Švicarski Lausanne donio je 1989. godine sreću Emiliji Kokić i grupi Riva. Tada 20-godišnja pjevačica s bendom je pobijedila na Eurosongu te dovela 1990. godine Eurosong u Zagreb. Ovih dana puno se priča o Dori, Eurosongu i možebitno povratku natjecanja u Hrvatsku nakon 30 godina. Što Emilija misli o Roku Blaževiću i njegovoj pobjedi na Dori, kako gleda na natjecanje, zašto je otišla s estrade i kako joj je u braku s poznatim voditeljem i spikerom Miljenkom Kokotom - sve to otkrila je u razgovoru za 100posto.
Neposredna, iskrena pjevačica bez zadrške odgovara na sva pitanja, otkriva koliko estrada zna biti iscrpna i koliku je potrebno podršku oko sebe imati ne bi li osoba ostala stabilna u svemu što se događa. Sretna je, kaže nam, danas, sa svojom školom, glazbom i smirenijim životnim tempom. Glazbi je dala najbolje godine, i iako ne žali zbog toga - smatra da se na vrijeme maknula. Kada je, kaže, osjetila unutarnji impuls, poslušala ga je.
Ističe da je za Roka Blaževića od velike važnosti podrška Jacquesa Houdeka. 'Nekakav objektivni pogled sa strane je jako teško imati, pogotovo ako ste i bili dio toga, i privatno poznajete Jacquesa, a taj dečko vam je simpatičan. Usto, svega mu je 18 godina, ja sama sam imala svega dvije više kad se to meni dogodilo pa imam i tu emotivnu poveznicu. U svakom slučaju izbjegavam komentirati u smislu što je dobro i loše, da sam ja tu pametna, sad ja tu znam... Stvari se svakome poklope baš na taj način koji je specifičan baš za tu osobu i baš za put te osobe. Roko je sladak, očito jako talentiran, ima jednu planinu od osobe koja stoji iza njega, pomaže mu u svakom smislu. Apsolutno se čuje da je to pjevanje Jacquesova škola... Pjesma je krojena za Eurosong, da je čujete bilo gdje pomislili biste: 'Aha, to je s Eurosonga'.Postoji nekakav tip pjesama koji je skrojen za određenu svrhu, i to ljudi razumiju. Pjesma ima ideju bubnuti na prvu, a sad je pitanje hoće li ta 'predvidljivost' biti nagrađena ili kažnjena od strane publike', otkriva Emilija i dodaje da je zaista teško procijeniti puls publike.
Foto: CROPIX
'Imala sam odjeću posloženu da znam što ću nositi, vizažisticu na raspolaganju, najmanje smo brinuli kako ćemo zvučati'
Mladost je, kaže Kokić, svakako prednost u smislu manjeg opterećivanja, sve je lakše i nekako se događa po paroli: 'nekako ću, imam snage', no na brojne nedoumice mladost ne daje odgovor. Ono što je Roku Jacques, grupi Riva bio je Rajko Dujmić, ističe, i dodaje da je HRT tada napravio sve što je mogao za mlade predstavnike. 'Nismo imali iskustva, sjajno smo prošli, čak izvrsno, možda baš zato što smo bili mladi i bez iskustva jer je HRT je dobro organizirao tim ljudi koji su nama bili na raspolaganju. Ja sam svaki dan za probu u Lausanneu imala odjeću posloženu da znam što ću kad nositi, vizažisticu na raspolaganju da svaka fotografija izgleda dobro ako vas netko negdje fotografira. Oko toga hoću li zvučati dobro, oko toga smo se zapravo najmanje brinuli, bili smo jako uvježbani. Riva ponaosob, svaki član, svi smo bili jako muzikalni, izvrsni glazbenici, pa se s te strane nismo bojali. Morali smo brinuti samo oko toga da izađemo na pozornicu i damo svoj maksimum. Ostalo je bilo jako važno, imali smo te ljude koji su igrali veliku ulogu, zato kažem da je važno da iza Roka stoji planina (nadam se da nitko sada nema asocijaciju ni na što osim na autoritet i iskustvo) jer i iza nas je stajala planina u liku Rajka Dujmića', prisjeća se Kokić.
