„Pronađi posao koji voliš i nećeš morati raditi ni jednog dana svog života“.
Ovu izreku već 50 godina istinski živi zlatarska obitelj Štjefni iz Zadra, koja će pola stoljeća svoga rada prikladno obilježiti ovoga lipnja. Prvi koji je došao u Hrvatsku iz Prizrena, još davnih 60-ih godina, kako bi ostvario svoj san o zlatarskom zanatu, bio je Mark Štjefni. On se, zajedno sa suprugom Viktorijom, na prvi pogled zaljubio u Donatov grad, no zbog manjka poslovnih prostora, put ga ih je odnio u Starigrad, gdje su proveli nekoliko godina. Čim je saznao da se oslobodio jedan prostor u staroj gradskoj jezgri, nasuprot zgrade suda, nije ni trenutka razmišljao – uspio se izboriti za njega i ostalo je povijest.
- Od tad, 1969. godine, sve do danas moja je obitelj u tom istom prostoru. Saživjeli smo se s ovim gradom i njegovim ljudima. Mala zakuska koju ćemo napraviti 1. lipnja zapravo je dar našim sugrađanima koji su sve te godine uz nas – rekla nam je najstarija kći gospodina Marka, Violeta Štjefni Brajković (41), koja se od malih nogu, zajedno sa sestrama Katarinom (38) i Marijom (35), učila tajnama zanata.
- Mi smo rasle s tim poslom. Svake školske praznike sestre i ja provodile smo u radnji. I vjerujte mi, uživale smo! Učeći od oca, prodajući, komunicirajući s kupcima i, u konačnici, pošteno zarađujući svoj džeparac. Moram napomenuti da nama to nikad nije bilo nametnuto, mi smo to zaista htjele – iskrena je Violeta koja danas svoje kćeri uči kako ništa ne "pada s neba".
– Nema kod mene izležavanja po kauču. Ja lijenost ne plaćam. One tu rade samo da, poput mene i mojih sestara, steknu radne navike. No, ako se ne budu htjele time baviti u životu, ja se neću uvrijediti. Uostalom, ovaj obiteljski posao je prevrijedan da bi ga radio netko samo zato što mora – jasna je Violeta koja kaže kako u njenoj obitelji "teče krv zlatara".
Još od njenog oca, koji je bio jedan od prvih zlatara u Zadru, obiteljski se posao gradio polagano, iz godine u godinu. Bez velikog privlačenja pažnje, tiho i skromno, majstorski je rad Marka Štjefnija u malom gradu vrlo brzo postao itekako prepoznatljiv.
- Radovi mojeg oca krase vatikanske police. Naime, on je čak dva puta radio dar za svetog oca, Ivana Pavla II. Prvi je put napravio Crkvu svetog Križa u srebru, koju je tadašnji veleposlanik RH pri Svetoj stolici, prof. Ive Livljanić, 1992. godine odnio papi kao prikladan dar. Nakon toga, izradio je crkvu sv. Donata, također u srebru, koju su kao dar istome papi, pri posjeti Vatikanu, odnijeli bivši gradonačelnik Božidar Kalmeta, župan Šime Prtenjača te oba, sad pokojna, nadbiskupa Ivan Prenđa i Marijan Oblak – s ponosom nam prepričava Violeta očeve uspjehe, ne skidajući osmijeh s lica. No, nije to sve.
Izradio je Mark, za nekadašnju općinu Zadar, gravuru grada iz 16. stoljeća u srebru s filigranskim okvirom i sa zlatnim grbom Zadra. Delegacija tadašnje Skupštine općine Zadar odnijela je tu gravuru kao dar u Indiju. Plaketu "Narodnog lista" izradio je 1978. godine, povodom 50-te obljetnice tih novina.
- Izradio je on i poseban prsten za nadbiskupa Marijana Oblaka s njegovim grbom u sredini, dok su ga sa strane krasili sv. Krševan i sv. Stošija. Zahvala sam što nam otac ništa od toga nije skrivao tako da smo i sestre i ja sudjelovale, koliko smo mogle, u izradi tih vrijednih predmeta. Gledajući oca s kolikim užitkom to radi, znala sam da je moja budućnost u ovom poslu – ističe Violeta koja je prva od sestara napustila svoj rodni Zadar i otišla u inozemstvo, u Njemačku, na školovanje za drago kamenje. Specijalizirala je gemologiju te unatoč brojim inozemnim ponudama, odlučila se vratiti u Zadar i nastaviti s obiteljskim poslom.
