"Nisam se htio čitav podrediti košarci i biti samo košarkaš. Bilo mi je jasno da život ima mnogo šire, dublje i više dimenzije od igre, a da je čar igre u pravom, a ne kupljenom nadmetanju. Tako sam rano odlučio da novac, slava i taština za mene ne smiju ništa značiti. Igram, živim, i u tome ću uspjeti."
Krešo Ćosić
Puno je tekstova, članaka, knjiga i dokumentaraca napravljeno do danas o jednoj od najvećih košarkaških legendi - ZadraninuKrešimiru Ćosiću. Mnogi su se godinama nakon njegove smrti trudili približiti njegov život, kako profesionalni, tako i privatni, nekim novim generacijama, da se njegovo ime i ostavština nikad ne bi zaboravili. U njegovom rodnom Zadru teško je pronaći osobu koja nije čula za legendarnog Krešu, neovisno o tome je li ga ikad gledala u igri ili se možda uopće nije rodila za vrijeme njegova života. Za njega znaju i najmlađa djeca i starije gospođe. Jednostavno, Krešo je oduvijek bio dio identiteta svih Zadrana.
Ipak, onaj tko bi najbolje mogao pričati o svom životu je upravo sam Krešo. Malo tko zna da je on cijeloga života vodio svojevrsni dnevnik te je na 400-tinjak stranica pisao o svemu, košarci, obitelji, razmišljanjima o životu, pokojoj Olimpijadi, o Zadru i navijačima... Tako će sljedećeg tjedna, 24 godine nakon njegove smrti, svjetlo dana ugledati njegova autobiografija pod nazivom "Igraj, vjeruj, živi".
Najzaslužnija za to je njegova najstarija kći,Ana Ćosić Pajurin, koja je 1995. godine, kad je Krešo napustio ovaj svijet, imala tek 12 godina. Zašto je na sebe preuzela veliki teret obrade očevih tekstova i pisanja svog osobnog osvrta u knjizi, otkrila nam je sama autorica, Ana.
Htjela sam odustati
- Autobiografija je trebala biti dovršena u više navrata, ali niti jedna verzija nije bila ono što je tata htio. Ja od kada znam za sebe, znam i za te spise. Kad sam bila mala, išli bismo kod tatine rođakinje koja je pisala ono što bi joj on diktirao. Kasnije kroz život, kad sam odrasla, nisam razmišljala o knjizi kao o nečemu čega ću se jednoga dana prihvatiti. Nakon njegove smrti mama je pokušala nešto napraviti s tim zapisima, čak ih je mislila dati nekome od sportskih novinara da ih uredi, ali nekako je meni cijelo vrijeme nedostajalo "ono nešto" - započela nam je Ana svoju trogodišnju sagu pisanja očeve autobiografije, dodavši da se već prije četiri godine, baš u Zadru na svečanoj večeri povodom 20. godišnjice Krešine smrti, ponovno počelo potezati pitanje autobiografije.
- U to vrijeme bila sam na porodiljnom i razmišljala sam kako ću to tada riješiti, jer ću biti kod kuće i imati vremena. No, nije baš ispalo tako. Postoji razlog zašto je trebalo ovako dugo da se knjiga objavi - rekla je Ana te nam priznala da je taj cijeli put stvaranja bio jako specifičan. To se posebno ogledalo u teškim trenucima, kada je bila nesigurna u ono što radi ili kad je mislila od svega dignuti ruke, uvijek bi se pojavio netko tko bi joj dao dodatnog poticaja. Tako se prisjetila anegdote s Marinkom Sobinom, očevim prijateljem iz Zadra.
Pomagala mu mama
- Nije mi dao da odustanem, uvijek me pitao kako napreduje knjiga i govorio: "Što to odugovlačiš, malo pretipkaš i gotovo". Žao mi je što nije doživio objavljivanje knjige. Poslala sam mu prvu verziju da pročita, jer već tada nije bio dobro, ali, nažalost, tjedan dana kasnije je preminuo. Kao da je trebao samo dočekati tu prvu verziju i uvjeriti se da ću to zaista završiti - prisjeća se Ana.
