FOTO: ISTRAŽILI SMO S.O.S PROJEKT NATASHE KADIN Mistična i meditativna, Silba, otok bez automobila je kad odu turisti bila mrtva. A onda su došli umjetnici...

FOTO: ISTRAŽILI SMO S.O.S PROJEKT NATASHE KADIN
Na slici (s lijeva na desno): Natasha Kadin, Romina Tominić, Mario Zaccaria, Sean Robert Kennedy i Andro Nigoević
Osnivačica umjetničke organizacije na otoku Natasha Kadin i njen pas Luna
Gradnja kaparete, suhozida u kojem se uzgajaju kapari
Gradnja kaparete, suhozida u kojem se uzgajaju kapari
Kapareta
Prvo izdanje prvih novina u povijesti Silbe nazvanih „Crtice s otoka“
Dio projekta „Zimmer is our Gallery“
Dio projekta „Zimmer is our Gallery“
Naša novinarka Karmen Miletić okušala se u gradnji suhozida
Andro Nigoevic iz udruge Dragodid
Radionica suhozidne gradnje sa udrugom Dragodid
Andro Nigoevic iz udruge Dragodid
 Romina Tominić iz udruge Dragodid
Mario Zaccaria iz udruge Dragodid
Sean Robert Kennedy, Australac, zaljubljenik u hrvatske otoke, hrvatski jezik i ljude
Obnovljeni suhozid na putu svetog Ante
Do skorog viđenja, Silba!

"Sve što ovdje uberem ili pripremim ima poseban okus, uspije bolje nego drugdje... To je taj ''Silba efekt'' uživanja s pogledom na more, uz cvrčanje zrikavaca", piše romantičnim perom grafička dizajnerica Sanja Bachrach Krištofić u prvom izdanju prvih novina u povijesti Silbe nazvanih „Crtice s otoka“ koje su nedavno ugledale svjetlo dana.
Sanjin je zadatak ljetos na radionici izrade DIY ("uradi sam") novina, koja je bila sastavljena od lokalne djece, turista i svih onih kojima je Silba drugi dom, bio ispričati priču o samoniklim biljkama na otoku koje godinama, tijekom ljetovanja skuplja i od njih priprema ukusna jela, jer kako kaže, oni spadaju u 100 posto ekološku kategoriju - ovdje nema automobilskog i vrlo je malo morskog prometa, sve je čisto i nezagađeno.

Eko-otok nije jedina kategorija koja se Silbi pripisuje. Često ćete za nju čuti da je i mistična, mirna, gotovo meditativna, ali i puna stvaralačke energije i umjetnika koji ovdje provode ljeta, opuštajući se i, naravno, stvarajući. Jedna od njih je Natasha Kadin, kustosica i znatiželjnica, Splićanka i Zemljanka po rođenju, a Silbenka po opredjeljenju. Ona je osnivačica umjetničke organizacije Silba Environment Art, glavni „krivac“ (uz dizajnera i pisca Bojana Krištofića) za gore spomenute prve silbenske novine kao i za još koješta kreativno i ekološko na ovom otoku nadahnuća. Zbog S.O.S.-a, programske platforme „Silba off Season“ (Silba izvan sezone) koju je osmislila i koja je upravo u tijeku, posjetili smo je na njenom OPG-u skrivenom između stabala hrasta crnike i planike, do kojeg iz „sela“ treba pješačiti otprilike pola sata. Kao i na većini hrvatskih otoka, živo je ovdje samo u sezoni, zbog toga je Natasha osmislila i projektne aktivnosti za proljeće i jesen.

- Već desetak godina radimo različite projekte na Silbi uglavnom koncentrirane na ljetni period jer tada ima najviše ljudi ovdje. Međutim unazad tri godine ciljana nam je publika i lokalno stanovništvo otoka i oni koji ga posjećuju vikendom. Tim je projektima fokus na edukaciji, ekologiji, razvoju otoka i tradicionalnim zanatima, a sve to spajamo sa suvremenom umjetnošću, objašnjava nam Natasha.

Vrijeme kratimo i pričom o jednoj fotografiji o kojoj smo čuli. Koliko znamo, fotografirana je prije dvije godine i njen je inicijator zadarski filmski redatelj Dan Oki, na njoj se nalazi pedesetak umjetnika iz raznih sfera koji ili žive ili ljetuju na Silbi. Pokušavamo doći do fotografije, saznati tko je sve na njoj, gdje se sada nalazi, no Natasha nam kratko i sa smiješkom odgovara „To je tajna“.