Foto: CROPIX
'Nitko vas ne uči kako biti javna osoba'
Kakva je njoj samoj bila pobjeda, što joj je ona zapravo donijela? Zanimalo nas je radi li se u neku ruku o maču s dvije oštrice? 'Uvijek vam je to mač s dvije oštrice, što god da se dogodi ekstremno u životu. Čak i da dobijete na lotu ili naglo izgubite voljenu osobu. Što god da je, u plus ili minus, kad je ekstremno uvijek ima dvije strane. Moje dobre strane cijele priče bile su uzbuđenje, radost, osjećaj uspješnosti, zapravo lijepi i pozitivni osjećaji koji su se dogodili nakon tako velikog uspjeha. Negativno je bilo to što sam se trebala znati nositi s tim. Ja sam bila mlada, oni su svi bili stariji od mene u bendu, meni je to za tako mladu osobu jako važno bilo, da postoji ta psihološka pomoć. Nitko vas ne uči kako to izgleda biti javna osoba - nemate tečaj za to. Kako se daju intervjui, kako treba stati ispred fotoaparata, kako se snimaju spotovi, kako biti spontan? E to, kad čujem da netko mladoj osobi kaže 'samo budi svoj', a ne objasni pritom što to točno znači, to je floskula. U toj cijeloj šumi što se meni događala bilo je jako teško zadržati stabilan kompas'.
'Obitelj je jako važna, da postoji netko tko vam je spoj sa zemljom, nije to realan, stvaran život'
No, ona ga je zadržala. Nije pjevačica nikad krenula stramputicom, vrijedno je radila na karijeri i održala se. Velike zasluge u tome pripisuje svojoj majci, koja je uvijek imala stvari pod svojom brigom i kontrolom. Kroz smijeh nam kaže da ni sama ne zna kako je zadržala taj svoj kompas. 'Znate što, koliko god vam sad ovo čudno zvuči ili blesavo, ali mislim da je moj zdrav odnos s majkom bio ogromna potpora. Kad kažem zdrav odnos - mislim na osjećaj bliskosti, potpore, dubokog razumijevanja, osjećaj da je ona uvijek tu, da nisam sama. Obitelj. To je jako važno, da postoji netko tko vam je čvrst spoj sa zemljom. Jer, kad vam se dogodi tako jedan veliki uspjeh, vaš stvarni život nije realan. Nije realno da vas fotografiraju gdje god idete, nije realno da se vozite u limuzini, da vas netko dočekuje na berlinskom aerodromu. Shvaćate, to je nerealno. Čovjeku se lako može dogoditi da izgubi osjećaj za granicu između realnog, stvarnog i onog što vam se trenutno događa u karijeri i životu', dodala je.
Rat je naplatio cijenu i Riva se raspala
Nakon Eurosonga održavala je Riva koncerte svuda, bend je sjajno radio, no onda su stigle ratne godine i prokleta 1991. godine. Emilija kaže - najgora godina u životu. Upravo u ratnom vihoru Riva se raspala, iako su se zapravo dogovorili tek da idu na pauzu. Naime, svirali su neumorno na humanitarnim koncertima, financiravši se sami dok su za to imali sredstava. 'Rat je naplatio, kad kažem to mislim pod navodnicima, mislim svakoj osobi u Hrvatskoj na određen način. Uspoređujući se sa sudbinama drugih ljudi, branitelja i obitelji u kojima je bilo porušenih domova, života, obitelji, nama se samo srušila karijera. Nije mi problem bila karijera tada, već općenito situacija u kojoj se zemlja našla. Nismo u tom trenutku žalili za karijerom. Bili smo svjesni kompletne situacije, nismo se samo mi našli u tome. Bilo je tako kako je bilo', otkriva i nastavlja.
'Sve koncerte koje smo radili bili su humanitarne prirode. Za pomoć bolnici, djeci, možete zamisliti kako je bilo, trebalo je pomoći prikupiti novce. Mi smo, kao veliki pogon koji je imao kombije, tehničare koji su nam bili potpora, to mogli. Sad probajte zamisliti sva ta pusta putovanja, hotele, realne troškove hrane i smještaja, sve smo financirali iz svog džepa, a svirke su bile humanitarne. Neko vrijeme smo mogli tako funkcionirati jer smo kreditirali bend da opstane, a nakon nekog vremena više nismo mogli. Gubili smo dah. Nakon toga dogovorili smo se da ćemo malo stati, pauzirati neko vrijeme. Ja sam se mislila vratiti studiju, iskoristiti vrijeme da diplomiram, međutim ne, to ne funkcionira tako. Opet se tu uplela moja mama, kad sam joj rekla da se razmišljam čak skroz stati s pjevanjem, ona mi je rekla da me uvijek podržava u svemu što odlučim, ali da će mi možda s 50 godina biti žao što se nisam oprobala u solo vodama. Ta rečenica bila je dovoljna da ja odmah znam da je to trenutak da trebam i želim svoju karijeru', prisjeća se Emilija trenutka kada je krenula ploviti solo vodama.