- Čak u nekim periodima kada sam imala silnu želju što prije sve dovršiti, da se toga na neki način "riješim", nešto bi se izjalovilo i poručilo mi: "Uspori, nije još vrijeme". Možda ispadam i malo luda, iako možda i jesam poprimila nekakav luckasti umjetnički um, no mislim da je tata stvarno želio da knjiga iziđe baš sada, kada je hrvatska košarka na jako tankim granama - kaže Ana, pitajući se je li to možda on ili neka druga sila, no vjeruje da se idealno poklopilo da baš sada javnosti bude dostupna njegova priča koja govori o zajedništvu, prijateljstvu i vrlinama koje se danas teško nalaze.
Mama Ljerka Ćosić, koja ga je najbolje poznavala, odigrala je veliku ulogu u stvaranju knjige jer je dosta pomogla kćeri razjasniti neke Krešine dvojbe i sumnje te joj je objasnila sam početak pisanja.
- Morala sam staviti knjigu u kontekst, a to je jedino sam autor znao, koji nažalost nije bio tu da mi pomogne. Mama mu je zajedno s pokojnom rođakinjom Jadrankom Jureškopomagala slagati knjigu u 80-ima. To mi je bilo ključno u kreiranju koncepta knjige jer, na kraju krajeva, iako Krešo više nije tu, htjela sam da bude nešto čime bi bio zadovoljan. Često bih došla u situaciju i u sebi mrmljala: "Što si htio tu reći?", onda bih krenula ponovno kopati po materijalima i shvatila bih na koji način i gdje to smjestiti - pojasnila nam je Ana proces stvaranja knjige i ponovnog oživljavanja očeva lika i djela.
Ani je ovo prvi put da se okušala u pisanju.
Naučili me Amerikanci
- Ipak kao komunikolog, na fakultetu u Americi, na BYU-u su me zaista dobro "izdrilali" u pisanju i formiranju misli. Imam osjećaj da kada sam prvi puta rekla kako ću ja sastaviti knjigu, da su svi bili pomalo skeptični. Više od 30 godina se to otezalo pa u jednom trenutku pomisliš da nikada ni neće biti gotovo - iskrena je Ana, koja je kao mlada krenula očevim stopama te trenirala košarku u "Montmontaži" u Zagrebu i bila kadetska reprezentativka, čak MVP na jednom Europskom prvenstvu.
Pitamo je li pri pisanju imala pomoć od sestreIve i najmlađeg brata Petra Krešimira.
- Pa, oni nisu baš previše sudjelovali u samom uređivanju, već bi tu i tamo bi pretipkali neki paragraf. Ipak, sestra se uhvatila ukoštac s jednim jako zahtjevnim zadatkom: popisala sve nagrade, pehare i medalje koje smo odlučile staviti na sam kraj knjige, i to na čak osam stranica. Vjerujte mi, nije bilo lako. Željela sam da sve izgleda baš kako bi otac htio. Tri godine mi je trebalo da sve dovršim, ali, naravno, nisam se cijelo vrijeme bavila isključivo knjigom - priznala nam je Ana te dodala da joj je najteže bilo pronaći pravi koncept.
- On je prvo mislio da knjiga neće biti kronološki napisana, već njegov osvrt na primjerice neku Olimpijadu, boravak u Americi itd. No dogodilo se to da se u nekim dijelovima ponavljao, a s druge strane čitatelj ne bi imao cijeli kontekst priče jer ne zna sve što se zbivalo prije. Stalno sam taj tekst prelistavala i smišljala kako ga najbolje spojiti u cjelinu, a da netko poput mene, tko je mlad i tko nije pratio tatinu generaciju, uživa u čitanju - upravo je na popunjavanju tih rupa izgubila puno vremena. Ipak, priznaje, isplatilo se jer vjeruje da je koncept knjige u konačnici ispao izvrstan.
Nemojte ga zaboraviti
- Barem su mi tako i ostali rekli. Išla sam za tim da bude što jednostavnije, a opet da kaže mnogo toga. Sam autobiografski dio je prošao bez mojih intervencija, osim nekih uredničkih, samo da knjiga postane cjelina i dobije svoj tijek. On piše u prvom licu i stvarno imaš dojam da si s njim na terenu i da putujete po svijetu - otkriva Ana, ističući da se knjiga zapravo vrlo lako čita te se za tren oka čitatelj uhvati kako je pročitao 15-ak stranica, a krenuo ju je "samo prelistati".
