Već desetljećima postoji jedna zadarska legenda za koju mali broj ljudi uopće zna. Ona kruži glumačkim krugovima i prenosi se s generacije na generaciju. Priča je to o ljudskom nametanju moći nad prirodom te njezine tihe i polagane osvete. Priča je to o jednom posebnom – stablu trešnje!
Ta genijalna priča do nas je došla sasvim slučajno, uz jednu kratku, usputnu kavu. Glumica Kazališta lutaka Zadar Tamara Šoletić usporedila je jedan, tada aktualni, događaj s tužnom sudbinom kazališne trešnje.
– Kakve trešnje?
– Ne znate tu priču?! – iznenadila se Tamara, ubrzo shvativši da rijetko tko zna za tu zanimljivu legendu.
– Najbolje je da nazovete Srećka Šestana, on će sigurno znati puno više detalja – savjetovala je Tamara.
– Pa ne mogu vjerovati da me netko, nakon toliko godina, zove u vezi s tom trešnjom – javio nam se dan poslije iznenađeni, ali razdragani Šestan. On je u razdoblju od 1976. do 1992. radio kao glumac u Kazalištu lutaka, vodio uspješnu glumačku amatersku grupu TOKAR, a od 1986. do 1992. i kao gost predavač na Filozofskom fakultetu. Trenutačno radi kao intendant splitskog HNK.
– Joj, odakle da počnem? Najbolje ispočetka! Ta vam je trešnja bila, kako su pričali stariji Zadrani, jedna od najvećih u Dalmaciji. Nalazila se ispred crkve sv. Dominika, a njezine su krošnje bile toliko visoke da su sezale preko krova crkve. Svake je godine cvjetala, rađala divne plodove, a mnogi su Zadrani uživali u hladu njezine velike krošnje – iznio nam je Šestan lijep početak ove priče, koja ipak ubrzo dobiva tužniji rasplet.
Naime, od osnutka Kazališta lutaka Zadar, 1951. godine u Jazinama, ansambl je desetljećima glumio u tim neadekvatnim prostorima derutne zgrade koja je vapila za obnovom. Ipak, obnovu nisu dočekali jer je iz Grada odlučeno da će se sredstvima ondašnjeg samodoprinosa izgraditi nova zgrada kazališta, i to iza crkve sv. Dominika. Plan je bio izgraditi golemu zgradu kakvu su nagrađivani glumci i zaslužili, s dvije dvorane, u centru Poluotoka, na ostacima ruševnog samostana svetog Dominika, gdje je nekad djelovalo i najstarije sveučilište na hrvatskom tlu. Međutim, pokazat će se kasnije, bit će to jedna duga i mučna saga o izgradnji novog kazališta, na koje su zadarski glumci i publika čekali čak 26 godina.
– Izgradnja je počela 1986. godine, baš kad sam ja upao u ansambl. Struka je tada odlučila da će trešnja, kako bi raskrčili put strojevima i napravili temelje za novu zgradu, morati biti posječena. Sjećam se kao jučer, građani su se okupili oko toga malog trga i u nevjerici gledali radnike kako pile trešnjine grane, jednu po jednu – prisjeća se toga za trešnju kobnog dana Šestan.
Nikad zaboravio
– Kad su je kompletno ispilili, iz gomile sam čuo jednu stariju ženu, govorilo se da živi u blizini, koja je izrekla jednu kletvu koju nisam nikad zaboravio: "Kako ova trišnja procvitala, tako vi ovo kazalište napravili!" – odglumio nam je Šestan staricu, tvrdeći da ne bi previše obraćao pažnju na tu čudnu rečenicu da zaista nije trebalo proći čak 26 godina do otvaranja vrata novog kazališta!
Tek se poslije doznalo da trešnju uopće nisu ni trebali ispiliti jer su, uređujući fasadu između trešnje i Sv. Dominika, slučajno otkrili biforu staru nekoliko stoljeća, koja je zagarantirala da se taj zid ne smije srušiti. Radove je također usporio pronalazak masovne grobnice u blizini samostana.
– Zapravo je od tada sve krenulo nizbrdo. Izgradnja je trajala do 1989., kada je potpuno prekinuta. Govorilo se da su radovi prekinuti zbog nekvalitetne gradnje, ali je glavni razlog zapravo bio nedostatak novca, koji se zbog velike inflacije jednostavno istopio – ispričao nam je Šetan, dodavši kako tu betonsku konstrukciju uopće nisu propisno zaštitili. Nedugo zatim došao je rat i taj je ružni, nezavršeni, betonski kostur stajao tako punih 15 godina u zaštićenoj staroj jezgri, postavši leglo narkomana i pijanaca, udaljen manje od stotinjak metara od čuvenih Kopnenih vrata.
– Toliko se problema nagomilalo iz godine u godinu vezanih uz izgradnju toga nesretnog kazališta da bi svatko pomislio kako je ona kletva zaista imala utjecaja – rekao nam Šestan, naglasivši ponovno da je prošlo više od dva desetljeća od početka gradnje do konačnog otvorenja krajem 2011. godine.
S obzirom da je ansambl godinama žonglirao između konstantnih obećanja o skorašnjem otvorenju i održavanja predstava na maloj, neprikladnoj pozornici starog kazališta, tu su kletvu o "kazališnoj trešnji" željeli sami prekinuti. Tako su jedne godine, u povodu Dana kazališta, posadili u stražnjem dijelu nove zgrade malo stablo trešnje te time završili jedan životni ciklus i odužili se Majci prirodi.
Vjerovali u čuda ili ne, nedugo nakon toga, ansambl Kazališta lutaka Zadar postao je jedan od najnagrađivanijih lutkarskih ansambala u zemlji.