Zadranka Kristina Skroče nova je izbornica hrvatske reprezentacije u triatlonu. Odlukom Upravnog odbora Hrvatskog triatlon saveza ova 26-godišnja kineziologinju postala je jedna od rijetkih žena u hrvatskom sportu koja je izbornica seniorske i juniorske reprezentacije za oba spola.
Put do izborničkog mjesta u bilo kojem sportu nije jednostavan i lagan. Zahtijeva puno rada, strpljenja i odricanja, ali i mudrosti. Valja znati kada treba povući koji potez, ali i pričekati pravu šansu. Biti prvi znači i biti najbolji, a kako je sve to Kristini pošlo za rukom, kako se počela baviti sportom koji ju je doveo na mjesto prve osobe hrvatske reprezentacije?
Kristina dolazi iz poznate zadarske sportske obitelji. Otac Branko Skroče zadarska je košarkaška legenda. Drugi je strijelac Zadra svih vremena, s reprezentacijom Jugoslavije bio je prvak svijeta u Manili 1978. godine, zlatni na Olipijadi u Moskvi 1980. i europski viceprvak 1981. godine, a njezin brat Tonči juniorski je reprezentativac u nogometu. Kristina je obiteljsku tradiciju podigla na novu razinu: osim što je postala hrvatska izbornica, glavni je trener Triatlon kluba Zadar te trenerica u ponajboljom svjetskom profesionalnoj biciklističkoj ekipi, američkom Novo Nordisk Pro Cycling timu. Uza sve to obnaša funkciju glavnog referenta u Centro Maratone u Veroni za fizičku pripremu i laboratorijska istraživanja sportaša te predaje na tamošnjem fakultetu metodologiju treninga i fizičke spreme!
- Moja sportska karijera je zapravo počela s košarkom koju sam počela trenirati u Zadru kada sam imala sedam godina, pa sve do osamnaeste. Nakon završene gimnazije preselila sam se u Italiju gdje sam nastavila s košarkom, no zbog osobnih problema prestala sam u 22. godini. To je za mene bila kritična promjena jer mi je košarka bila sve što me zanimalo u životu. Morala sam pronaći drugu zanimaciju, neki drugi sport, bilo mi je teško prihvatiti činjenicu da više ne mogu igrati. Tako sam se počela baviti triatlonom. Istina, malo sam se natjecala jer sam od prvih koraka u novom sportu počela raditi kao kondicioni trener – priča Kristina.
Paralelno s novim sportom Kristina je studirala sportske znanosti u Veroni. Nakon završene tri godine upisala je magisterij te specijalizirala fiziologiju fizičkih aktivnosti i pripremu sportova izdržljivosti. Sada planira upisati doktorat koji bi se bazirao na mjerenju trenažnog procesa i pripremi triatlona.
Po završetku druge godine studija ponudili su joj posao na sveučilišnom Centru za fizičku pripremu "Centro Maratona" koji se tokom godina razvio u važno međunarodno središte. Ona je također napredovala i postala glavni referent za cijeli Centar, poglavito za laboratorijska ispitivanja i testiranja sportaša. Prije mjesec dana Centar je otvorio sekciju za triatlon i imaju već 40 upisanih sportaša.
- Na četvrtoj godini fakulteta počela sam raditi za Team Novo Nordisk Pro Cycling, profesionalni biciklističi tim sa sjedištem u Americi, za koji još uvijek radim, što smatram osobitim uspjehom. Prije toga sam dvije godine surađivala sa talijanskim triatlon savezom, ali sam to prekinula otkad surađujem sa Hrvatskim triatlon savezom. Nakon završetka studija ostala sam raditi na fakultetu u punom radnom vremenu, priča Kristina.
Kako vam ide suradnja sa zadarskim triatloncima?
