Jakša Fiamengo bio je, prije svega i ponad svega, pjesnik. Nije međutim suvišno podsjetiti kako njegove pjesme nisu zdušno prihvatili samo pristaše tzv. visoke već i tzv. popularne umjetnosti. Jakšini su versi, koliko god zvučali astralno, uvijek antejski vezani za Zemlju, točnije za Mediteran ili još točnije za Dalmaciju.
Sam je znao reći kako njegova poezija „nastoji barem malim nožnim prstom stalno dodirivati zavičajno tlo, protok njegova vremena, sve mijene, svjetlosti i sjene, duhovnu konfiguraciju, sudbinu“.
Pjevao je o pršutu i siru, o Anatoliju Kudrjavcevu, Marinu Cariću ili Josipu Gendi, o Saloni, Škripu na Braču, Mornaričkom groblju u Puli i tko zna o čemu još sve. Kada bi ga pitali čije su riječi pjesme Piva klapa ispo´ volta, ironično bi odgovorio kako je to narodna pjesma koju je on slučajno napisao.
Ono pak što osobito oduševljava u čarobnom svijetu Fiamengove poezije jest duh njezina mediteranizma. To je rijetko pouzdan vodič kroz arhetipske Scile i Haribde sredozemnog imaginarija. Zamalo se može opipati duhovno ozračje i emotivni naboj Dalmacije. Gdje, primjerice, naći toliko emocija bez patetike, kao u stihovima: „Rič ´rvacku iz škrape, iz trave/ primili smo ka pričest, ka dotu./ Njezin zakon božji i starinski,/ njezin način juski, dalmatinski./ Ča je volim i ča nje san pun/ parce mihi, Domine, quia Dalmata/ sum“!
No Jakšin je mediteranski senzibilitet podjednako podizao tenzije i u prozi, u kojoj je istaknuto mjesto zauzela storija o fjaki. Fjaka, pisao je Jakša, sadrži u sebi nešto metafizičko, nešto što spada u arhetipske signale. To je stanje kad si nigdje i svuda, kad lebdiš između svega i ničega, kada ti nije ni do čega doli do onoga Pusti me stat! Pisao je kako je konoba duša mediteranske civilizacije, a tovar glup zato što radi...
Iz tradicije i mentaliteta proizlazi i Jakšina neizlječiva opčinjenost klapskim pjevanjem. I sâm je bio vrstan klapaš, specijalist za tercu, ali i dugogodišnji član Vijeća Festivala dalmatinskih klapa u Omišu. Bilo bi bolje reći - dobri duh tog Festivala.
Tu negdje u sjeni brojnih kreativnih i javnih angažmana stajao je i njegov ništa manje važan afinitet za lutkarstvo. To su, znao je reći, čarobna vrata u svijet mašte, djetinjstva i kreativnosti. Jer, dodavao bi, Šuma Striborova, Trnoružica i ina bajkovita svita traju duže od svega. Stoga ne čudi da je bio dugogodišnji urednik lutkarskog programa Dječjeg festivala u Šibeniku i član uprave krovnih lutkarskih organizacija u zemlji. On je autor teksta za mjuzikl Morsko more, što ga je za otvorenje šibenskoga Festivala 1987. režirao njegov pokojni prijatelj Marin Carić.
Zahvaljujući njemu, zadarsko Kazalište lutaka (i ne samo ono) ima potanka svjedočanstva o svojim ponajboljim i najznačajnijim izvedbama. Pišući 1978. kako je u Postojanom kositrenom vojniku „od teksta ostalo tek desetak rečenica, a sve ostalo predano slici i njezinoj dinamici“, nadahnuto je upro prstom u značenje vizualnog aspekta lutkarske predstave i njezine deverbalizacije. Dvadesetak godina kasnije Kositreni vojnik bit će ocijenjena kao „jedna od najznačajnijih predstava u povijesti hrvatskog lutkarstva“.
Fiamengov osjećaj lutkarskoga kreativnog potencijala podudara se s idejom da pjesnici svijet doživljavaju očima djeteta. Jakša se uvijek divio i čudio lutkarstvu, kao čarobnim vratima u svijet mašte, djetinjstva i kreativnosti.
Pa, recite, kako nije bio čuđenje u svijetu!