Pjesnikinja koja se zadnjih godina nametnula snagom svoje poetike, a 2011. bila laureatkinja Gorana za mlade pjesnike, ovih dana na Goranovom proljeću primit će još jedno priznanje za svoj rad
Novoutemeljenu nagradu Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku zbirku tiskanu u zadnje dvije godine ove će godine na Goranovom proljeću dobiti Martina Vidaić za “Mehaniku peluda”.
Zadarska pjesnikinja koja se zadnjih godina nametnula snagom svoje poetike 2011. je bila i laureatkinja Gorana za mlade pjesnike, s “Erom gmazova”. Autorica je i lirske zbirke “Tamni čovjek Birger”. Frizerka, zatvorenica, posjetitelja dućana rabljene robe, pacijentica broj 333, kroatistica po spolu, maratonka, blagajnica, beračica maslina, izletnica u bolno mjesto, radnica istrošenih koljena, sobarica koja je diplomirala na Thomasu Hobbesu …, to su neki od glasova iz upravo nagrađene zbirke.
Bunt je vidljiva tema u vašim stihovima … od kud on stiže?
- Vrlo sam mirna i povučena osoba, a takve mnogi vole gaziti. Valjda se zbog toga u meni razvio određeni unutarnji nemir i bijes. Tome ne pomaže ni općenita hrvatska društvena zbilja. Osim toga, događa mi se neki obrnuti razvoj. Što sam starija, to sam manje sklona konformizmu. Možda je stvar u tome da sam u tinejdžerskim godinama, kad je većina ljudi najhrabrija, ja bila užasno plaha pa sam, da bih uopće preživjela, morala puno raditi na tome da se oslobodim kukavičluka. Nisu psihopatski pojedinci izvor svih zala, nego kukavičluk mase. Prezirem ga kod drugih, i pogotovo kod sebe, a hrabrost mi je ideal koji pokušavam dostići. Jesam li u tome uspješna? Rekla bih da sam tek na početku.
Što vam se vrzma glavom i dušom, a još nije na papiru?
- Zanimaju me razne teme, od najosobnijih do najopćenitijih. U poeziji me trenutačno zanima istraživanje nekih osjećajnih stanja i njihovo prevođenje u konkretne slike, a pišem i jednu netipičnu knjigu, između poezije i proze, koja se istodobno bavi specifičnom atmosferom mediteranskih tržnica, našom nedavnom poviješću i razornim učinkom turizma. Ovo posljednje mi je dosta zanimljiva tema, s kojom bih se još voljela baviti, jer svakog dana gledam kako grad u kojem sam odrasla polako nestaje pod turističkom lavinom. Mislim da bi ovakav neplanski razvoj turizma mogao uništiti i zadnju šansu Hrvatske da postane normalna zemlja.
U romanu koji sam napisala, a koji izlazi za koji mjesec, također se bavim temama kojima se u poeziji nisam bavila. Imam još nekoliko drugih ideja, od kojih sam neke i započela realizirati, ali, evo, mogu otkriti da mi je potajna želja jednog dana napisati scenarij za film koji bi se bavio životom jedne složene obitelji i međusobnom borbom njenih članova za stambeni prostor. Mislim da je to dosta zanemarena tema, u našim romanima i filmovima likove obično muče neke druge brige, a u stvarnosti se ljudima na našim prostorima nerijetko čitavi životi vrte oko toga da dobiju svoj kvadrat.
Zvuči kao prilično prozaična tema, ali mislim da ima kreativni potencijal. Stalno mi se motaju po glavi neke slike za koje mislim da bi dobro funkciaonirale jedino u filmu. Problem je još samo što će mi trebati dosta vremena da naučim kako napisati scenarij.
Profesorica ste hrvatskog jezika. Pjesnikinja. Pišete, poučavate, gledate, čitate … što poezija danas daje hrvatskom društvu? Čuje li se pjesnike, uzima li ih se kao relevantne?
- Pjesnici su relevantni u određenim krugovima, među svojim čitateljima kojima znače puno, ali šira populacija se obično boji poezije, književnosti, pa i kulture općenito. Nisu ljudi tome krivi, čitav sustav, od školskog pa nadalje, postavljen je tako da nam utjera u kosti strah od književnosti, pogotovo ako ona nije takva da “čuva nacionalni identitet”.