Koraci su nam laki i poletni jer iako sada znamo da će tajna o slici ostati skrivena, predosjećamo da će nam šuma otkriti najljepše tajne ovog umjetničkog otoka.

Galerije u kućama

I jest, primjerice, naizgled možda obična špaga zavezana između dva drveta u šumi krije želje stanovnika i posjetitelja ovog otoka koji su na komad papira napisali ili oslikali svoj idealan dom. Na jednom papiru okačenom kvačicom za konop piše „Ljudi su ipak veći od kuća“, a na drugom „Moj je dom gdje je igra dopuštena“.

- Slike koje vidite dio su projekta „Zimmer is our Gallery“ koji smo prošlog tjedna organizirali zajedno s Akademijom primijenjene umjetnosti u Rijeci i Umjetničkom akademijom u Splitu. Desetak studenata pod mentorstvom profesora i umjetnika Petre Mrše, Eliana Otta i Gabriel Hensche napravili su privremene galerijske projekte u privatnim kućama lokalnog stanovništva, opisuje nam Natasha. Eksperimentalni istraživački projekti suvremene umjetnosti na Silbi čest su slučaj. Natasha organizira i rezidencijalne boravke umjetnika koji neko vrijeme borave u prirodi i rade projekte s lokalnim stanovništvom. Jedan primjer je solarni sat, izrađen od umjetnika Davora Sanvincentija prije dvije godine. Projekt je još u produkcijskoj fazi, no u planu je, kako od Natashe doznajemo, napraviti još dva sata pored kojih će biti i infoploče, kako bi se stanovništvo i turisti educirali o čitanju sata kako su to nekoć radili naši preci.

- Primjer projekta koji radimo svake godine je i „Garbage epic“ u sklopu kojeg u predsezoni čistimo plaže od otpada koje nanese more tijekom zime. Taj otpad selektiramo i recikliramo, radimo od njega razne predmete. Tako smo 2016. zajedno s hrvatskim glazbenicima Mirom Manojlovićem, Igorom Pavlicom, Fran Krstom Šercarem i Ivanom Marincelom izrađivali instrumente od otpada i potom organizirali koncert naziva „Garbage epic ansambl“. Otišli smo i na kopno s tim projektom i zasvirali i u Splitu, objašnjava nam Natasha dok pješačimo šumom. Nakon tek otprilike pola sata hoda južnom stranom otoka ugledamo prve ljude na uskom putu svetog Ante. Jedan prenosi kamenje, drugi slaže, treći čisti... Što se zapravo događa ubrzo ćemo doznati od Andre Nigoevića iz udruge "Dragodid".

- Već tri godine dio smo S.O.S. projekta na Silbi, evo, popravljamo put i suhozide. Ovaj bi put svetog Ante u potpunosti trebao biti obnovljen, ali da vam puno ne pričam, mislim da bi bilo najbolje da nam pomognete, kaže Andro i za nekoliko trenutaka mi se već hvatamo za neki ogromni kamen i pokušavamo shvatiti kako ga treba postaviti na već postojeću strukturu. Ne ide nam baš, kamenje se klima, struktura suhozida ruši pa Andro mora popravljati i naš rad, malo i rad ostalih sudionika.

Suhozidna terapija

U ovoj vještini suhozidne tehnike gradnje okušao se i Australac Sean Robert Kennedy koji putuje hrvatskim otocima i upoznaje se sa svojim korijenima. Na Silbu ga je dovela ova radionica suhozida za koju kaže da ima i terapeutski učinak. Ubrzo nam to postaje jasno, nakon nekog vremena počinjemo uočavati logiku slaganja, rezultati su brzo vidljivi a unutarnji osjećaj sreće zbog novog iskustva se intenzivira.

- Suhozid je demokratičan, svatko ga može naučiti slagati i to u nekoliko sati. Turistički je atraktivan, to smo primijetili zbog velike zainteresiranosti turista za naše radionice. Naravno da je iznimno koristan, ljudi ga koriste da označe granicu svog terena, da ograde životinje na njemu, da spriječe opadanje zemlje... Terapeutski je, uočili smo to na raznim radionicama koje smo održavali u psihijatrijskim ustanovama. Gradnja suhozida je u principu prapovijesna tehnika, kod nas i zaštićena od Ministarstva kulture kao nematerijalna kulturna baština, objašnjava nam arheolog iz Rijeke Mario Zaccaria.