- Ni u jednom trenutku nisam razmišljala o ostanku u inozemstvu, moje je srce uvijek pripadalo Zadru. Ovo je grad po mjeri čovjeka. I divno što ovdje, kroz posao, stvoriš prijateljstva za cijeli život – iskrena je, no priznaje, boli ju što su zimi, u toj Ulici Borelli, jedino upaljena svjetla njene zlatarne.
- Grad doslovno šest mjeseci ne živi. On je van sezone grad duhova. Mislim da je najveći problem što ljudi ovdje prebrzo odustaju. Najlakše je staviti ključ u bravu i reći da nema posla. Ja se ne mogu zamisliti da sam zatvorena u kući, da čekam da zatopli i da dođu turisti. Uostalom, mi ovo prvenstveno radimo radi naših sugrađana jer oni zaslužuju da smo mi otvoreni tijekom cijele godine – jasna je Violeta koja nas podsjeća da je rijetko tko danas bezbrižan. Ona vjeruje da je bogatstvo zapravo, nakon zdravlja, unutarnji mir.
- Ni sto godina bogat, ni sto godina siromašan. Želim dati zadnji atom snage svome gradu, baš poput mojih roditelja, mojih sestara i danas naših muževa, koji su također ušli u obiteljski posao – rekla je Violeta dodavši da ona želi da svi oko nje uspiju, jer kako tvrdi, valjda je jedna od rijetkih koji se još uvijek vesele tuđem uspjehu.
- Nikad nismo radili samo zbog sebe ili zbog novaca. I zapravo mislim da je to tajna našeg dugogodišnjeg uspjeha. Bilo je naravno i uspona i padova, ali znali smo da uvijek nakon kiše dolazi sunce. Nikad nismo spuštali kvalitetu naših proizvoda ili radili samo da zaradimo, a vjerujte mi kriza se i u našem poslu itekako osjetila. Nismo se pokolebali, spuštali ispod svog nivoa, pratili smo trendove i to se ispatilo. Danas smo zato, nakon čak 50 godina rada, zasigurno jedni od najboljih u svome poslu – otkrila nam je Violeta dodavši da je, baš kao u životu, i poslu, najvažnije biti svoj i ostati dosljedan sebi.
- Posao je ogledalo onoga što ti sam jesi – zaključila je Violeta.
Ritam života
Violeta je u razgovoru nekoliko puta naglasila kako je najveće zadovoljstvo cijele obitelji Štjefni vidjeti kako se u radnji izmjenjuju generacije kupaca.
- Ne mogu vam opisati koliko je divan osjećaj kad mi dođe mlada djevojka i kaže kako su kod nas kupovale i njena majka i baka. Povjerenje kupaca je nešto što se ne može kupiti novcem. To je oduvijek bio naš vjetar u leđa. Biti dio njihovih najvažnijih životnih trenutaka, od krštenja, krizmi, vjenčanja, je razlog zašto radimo ovaj posao. Uvijek si tako kao zlatar, makar mali dio tog ritma života – kaže Violeta koja riječima ne može opisati zahvalnost koju ona i cijela njena obitelj imaju prema sugrađanima, svojim vjernim kupcima.
Tri sestre - nasljednice zanata
Sve tri Markove kćeri pronašle su se u ovom poslu. Violeta je preuzela očevu zlatarnu na Poluotoku gdje radi zajedno sa svojim mužem Robertom, dok su Katarina i Marija otvorile novi dućan u Supernovi. I one rade zajedno sa svojim supruzima, Zadranima, koje je sam Mark naučio sve tajne zlatarskog zanata kako bi miran mogao napustiti posao i otići u zasluženu mirovinu.
Ponosna na roditelje
Danas umirovljenici, 75-godišnjaci Mark i Viktorija cijeli su život skupa. Dolaskom u Hrvatsku, vrlo su se brzo prilagodili te su ih domaći ljudi lako prihvatili kao jedne od svojih. Zajedno su, paralelno, gradili posao i stvarali obitelj. Ipak, kako ističe Violeta, majka je bila vrlo bitna karika u obiteljskom lancu.
- Nije ona držala tri, već četiri kantuna kuće. Svaki je dan pomagala ocu u poslu, odgajala nas tri, a pritom uvijek našla malo vremena i za sebe. Nikad nam ništa nije nedostajalo i danas mi je ona veliki uzor kako biti poslovna žena i dobra majka – priznaje nam Violeta.