Književna godina za nama nije šampionska, prije bi je se moglo nazvati prosječnom. Priče o hrvatskom književnom čudu odavno su u prošlosti, ionako je bila riječ o nekakvoj idealnoj projekciji koja je imala malo veze sa stvarnošću. Knjiga se objavljuje manje nego prijašnjih godina, uglavnom one koje su pokrivene potporama i otkupima. Već nekoliko godina primjećuje se da nedostaje kapitalnih knjiga i prijevoda, što je boljka koja je obilježavala i dobre godine hrvatskog nakladništva. Nema plana i sustava, puno toga je prepušteno intuiciji i dobroj volji prevoditelja i nakladnika.
U nekim kritičarskim osvrtima na godinu za nama primijećeno je da je domaća književna produkcija nisko dobacila. Kao što je u hrvatskoj košarci kriza trenera, u teatru kriza domaćih redatelja, u književnosti je kriza urednika. Rukopisi izlaze van kao gotovi, a da bi na njima tek trebalo početi raditi. No na krilima potpore i upornosti pisaca, knjige idu vani. Nema takve nakladničke krize koja bi mogla zaustaviti skribomane.
Možemo primijetiti da bi i u književnosti trebalo primijeniti filmsko pravilo Zorana Tadića da se cjelovečernji filmovi, odnosno knjige, ne pišu prije četrdesete godine. Jer na sceni je previše početničkih pokušaja koji se prodaju kao dovršena, ambiciozna djela. Bilo bi korisno i u književnost prenijeti sportsku podjelu na prvu, drugu te županijske i lokalne lige, pa ne bi ligom za prvaka i za opstanak špartali predstavnici trećih i četvrtih liga.
Ministrica u priči
Književnost je postala potpuno ovisna o otkupu knjiga i poticajima, naslov koji se ne osigura potporom u pravilu se ne objavljuje. A povjerenstva biraju po nekoj svojoj logici, na temelju biografije i imena pisca i oglednoga arka teksta. Slika objavljenih knjiga u 2018. godini mogla bi biti najbolji dokaz neuspješnosti takvog modela u kojem su isprepleteni interesi pisaca i kritičara s obje strane povjerenstva.
Poduprte knjige nakladnici vrlo malo ili nimalo reklamiraju i promoviraju, kritičke reakcije već godinama stižu na kapaljku, knjižara gdje se preskupa knjiga može kupiti sve je manje, platežna moć je niska, kao i otkupne kvote za knjižnice. Knjižari ne plaćaju prodano. Ukratko, riječ je o neveselom krugu u kojem opstaju samo najspretniji i najžilaviji.
No ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek odlučila se konačno uključiti u problem pa je nedavno razgovarala s bibliotekarima i nakladnicima oko otkupa, a primila je predstavnike nezavisnih knjižara, kojima nakladnici različitim akcijskim prodajama izbijaju rijetke kune zarade, a lokalna vlast guši ih ekonomskim cijenama.
Što se tiče književnog života, pulski sajam knjiga imao je jake goste kao što je nigerijski nobelovac Wole Soyinka, ili njemački filozof Peter Sloterdiyk, ili jaki španjolski pisac Javier Cercas. Uz još neke znalačke književne programe, kakvi na primjer nedostaju lancu knjižara Hoću knjigu. Interliber je ponovno bio akcijska prodaja knjiga.
I Dalmacija ima svoje književne adute. Splitski odvojak bogatoga zagrebačkog Frakturina Festivala svjetske književnosti donio je u grad inozemne i domaće goste, kao i publiku. Moderator Nebojša Lujanovićodlučio je obarati rekorde publike pa je gostovanje Slavenke Drakulić napunilo veliku dvoranu do posljednjeg mjesta. I kad se činilo da se ne može više, nedavno gostovanje Martine Mlinarević donijelo je još više publike. Iako se čini da je to kraj, iskustvo nas uči da Lujanović, gosti i splitska publika mogu još i više. Lujanović je to potvrdio kao suoganizator dvanaestog Pričigina, gdje su stotine ljudi potvrdile da čovjeku koji se smije nije hladno.