Kroz priču ubrzo doznajemo i da je u Hrvatskoj toliko suhozida da kada bi se svi spojili u jedan, četiri puta bi mogli obići zemaljsku kuglu. Nekoliko sati gradnje prolaze u trenu, vadimo mobitele i slikamo naših ruku djelo. Gledajući neko vrijeme čisto savršenstvo stabilnog suhozida shvatimo da smo gladni pa nas Natasha vodi do svoje ekološke kućice u šumi u kojoj boravi otprilike pola godine i tamo nam servira varivo od leće. Za ručkom se spominje gradnja kaparete, riječi koju prvi puta čujemo.

- Kapareta je riječ koju smo mi osmislili prošle godine, spoj je riječi kapar i toreta (poznati toranj ljubavi sa Silbe). Ona se radi od kamena, tobolasta je suhozidna tvorevina sa rupom u sredini. Osmišljena je za sadnju kapara, koji inače rastu praktički iz kamena i iznimno ih je teško uzgojiti. Prije četiri godine osnovala sam OPG za uzgoj kapara na otoku, a uz to berem i samoniklo bilje te od njega pravim džemove i rakije, a uskoro je u planu i izrada prirodne kozmetike - govori nam Natasha u svom malom raju na otvorenome pa zajedno u šumu krećemo u gradnju kaparete. Tamo gdje je priroda učitelj i saveznik, gdje je sve oko nas umjetnost, gdje zid, stablo i sunce pričaju S.O.S priču, šapatom „Čovječe, spasi se i vrati prirodi“. Čut ćete ih i vi, jer prometa nema da vam zašumi u ušima.

"Crtice s otoka"
- U razgovoru s piscem i dizajnerom Bojanom Krištofićem došla sam na ideju prvih otočnih novina. Program koji smo osmislili prošao nam je na natječaju Clubture početkom godine i u srpnju smo organizirali radionicu izrade novina. One sadrže sve što jedne novine trebaju imati, pisane i fotografske reportaže, putopise, horoskop (odnosno floroskop), igre... Predstavili smo ih i na drugim otocima, Olibu i Zlarinu, čiji su stanovnici zainteresirani da radionice sljedeće ljeto organiziramo i kod njih. Također su predstavljene i na kopnu, 28. rujna, u sklopu Kalibar bestivala, gdje smo, kao urednici, Bojan Krištofić, Nora Verde i ja najavili i zimski broj koji ćemo napraviti isključivo s lokalnim stanovništvom, objašnjava Natasha Kadin.

 

Legenda o vampiru
Jedna od najpoznatijih legendi na otoku koja se često djeci prepričava je legenda o vampiru – Pankogulu. Riječ je o Panu Koguli, poljskome lutalici koji je u 19. stoljeću dolutao do otoka iz austrijske Galicije. Mještani Silbe su se sažalili nad njime i zaposlili ga kao zvonara crkve. Cijela priča napisana je i u prvim silbenskim novinama “Crtice sa otoka“, dječjim rječnikom. Glasi ovako: „Jednom davno živio je jedan čovjek iz Poljske. Zvao se Pankugolo. Nije imao prebijene pare. Silbenjani su ga prihvatili na otok Silbu. Dali su mu pare, sagradili su mu kuću i dali su mu hrane. Oženio se ženom i Pankogolova žena rodila 2 djeteta. On je postao vampir. Pojeo je svoju ženu i 2 djeteta. Ljudi su mu morali davati svoju djecu da ih jede. Silbenjani više nisu to mogli dopustiti. Složili su se da ubiju Pankogula. Svi Silbenjani su se složili kod crkve sv. Marka i ubili PANKOGULA! Svi koji dođu u crkvu sv. Marka ispod tepiha mogu vidjeti Pankogulovu krv, a na stropu je njegova glava. KRAJ PRIČE.“

 

Suhozidi
Udruga "Dragodid" osnovana je 2007. godine, a počeci djelovanja sežu još u 2002., kad je održana prva međunarodna suhozidna radionica u selu Dragodid kod Komiže na Visu. Glavne aktivnosti volontera udruge su organizacija i vođenje suhozidnih radionica te provođenje istraživanja suhozidne baštine u suradnji s lokalnim partnerima, izvornim nositeljima umijeća gradnje suhozida i poznavateljima lokalnih tradicija.
Naslovnica Zadar plus