjesto, u selo smo se spustili pješice – ispričala je prof. Barančić.
Na samom ulazu u Karuc nalazi se velika ploča, sa starim fotografijama i tekstovima koji na engleskom jeziku govore o prošlosti malog ribarskog mjesta.
- Previše je to za mene bilo uzbuđenja, gotovo nevjerice da sam pronašla mjesto gdje su moji korijeni, kao i korijeni svih Karuca u Zadru. Nisam očekivala takvu ljepotu, ispred mene se pružala dolina sa malim kućama iznad kojih se uzdižu planine, a uz kuće se plâvi jezero. Ostala sam bez daha. Pješice smo ušli u selo i nakon nekog vremena uslijedilo je svojevrsno razočarenje, jer tamo nema ni žive duše. Zašto su kuće tako lijepe, uređene, održavane? To su vikendice, kućice uz obalu, očigledno su ih sagradili ljudi koji su potekli iz tog mjesta i tu dolaze na odmor, ništa drugo. To je potpuna zabit da bi se moglo živjeti. Požalila sam što nije bio vikend kada smo došli, jer bismo nekoga sigurno našli. Ovako, bio je utorak, naišli smo samo na jedan par koji je tuda rekreativno vozio kajak i to je sve od „živih duša.“ Na jednim vratima pisalo je KARUC, ali sve je bilo zatvoreno – opisala je Maximiljana Barančić.
Potom se popela u gornji dio sela. Tu je pronašla ishodište: ruševine, oronule, napuštene i zapuštene kuće u kojima je prije 300 godina bilo života. Na jednoj uzbrdici ostaci zidina, sve obraslo i zapušteno.
- U starom dijelu sve je razrušeno, tamo nema života. Sveukupno, selo Karuc je vrlo maleno. Bilo mi je žao da nisam srela ljude, ali pronašla sam selo odakle su moji Karuci, taj osjećaj ispunjenosti je izvanredan – kazala je prof. Barančić.
Iz potpune zabiti vratili su se strmim putevima na planinski dio, noćili u crnogorskom mjestu Tuzi i ujutro ušli u Albaniju, vidjeli iz daljine i selo Kalmeta, prešli stotine kilometara kroz Albaniju, te stigli do granice sa Kosovom, pa do Prizrena i konačno na sjever do Prištine i tamošnjeg Univerziteta gdje je trebalo održati predavanje.
- Ne znam koliko su zadarski Karuci zainteresirani za ovakav put. Do tamo nije lako doći, ali vrijedilo je – kazala je Maximiljana Barančić.