Split je imao i drugi Mediteranski festival knjige s glavnim gostom Jom Nesbøm. U drugom izdanju kvantiteta još nije uspjela automatski prijeći u kvalitetu, ali MFK je pojava bez koje se više ne može zamisliti splitski književni život koji je počeo posustajati gašenjem Rječilišta, Bookare i prorjeđivanjem Bookvice, koja bi ove godine trebala proslaviti deset godina postojanja. Nažalost, tijekom cijele prošle godine, unatoč obećanjima iz Grada, knjižara Morpurgo nije uspjela otvoriti vrata. Tužno.
Odvaljivanje poezijom
Zadar ima sve jače pisce, nacionalnoga značenja. Uz dvoje najistaknutijih ZaPis-ovaca Želimira Periša i Stanislavu Nikolić Aras, na nacionalnu scenu probila se pjesnikinja Martina Vidaić, a bliži joj se mlada benkovačka prozaistkinja Viktorija Božina, a i Korana Serdarević je Zadranka. Šteta što je zadarska ekipa 2018. odustala od domaćinstva svoga čeda KaLibar bestiVala, koji će od 2019. mijenjati hrvatske gradove. Čini se da je krajnje vrijeme da neki dokazani praktičar napiše priručnik "Odgoj književnih organizatora u Dalmaciji".
Šibenik ne može urediti sobu svoga velikog pisca Ive Brešana, o Arsenu Dediću da ne govorimo, ali Emir Imamović Pirke, Antonio Barišić i festival alternative i ljevice Fališ još drže upaljenom šibensku književnu vatru. Šibenska knjižnica "Juraj Šižgorić" u prošloj godini ostat će upamćena i kao mjesto promocije knjige o Jasenovcu kao radnom logoru. Tužno i žalosno. Književni Dubrovnik, čini se, stoji po strani držeći se Marina Držića, Luka Paljetka i Matice hrvatske.
Protekla godina bila je zanimljiva i bogata unutar splitskoga bazena. Omiš je uz bogato kulturno ljeto i teatarske predstave i djelatnost knjižnice pokrenuo i vlastitu nakladu knjiga. Nakon Meri Bauk, objavili su zbirku "Bijeli medvjedi i narančaste elipse" kultnoga tugarskog pjesnika Ivana Sorića Surija. Makarska će ove godine konačno dobiti uređenu knjižnicu, a dobila je i mladog pisca Josipa Vujčića koji je debitirao s romanom "Biste bez lica". Živost književne riječi u Tučepima u zimskom periodu održava Damir Tomić Maduna, a u ljetnom Ivica Mijačika.
U Trogiru je Gradska knjižnica objavila već četvrti zbornik "Priča se (p)o gradu", gdje o gradu koji je pamtio bolja stoljeća pripovijedaju različiti pisci. Danas je za Trogir dovoljno reći da je riječ o rodnom mjestu književnice i urednice Marine Vujčić. A 2018. još je jedan Trogiranin, novinar Vlado Vurušić, objavio knjigu o odrastanju u Trogiru "Obala maršala Tita".
Živa je i Gradska knjižnica Solin, kao i Kaštela, koja je lani obilježila 20 godina djelovanja, a raspisuje i natječaj za najbolji povijesni roman. Vrijedno je istaknuti i književni program "Odvalimo se poezijom" koji, uz podršku tamošnjeg centra za kulturu, u Bolu na Braču vodi pjesnikinja i kritičarka Sanja Baković. Njezin entuzijazam jednostavno sve pokreće. Sinj, vrelo inspiracije Tanje Mravak, i Imotski, vrelo inspiracije Petra Gudelja, za sada stoje po strani, a do kada će, ne zna se.