Foto: CROPIX
Solo karijera
'Bio je to logičan slijed, sva publika koja je slušala Rivu nakon tih nekoliko godina počela je izlaziti u klubove i negdje smo se tako dočekali. Ta publika je dočekala mene u klubovima. Govorim o djeci koja su bila najveći fanovi. Kad su neke velike zvijezde u pitanju, uvijek su obožavatelji u biti djeca. Čovjek od 50 godina ne može biti veliki obožavatelj, da ima slike zvijezda u spavaćoj sobi, bilo bi to smiješno'. Dogodila se tu suradnja s Mirom Buljanom. 'Rezultiralo je to ogromnim hitovima, željela sam takvu produkciji, a on je u tome bio izvrstan i sve se poklopio, dogodio se bingo', kaže o počecima svoje solo karijere.
Hitna pomoć, vitaminski kokteli i naporan život koji uzima svoj danak
No, put je uzeo svoj danak, a Emiliji je tempo bio nevjerojatan. Sve je rezultiralo drastičnim padom kilograma i vitaminskim injekcijama.Kaže, radilo se intenzivnim tempom. 'Jako naporno je to bilo, doslovno su nastupi bili četvrtak, petak, subota, nedjelja i tako stalno. Ja ne znam koliko je to godina za redom tako bilo i čovjek uživa u svemu tome, gradovima, putovanjima, nastupima... Zanimljivo je to u dvadesetima, ali svejedno. Dogodio se trenutak u kojem sam završila na hitnoj pomoći jer sam imala svega 48 kilograma, zaboravljala sam jesti. Prestrašno. Užas, na vitaminskim koktelima. To je život koji može biti fora i zanimljiv, ali treba vam netko da vas podsjeti da jedete, odmorite, spavate. U toj strci i zbrci strada mrvicu i zdravlje, sve to ide u rok službe', prisjetila se.
'Kad je čovjek jako uspješan, postoje krpelji, baš se zalijepe za vas, baš vi mu trebate'
Polako, odvajala se od estrade, nije povukla jasnu crtu i odredila jednog dana da više ne želi raditi, no intuitivno je osjetila da se dogodilo zasićenje. 'Nisam bila svjesna da mi treba odmor od takvog života. Vi kad tako živite, vama je to normalno, nisam znala za drugačije. Jednostavno se to počelo događati, to zasićenje i unutarnji otpor. Odlučila sam stati i uzeti pauzu, dugo sam imala potrebu boraviti u prirodi, šetati po šumi, uz more, odgovarala mi je takva atmosfera, bila je to kompenzacija za sve ono što je bilo prije, putovanja i nespavanje', otkriva. Estradni svijet nije samo fizički naporan, bilo je tu i nemoralnih ponuda. Na njih, priča Emilija, uvijek treba reagirati oštro, i jasno reći - 'Ne hvala'. 'Kad je čovjek jako uspješan, postoje krpelji, baš se zalijepe za vas, baš vi mu trebate. Baš ste mu vi super. To su stvari koje čovjek nauči kroz život. Ovisi kakav je tko karakter, meni do danas nije jasno kako netko može biti zločest ili negativan, a ničim izazvan. Meni je to kao postavka nejasno, ne postoji u mom sustavu. Kad se to dogodi, dogodi se veliko razočarenje, mene to nije ni razljutilo, već sam bila razočarana time i takvim ljudima. Sve te priče o pretjeranoj ljubavi i podršci na estradi - ima i toga, ali generalno je to kao i u životu, svatko brine i odgovara za sebe. Postoje ljudi koji vjeruju da je u ratu i ljubavi sve dozvoljeno, i da cilj opravdava sredstvo pa je onda njima u redu i postavljati nekome klipove da se spotakne, ako njima to može pomoći. Ima i toga, ali ima i iskrene podrške, kao svugdje'.
