- Moje priče su zapravo posljedica mog plana da objavim roman "Duhanski put" – kaže na početku razgovora Stanislav Bašić (Broćanac, BiH, 1945.), bivši novinar i urednik Slobodne Dalmacije, povodom objavljene nove knjige "Rane priče", u izdanju HKD Napredak iz Zadra. Riječ je o zbirci pripovijetki napisanih prije 44 godine u Sarajevu koje su godinama bile zagubljene u kućnoj biblioteci. Odlaskom u mirovinu prije 11 godina Bašić je počeo, kako kaže, "raščišćavati prošlost", opet se dohvatio starih rukopisa koji su nam na svjetlo dana donijeli njegove možda ponajbolje prozne stranice. Prošle godine od zaborava je tako izbavio "Mladu kapljicu", alegorijsku priču o životnom putu kapljice vode, da bi sada iz tih "raštrkanih rukopisa" sastavio zbirku (auto)biografskih kratkih priča, o vremenu djetinjstva provedenog u Broćancu i Posušju 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, u kojima se Bašić predstavio kao "ozbiljan pripovjedač s dušom djeteta", kako ga je u pogovoru knjige nazvala njegova kći, profesorica književnosti Ivana Bašić.
Umjesto romana "Duhanski put" nakon 44 godine dobili smo zbirku "Rane priče". Što se dogodilo?
- Na ideju za roman došao sam početkom 70-ih, čak sam je bio najavio u razgovoru za sarajevsko Oslobođenje. Htio sam objaviti veliku priču o duhanu, švercu duhana i opisati brojne tragedije koje su se dogodile ljudima vezano uz duhan u Bosni. Šverc je naime bio način preživljavanja, ali i metafora Heregovine. Ljudi su imali blago i zemlju, no trebali su novac da ožene sina i udaju kćeri. U svojoj zbirci pjesama "Žilište", proglašenom najboljom knjigom u BiH 1973. godine, objavio sam nekoliko pjesama vezane uz duhan: Duhanski put, Duhanski dim i Rezači duhana. Ideja je međutim otpala jer sam znao da takav roman nijedan izdavač ne bi objavio. Tema je za ono vrijeme bila previše subverzivna.
Godine su prolazile, roman nije napisan, ali priče ste ipak zabilježili?
- Život je krenuo drugim putem. Iz Sarajeva u Sinj, Trogir, Zadar pa Zagreb. U Slobodnoj Dalmaciji sam se zaposlio 1977. kao novinar i potpuno se posvetio poslu. Na te priče sam prilično zaboravio. Bile su razbacane, a moja djeca su ih pronašla. Kći Ivana ih je čuvala i govorila da ih treba objaviti. I jesam, evo, nakon 44 godine.
Zbirka sadrži 14 priča vezanih uz dva, rekao bih, različita prostora, i sve su anegdotalne, slikovite i životno upečatljive.
- Sve priče su vezane uz moje djetinjstvo u Broćancu i Posušju, osim dvije sarajevske priče "Djeca" i "Zmija". Priču "Djeca" preuzeo sam od jedne gospođe čistačice u Narodnoj i univerzitetskoj knjižnici gdje sam radio. Ona mi se na pauzi izjadala o svom životu. Kad je otišla ja sam odmah cijelu njenu priču zapisao u autentičnom govoru. Sve priče iz zbirke zapisao sam 1974. u Sarajevu i pisao sam ih, koliko se sjećam, dosta brzo.
To je gotovo pola stoljeća od nastanka. Kako vam je bilo nakon toliko vremena ponovno ući u njihov diskurs? Jeste li imali dvojbi oko njihove vrijednosti?
- Ono što me u trenucima prije objave mučilo jest koliko su te priče, a sve su nastajale s poticajima iz stvarnosti, samostalne. Jesu li se odmakle od stvarnosti i mogu li stajati kao umjetnost? Došao sam do zaključka da te priče za ljude, recimo iz Posušja, prije svega znače prepoznavanje lokaliteta, ljudi i vremena, a mogle bi se čitati i kao samostalne priče, neovisno o njihovom genius loci. Na koncu sam se uvjerio da te priče jesu samostalno djelo.
Priče su stvarno prepune autobiografskih momenata ili samo ostavljaju takav dojam?
