Ovogodišnja, stota obljetnica rođenja Ante Brkana, velikoga zadarskog majstora fotografije, spontano podsjeća na njegova oca Antuna Tunu Brkana (1892. – 1973.), iznimnu osobnost Zadra s početka druge polovine prošloga stoljeća. Elegantan stas, dostojanstven hod, lagan pusteni šešir, naočale s debelim okvirom i neuobičajeno velika crna umjetnička kravata, vezana u čvor, izdvajali su ga već na prvi pogled iz mase svakodnevnih prolaznika. Uz to, bio je, prema opisu dr. sc. Antuna Travirke iz 1992. godine, "čovjek zanimljiva i dinamičnog života, velike širine i iznimne kulture, uvjereni 'matoševac', poštovatelj umjetnosti i književnosti".
U Zadru je, pak, vladalo mišljenje kako nije pametno razgovarati o tom "zanimljivom i dinamičnom životu" niti se raspitivati za razloge takva zavjeta šutnje. Tek u rujnu 2015. godine pojavila se neuobičajena novinska informacija: "U legendarnoj zadarskoj Varoškoj ulici br. 5 (…) svečano se postavlja (…) spomen-ploča Antunu Brkanu – suutemeljitelju Ustaškog pokreta i Koordinatora ličkog ustanka u Brušanima od 6/7 rujna 1932. (…)".
No, "umjesto spomen-ploče, postavljen je vijenac s trakom na kojoj je pisalo 'U spomen Antunu Brkanu, političaru i intelektualcu'". Premalo da bi se moglo razumjeti zašto je zbog svojega "zanimljiva i dinamična života" imao velikih životnih problema.
Kreativni guru sinova
Rijetki stariji Zadrani znali su kako se obitelj Brkan, na čelu s Antunovim ocem, poznatim pravašem i stjegonošom hrvatskih sokolaša, iselila u Hrvatsku uoči uspostave talijanske vlasti u Zadru. Antun je ondje došao u doticaj s Antom Pavelićem i sudjelovao u formiranju ustaškoga pokreta. Nakon dolaska Benita Mussolinija na vlast u Italiji, obitelj Brkan vratila se u Zadar, gdje je Antun Brkan postao "logistički 'organizacioni' i 'kadrovski mozak' tzv. Ličkoga (Velebitskog) ustanka, 1932. godine". Zbog toga je u Beogradu 1933. godine osuđen (u odsutnosti) na smrt, nakon čega su talijanske vlasti internirale cijelu obitelj Brkan u Reggio Calabriju, a 1934. na Lipare. Vratili su se u Zadar tek poslije kapitulacije Italije u Drugom svjetskom ratu.
Negdje u tim bespućima burnih povijesnih događaja Antun Brkan odustaje od suradnje s Antom Pavelićem i ustaškim pokretom. U novim, poratnim uvjetima postaje svojevrsni kreativni guru sinova. Iza onoga što je nazvano "uvjereni 'matoševac', poštovatelj umjetnosti i književnosti" stajao je, među ostalim, poticaj na snimanje i suradnja na finalizaciji umjetničkih opusa Ante i Zvonimira Brkana. Osobito u izboru pojedinih motiva i kreaciji njihovih naziva.
Nadrealistički senzibilitet
Štoviše, sâm je Antun Brkan neposredno sudjelovao u snimanju nekih od najindikativnijih fotografija svojih sinova. Anti je poslužio kao model za atraktivnu kompoziciju pod naslovom "U muzeju" (1955.), a Zvonimir ga je snimio na izduženom formatu pod nazivom "Iz Liliputa" (1954.). Obje slike pojavljuju se u njihovoj knjizi "Fotografije" (Zadar, 1956.). Na prvoj se Ante poigrava s formom očevih naočala i prstenjem u muzejskoj vitrini, dok na drugoj Zvonimir snima očevu figuru iz donjeg rakursa, kako bi sugerirao pojavu Gulivera u uskoj gradskoj ulici. Ta je slika već 1956. pobrala Zlatnu plaketu na VI. republičkoj izložbi fotografije Hrvatske.
Rijetko se gdje kao na toj fotografiji osjeća nadrealistički senzibilitet, misterij duha i stvaralačke energije Zadra iz sredine 20. stoljeća. Zadranima nije teško prepoznati da je nastala u Kovačkoj ulici. Na jednoj strani, ona je dokument o Antunu Brkanu i mjestu snimanja u određenom vremenu, a na drugoj strani metafora u kojoj se preklapaju informativna i kreativna memorija. Tu više nema prirodnoga zaborava. Kultura čuva sjećanje.
Danas su u zadarskoj Galeriji umjetnina dostupne brojne fotografije s likom Antuna Brkana, među njima i one što ih je snimio njegov sin Ante u internaciji na Liparima.