- Kao trenerica u TK Zadar trenirala sam Jacopa Butturinija. On se sada natječe za hrvatsku reprezentaciju i aktualni je dvostruki prvak države. Od ove godine treniram i Luku Palisku, viceprvaka Hrvatske. Luka je predivna osoba i velik sportaš, jako se radujem novoj suradnji, a Luki sam zahvalna na ukazanom povjerenju.
Koliko vam je obiteljsko sportsko stablo – otac košarkaš, brat nogometaš - pomoglo u vašem napretku u sportu, ali i da dođete do mjesta izbornice?
- Dok sam igrala košarku, tatino prezime nije bilo korisno. Odnosno, nisam ga nikad iskorištavala, niti bi mi on to dozvolio, ni tada ali ni ikad u životu. Naprotiv, češće mi je to odmagalo. Znate, ako želite ostvariti svoje snove, a u startu ste etiketirani kao kći Branka Skroče, morate se duplo više potruditi od ostalih jer želite pokazati svima da ste vi sami sposobni stvoriti svoj put. Činjenica da sam otišla rano iz Hrvatske u tome mi je pomogla. Većina mojih kolega uopće nezna tko mi je tata. Kad ga vide u Veroni na faksu kod mene, često me pitaju da li znam igrati košarku.
Živite u Italiji, kako ćete s obzirom na vaše druge obveze stići obnašati dužnost izbornice?
- U dogovoru sa Savezom dolazit ću u Zagreb svakih mjesec dana na sastanke i organizirati kalendar natjecanja sportaša u reprezentaciji. Postavit ću kriterije za ulazak u reprezentaciju, organizirati uskršnje pripreme, koordinirati rad trenera koji imaju sportaše u reprezentaciji. Suradnja sa savezom je jako dobra, uvijek su voljni pomoći, razgovarati i tražiti zajednička rješenja. To su sve stvari koje se mogu raditi i na daljinu budući da i hrvatski reprezentativci svih kategorija žive u različitim gradovima. Bitno je održavati dobru komunikaciju, truditi se mnogo, ali zbilja mnogo da se neke stvari unaprijede. Važno je pronaći rješenja postojećim problemima, a ne se fiksirati sa negativnim stranama i onda se sve može napraviti bez problema. Treba samo imati dobre volje i misliti pozitivno.
Ima li u Zadru triatlonaca koji zaslužuju vaš poziv? Kakvo je uopće u Hrvatskoj stanje u triatlonu?
- Najbolji triatlonac TK Zadra je dvostruki državni prvak Jacopo Butturini. Treba vidjeti kako će se razvijati mladi zadarski triatlonci. Pratimo ih redovito, to je ekipa koja je krenula s dječjim pogonom prije nekoliko godina i jako dobro napreduju. Treneri TK Zadra su nevjerojatne osobe koje ulažu puno strasti, rada i volje u ono što rade i sigurno će mlade triatlonce dovesti do velikih rezultata. Vjerujem u ekipu iz Zadra puno toga sam i od njih naučili tokom svih ovih godina, i sada se nadam da će pomoći. Zadar ima odlične uvjete za razvoj triatlona i baš zato ćemo prvo okupljanje u 2019. tu i organizirati u sklopu uskršnjih priprema.
"Nitko mi ne vjeruje da sam trenerica"
- Uvijek mi je smiješno kada idem kao trener na utrke Europskih kupova. Recimo kad smo lani bili na Europskom prvenstvu u Glasgowu, nitko mi nije vjerovao da sam trener jer sam valjda dosta mlada i vjerojatno jer sam cura u svijetu velikih dečaka. Uvijek moram objašnjavati da sam trener i to muškom dijelu ekipe, da nisam jedna od natjecateljica, čak sam im morala pokazivati osobnu iskaznicu i raznorazne potvrde Saveza koji me poslao kao zastupnika reprezentacije. Nije to ništa negativno, samo podsjetnik da uvijek treba zasukati rukave, šutiti i raditi i vjerovati u cilj prema kojem se ide.