- Autobiografskih elemenata ima podosta, ali sam neka imena namjerno izbacio. Priča o učiteljici Bosi je brutalno istinita. U njom sam se referirao na sudbinu mog najstarijeg brata Slavka kojem se uistinu dogodilo da mu se mrvica kruha u udžbeniku zalijepila za oko Tita na slici, zbog čega je u školi imao silnih problema. I priča "Sat" ima autobiografske poticaje i elemente, kao i "Spajin dub". Priča "Amerikanac", gdje brat brata opljačka, također ima istinit poticaj, kao i "Plavuša s crnim Fordom", priča o djevojci koja je iz Amerike došla u Hercegovinu tražiti momka za udaju, hodala je danima, sve žene su je ogovarale, ali ga nije našla.
Anegote i likovi kao savršeni za filmske priče...
- Moje Posušje je neka vrsta "malog mista" s anegdotama i likovima iz djetinjstva. Slažem da su sve priče filmske, kao i cjelina. Kad sam knjigu objavio pomislio sam da dođem do Antonija Nuića, autora "Kenjca", kojem je otac iz Drinovaca i koji je vezan uz taj prostor zapadne Hercegovine. Mislim da bi mu moje priče mogle biti poticaj za jedan jako dobar scenarij.
U narativnom postupku jednostavno izlažete ljudske sudbine i događaje kroz upečatljive slike, ali se klonite bilo kakve interpretacije, pogotovo društvenog konteksta. Zašto?
- I kao novinar sam gajio stav da uvijek treba saslušati obje strane, poglavito kad su u pitanju nekakve međusobno suprotstavljene činjenice. Nikad nisam stajao na jednu stranu. Uvijek sam išao za tim da je čitatelj dovoljno pametan i da mu unutar priče dam istinu jedne i druge strane. U književnosti kao pripovjedač ne osuđujem nikoga, iznosim priču. S druge strane, sve što sam stariji shvaćam da je u meni ostalo to jedno dijete. I danas se mogu čuditi životu, uživati u lijepom, otkrivati život, ostao sam otvoren...
Čitatelji novina vas pamte kao Stanka Bašića, novinara, komentatora, urednika i autora publicističkih naslova o, primjerice, fenomenima New Agea, no ovu zbirku kao i zbirke pjesama i druge književne radove potpisujete kao Stanislav. Kako je pjesniku bilo biti novinar?
- Ako me netko doživljavao krutim, moram reći da je moj odnos prema svijetu ipak čuđenje. Pjesnici su čuđenje u svijetu, veli A.B. Šimić, a ja interpretiram da pjesnik jest onaj koji se čudi svijetu. Čudo je to da nešto postoji! Zašto je moralo biti nešto? Zašto je bio prvi prasak? I dalje tumačim da je Zemlja središte svemira, unatoč tome što sve danas znamo, samo na Zemlji postoji čudo života. To je činjenica, da samo ovdje postoji život. Nije to negiranje heliocentričnog sustava, ali iz pozicije života Zemlja jest povlašteno mjesto u univerzumu. I to je dijete u meni koje kaže da je život najvažniji i najbitniji.
Želite reći da vas je djetinjstvo u Hercegovini odredilo kao pjesnika?
- To je život prostora iz kojeg dolazim, iz kojeg sam imao prvo viđenje svijeta i uistinu ga volim. Njemu se sve više vraćam, makar je moj drugi zavičaj Zadar.
Stvarno ste, kao u priči "Sat", svaki dan išli u školu pješačeći desetak kilometara i po najgorem vremenu?
- Priča "Sat" je uistinu autobiografska, s nekim malim dodacima. Svakog dana od četvrtog do osmog razreda išao sam u školu u Posušju udaljenu 10 kilometara u jednom smjeru. Nakon završetka škole trebalo se na isti način vratiti, a mi bi negdje na pola puta stali pa jedno sat vremena igrali nogomet i onda ostatak puta, dobrih pet kilometara, trčali do kuće. Danas u Posušju djecu voze autobusima u školu, a od kuće im je udaljena 500 metara. I nikad mi to nije bilo opravdanje da nešto nisam napisao, naučio ili bio spreman za nastavu.