Čitanje poezije je sposobnost koja zahtijeva pojedinca koji se u svojoj glavi oslobodio ili se pokušava osloboditi konvencija, jer je poezija čin koji ide protiv jezičnih konvencija, ali država ne želi proizvoditi takve pojedince. Njoj trebaju zombiji. Jedino što mogu reći ljudima u tom smislu jest: probajte. Probajte pročitati neku knjigu poezije, neće vas pojesti. Istina je da je poezija u tom smislu možda i sama pomalo kriva. Linija razvoja zapadne poezije išla je u smjeru elitizma.
Ona se sve više zatvarala prema potencijalnom širem čitateljstvu. I samu me u vrijeme pisanja nagrađene zbirke “Mehanika peluda” pomalo mučilo to pitanje, jer mi je svaki elitizam stran. Pokušavala sam pjesme u toj knjizi učiniti čitljivijima tako da ih otvorim temama koje ne zanimaju samo uzak krug standardnih konzumenata poezije. Ima tu tako puno socijalne tematike, a subjekti koji mijenjaju rod i dob nerijetko progovaraju iz najnižih pozicija, iz isključenosti i poraza. Željela sam te vrlo svakodnevne, vrlo domaće teme spojiti s visokim esteticizmom, s jezikom koji nije nimalo svakodnevan. Nadam se da sam u tome uspjela, ali ne znam hoće li ova knjiga privući šire krugove čitatelja. Ima doduše jedna anegdota koja mi pokazuje da možda ima nade.
Kad je knjiga izašla, javljeno mi je iz HDP-a, koji ju je izdao, da je neki čovjek bio kod njih i tražio da kupi zbirku. Objasnio im je da je vidio na Facebooku pjesmu “Činovnik koji je popio magnezij”, koja mu se jako svidjela jer je i on činovnik i pije magnezij. To mi je bila jako simpatična zgoda. Volim kad se ljudi prepoznaju u mojoj poeziji na neočekivane načine.
Zašto pišete, što vas inspirira i pokreće?
- Inspiracija je teška riječ, ona sugerira neku vrstu božanskog nadahnuća, a ja se više doživljavam kao zanatliju. Pisanje jest zanat, ono se ne temelji na teorijskom znanju ili općoj erudiciji, nego na vještini koja se razvija upornim radom. Stolar si uzme drvo i napravi stol, ja uzmem osjećaje, probleme, društvene anomalije, vlastitu smrtnost, nekoliko riječi i od toga napravim pjesmu. Ne mogu reći da pritom postoji razlog zbog kojeg to radim. On se eventualno može tražiti u davnoj prošlosti, u početcima čitanja u djetinjstvu, jer je pisanje produženo čitanje. Više puta sam naglasila da su mi knjige bile formativne, one su me u nekom smislu odgojile. Danas sam ja jednostavno ona koja piše. To je moj identitet.
Što vam znači ova nagrada? Ravnodušnom vas, vjerujem, nije ostavila … Kakvu je emociju pobudila kad ste čuli da ste prva njezina laureatkinja?
- Ostala sam zatečena kad sam čula da sam upravo ja dobitnica. Pošto sam ove godine igrom slučaja bila i u žiriju za Gorana za mlade pjesnike, kad me nazvao Marko Pogačar, aktualni predsjednik odbora Goranova proljeća, pomislila sam da me zove zbog teksta obrazloženja koji sam isprva upravo ja trebala napisati, a kasnije ga je preuzela kolegica Evelina Rudan. Mislila sam da sam vjerojatno fulala neke rokove za taj tekst i malo mi je bila frka, tako da sam, kad sam čula da je riječ o nagradi, ostala totalno paf. Znala sam da sam u konkurenciji, ali zbog spomenutog žiriranja, kojem sam se zdušno posvetila, skroz sam zaboravila na tu činjenicu.
Osim toga, kad je natječaj tek bio otvoren, pomislila sam da možda imam neku šansu da uđem u uži izbor, ali na nagradu nikako nisam računala. Mislila sam: nema teorije, pa to je ipak knjiga koja nije dobila ni potporu Ministarstva kulture i jedva je izašla, zapravo ju je naknadno “spasio” urednik Kruno Lokotar. No, eto, čini se da je Ministarstvo kulture bilo u krivu. Jako sam sretna zbog toga. Također, super je osjećaj otvoriti povijest nečega što bi moglo postati značajno. Do sada sam bila samo u grupi prvih stolnotenisačica u povijesti Zadra. (smijeh)