Josip Mlakić "Crni gavran i bijele vrane"
Novi roman bosanskohercegovačkog pisca i scenarista mračna je slika BiH društva. Priča o istrazi ubojstva koju provode inspektori Vinko Marić, zvan Sećija, i Sadik Šarić otkriva neizbrisive tragove ratnih zločina, bijedu i korupciju koja je premrežila sve pore društva. Doslovno nigdje se ne može bez sto maraka. Takozvani stupovi društva su ratni zločinci ili profiteri. Mračan, ali odličan roman koji se čita u dahu.
Viktorija Božina "Turbofolk"
Roman prvijenac benkovačke autorice u kojoj obrađuje odgoj djevojaka u Benkovcu, definirane ženske uloge i odnose u provinciji koje određuju izlasci vikendom u turbofolk klubove i u šmrike. Najbolja prijateljica neprosvijećenosti je neželjena trudnoća. Odlazak na studij u Zadar nudi drugu vrstu skučenosti i depresije, a ženska umjesto muške ljubavi nudi drugu vrstu problema. Odličan roman talentirane spisateljice za koji se možemo nadati da će dobiti koju nagradu i nasljednika.
Jurica Pavičić "Knjigu o jugu"
Istaknuti splitski kolumnist i pisac objavio je publicističku knjigu u kojoj se bavi jugom, to jest Splitom i Dalmacijom, primorjem u cjelini, ali i Mediteranom. Pišući o propalim fabrikama, Jadranskoj magistrali, Jadroliniji, hotelskim zdanjima, Pavičić dolazi do teza o jugu kao monomanskom prostoru nedovršenih projekata, koji nema svijetlu budućnost. U knjigu je Pavičić uvrstio i nekoliko osobnih tekstova o ocu inženjeru, životu na Spinutu, svijetu gdje se još živjelo za drugoga, zajednicu, a ne samo za sebe.
Zoran Žmirić "Pacijent iz sobe 19"
Pisac jednog od najboljih hrvatskih ratnih romana "Blockbustera", koji je upravo dobio i novo prošireno izdanje, objavio je roman koji spaja temu bačenosti u rat urbanoga mladića. Naravno da je za takvoga najbliža poratna institucija psihijatrijski odjel. Žmirić je vješt, dubok i iskren pisac koji se ne boji zagrebati duboko pod osobnu i društvenu koru.
Zdravko Malić "Stazom pored druma"
Dnevnik iz osamdesetih velikog polonista o političkom, kulturnom i znanstvenom životu, osobnim uvidima, skromnom mjestu u znanstvenom lancu. Znanstvenik koji je prevodio i obrađivao Szymborsku i Gombrovicza gombao se sa znanstvenim i društvenim problemima, ignorancijom. Zagrebački nakladnik Disput i, naravno, njegov urednik Josip Pandurić opet su se iskazali u biblioteci Dnevnici, u kojoj je lani bljesnula Divna Zečević.
Edo Šegvić "Spliski matun"
Splitski arhitekt objavio je iznimno vrijednu knjigu u kojoj odaje počast tisućama anonimnih graditelja koji su gradili Split od 1950. do danas, a i šire. Šegvić opisuje kako se gradilo u starom, a kako u novom Splitu, donosi popis splitskih visokogradnji, anegdote, insajderske podatke neposrednog svjedoka i kroničara. Knjiga ima originalni, "matunski" prijelom, a posebna vrijednost je dalmatinski građevinski rječnik.
Damir Pilić "Kao da je sve normalno"
Pisac važnog romana "Spliting", o potrazi za Srbima po Splitu ranih 90-ih, objavio je lani roman "Kao da je sve normalno". Smještan u BiH, bavi se potragom za duhom Bosne i Hercegovine, zemlje gdje je konobar na Kupresu spreman napustiti topli hotel i kilometar bazati po visokom snijegu po tabletu za gosta. Analitični Pilić, zanimljivi literarni postupci izobličenja aduti su ove važne knjige.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....