Foto: CROPIX
Školu otvorila na nagovor prijateljice i Miljenkove kume
Sreću je danas pronašla u školi pjevanja koju ima već šest godina. Svijet je to koji joj potpuno odgovara, a svoju veliku ljubav prema glazbi tako i dalje lijepo njeguje. 'Da sam znala koliko ću se pronaći u tome, ja bih to odavno otvorila. Kod mene se dogodilo to da me je na sve motivirala Miljenkova prijateljica i vjenčana kuma Melita Hrengek, koju su svojedobno pozvali da nastupa u showu 'Zvijezde pjevaju'. Pjevala je s Giulianom, koji joj je bio mentor. Zove ona mene i kaže: 'Ovaj Giulianonije normalan, ja ga pitam kako da nešto otpjevam, on mi samo kaže - 'pivaj, pivaj'! Kaže meni Melita: 'Kako, ne razumijem ga'. (smijeh) To su ljudi koji su izvrsni vokali, a teže im je objasniti. Tu sam ja Meliti počela objašnjavati što joj zapravo Giuliano želi reći, i nakon naših x susreta rekla mi je da moram otvoriti školu pjevanja jer imam strpljenja i načina da čovjeku objasnim i pojednostavnim mehanizme', otkriva Kokić. Tada nije bila uvjerena u riječi poznate voditeljice, no ispostavilo se da je Melita bila u pravu!
'Ja sam joj tad rekla da nije normalna. (smijeh) No, na kraju sam se odlučila, krenula i preporodila. Obožavam to raditi, podučavam pačiće od 7 godina pa do ljudi u mirovini koji dotad to nisu mogli zbog posla, roditeljstva, života. Zadovoljna sam jako, za svaku skupinu imam program i radim s ljudima koji ozbiljno razmišljaju o glazbenoj karijeri. Imam i individualne i grupne satove. Već šest godina vodim školu'.
Sa svima normalno komunicirala, osim s Miljenkom - 'Bili smo si odvratni, a sada mi je najvažniji'
Melita je svadbena kuma Emiliji i njenom suprugu Miljenku Kokotu, s kojim već nekoliko godina uživa u sretnom braku. Dane provode u društvu, prirodi, s njihovom kućnom ljubimicom. Život ju je, priča nam pjevačica, demantirao. Kada je upoznala Kokota, nije mogla zamisliti da će s njim provesti život. 'Mi smo imali zajedničkog prijatelja preko kojeg smo se zapravo upoznali. To je bilo društvo od desetak ljudi, a ja sam u društvo ušla kao 'nova'. Sa svima sam mogla najnormalnije uspostaviti komunikaciju, osim s njim. On je meni bio odvratan, i ja njemu. To je prestrašno (smijeh). Tako je to bilo na početku, užas. Vidite kako prvi dojam može prevariti. Zaista, danas je Miljenko najvažnija osoba u njezinom životu. 'On je moj partner, suprug, najbolji prijatelj, čovjek koji ima toliko vrlina i toliko prekrasnih dijelova svoje osobnosti koje su čarobne. Apsolutno sam zaljubljena u osobe koje imaju toliko kvaliteta koliko ima Miljenko', otvoreno će Kokić.
Foto: CROPIX
'Jedno vrijeme sam bila uvjerena da brak ne dolazi u obzir'
Dugo je prije njega bila sama, veze nikada nije skrivala. 'Ja sam takav tip osobe, ili su u pitanju bile duge veze ili ništa. Nisam nikad imala problem sa samoćom, mogu biti i ne moram biti u vezi. Jedno vrijeme sam bila sto posto sigurna da brak ne dolazi u obzir ne u smislu da sam imala nešto protiv braka već sam mislila da neću moći naći osobu s kojom bi mogla provesti život. Valjda kako sam gledala ljude oko sebe, činilo mi se da je jako teško realizirati kvalitetan i dubok, iskren odnos.Kad sam gledala stvari oko sebe, pitala sam se postoji li takvo nešto uopće. I da, na kraju mi život pokazuje da koliko god je moj suprug prekrasan, događaju se situacije u kojima izbijaju dijelovi naših karaktera kojih nismo niti svjesni. Čovjek se treba znati nositi sa sobom, znati i u samom sebi potražiti uzrok nekih stvari i okrenuti lampu i prema sebi, zapitati se uzrokuje li i sam nekad konflikt. Najlakše je na druge svaliti krivicu, uvijek je kao netko drugi kriv, a treba nekad imati i samokritičnosti', zaključila je legendarna Emilija Kokić.