Autobiografija Kreše Ćosića, "Igraj, vjeruj, živi", pokriva godine od 1965. do 1983., koje su pretvorene u poglavlja, između kojih se nalaze potpoglavlja. Na početku svakog poglavlja, ispod godine, nalazi se citat poznatih umjetnika, koji daje uvod u tu godinu.
- Krešo je obožavao podcrtavati knjige, pa sam pokušala izvući neke njegove najdraže citate, a ostalo sam sama pronalazila. S datumom mog rođenja, kada i završava autobiografski dio, nastavljam pisati ja. Svoj dio pišem iz svoje perspektive i taj je dio puno kraći, nisam htjela da prevladava moj tekst, jer čitatelje zanima što je Krešimir Ćosić imao za reći, a i 400 stranica je dosta za knjigu - kaže Ana, koja je kratko i jasno objasnila razdoblje od 1983. do danas. Priznaje, nije išla u previše detalja, ali je ipak na neki način morala zatvoriti priču.
Zamolili smo je da nam kaže svoje mišljenje o očevoj ostavštini, odnosno da ocijeni odnos hrvatske i zadarske košarke prema njemu. Rekla nam je da joj je žao što se u posljednje vrijeme samo stariji sjećaju njegove igračke karizme, dok su mladi manje upućeni. Smatra da bi na tome možda trebalo malo više poraditi, dodavši kako će udruga "Dani Krešimira Ćosića" sada biti puno aktivnija u tom pogledu, no vjeruje da će i knjiga odraditi svoje.
"Ako je sve što sport može pružiti slava koju imam, i užitak u njoj, onda je to ipak preveliko samoodricanje za nešto što te u biti toliko ne privlači."
- Ma, kad pročitate knjigu vidjet ćete koliko je volio Zadar, njegove ljude, Dalmaciju i more (iako nije volio plivati). A koliko vidim, i što mi je jako drago - i Zadar i Dalmacija vole njega. Ovdje nije nikada zaboravljen. On u knjizi stalno spominje publiku, uspoređuje razne publike diljem svijeta, ali za njega je, bez premca, oduvijek prava publika bila ona zadarska - otkriva nam neke dijelove očevih opažanja i zapisa Ana, koja kaže da je za Krešu baš uloga publike bila ključna u igri, dodavši da su to i sami navijači zasigurno osjetili i te mu danas vraćaju time da ga se uvijek sjete.
- I meni je prenio tu ljubav prema Zadru, koji jako volim. Kad god imam priliku, navratim, čak i ako idem u neko drugo mjesto u Dalmaciji ne mogu odoljeti sići na izlaz Zadar 2, popiti kavu u "Brazilu" kod Orgulja, napuniti baterije i nastaviti put natrag za Zagreb - otkriva nam Ana svoje male gušte.
Promocija knjige u Zagrebu i Zadru
- Fokus u knjizi je na košarci pa će iz dalmatinskog svijeta košarke biti brojni gosti, među kojima je i jedan od govornika Pino Gjergja, koji ima posebno mjesto u knjizi. Od ostalih bi trebali doći Dino Rađa, Arijan Komazec, Rato Tvrdić, ali mislim da je rano govoriti o potvrdama dolaska - otkrila nam je Ana, koja se nada da će knjiga imati dobar odjek u košarkaškim krugovima, i kod generacije koja ga je pratila, i kod mlađih koji će vidjeti u kojim se uvjetima nekada igralo. Priznaje nam na kraju kako je sad, uoči promocije, ipak pomalo nervozna.
- Imala sam osjećaj da je daleko, a sada, kada se bliži taj dan, više nisam tako hrabra. Za sada, kome sam god dala tekst na čitanje, komentari su bili odlični, ali iskreno dobri. Inače se ne bojim kritika pa sam uvijek inzistirala da mi se sve kaže iskreno, jer jedino tako mogu nešto poboljšati. U izradi je i engleska verzija knjige, koju ću, kada bude gotov prijevod, morati ponovno doraditi. Neće to biti ni približno opsežan posao kao ovaj, ali nisam još gotova - zaključila je Ana.